Međunarodno pravo pokleklo je pred Dodikom

Samo tri dana uoči presude Radovanu Karadžiću, predsjednik RS Milorad Dodik je otvorio studentski dom na Palama i dao mu ime po ovom ratnom zločincu, piše agencija Patria.

Naravno, dom je napravljen na kredit, ovaj put od jedne austrijske banke.

Kreditiranje njegovih političkih zločina se nastavlja. Čini se kako je to baš prava metafora Dodikove vlasti: Ne postoji njegova politika mimo kredita i dugova. Nema gdje se nije zadužio da prosipa svoju bahatost.

Ključna stvar tiče se njegovog stalnog podizanja tenzija. Njegova politika je iritiranje, stvaranje pritisaka, stalne provokacije, danas jedno sutra drugo. Stalne ucjene tipa: Ako ovo, onda ono, kad ne može ono, može ovo. Ustvari jedina činjenica koja se tiče Dodikove vlasti  je njegova nemoć da bilo šta praktično pomjeri naprijed, nemoć čak i da održi status quo. Propadanje je stalno i evidentno. Sve čega se dotakao on je upropastio.

Došli smo do stanja da Dodik radi otvoreno loše vlastitom narodu. Mogli bi se reći: Ono što radi srpskom narodu, to govori bošnjačkom! Jedne ponižava egzistencionalno, druge ponižava kao ljudska bića. Ne zna se ko je na većem gubitku.

Otvaranje studentskog doma je kraj svake moguće priče o normalnoj komunikaciji sa Miloradom Dodikom. Dijalog sa njim je izgubio svaki smisao. Mislim da bi se ambasadorima brojnih zapadnih civiliziranih država trebali pridružiti i politički lideri u Federaciji, prije svih Dragan Čović i otkazati bilo kakvu komunikaciju sa njim.

Problem je definitivno vezan za visokog predstavnika Valentina Incka. On bi svoje odnose i susrete sa Dodikom trebao svesti na minimum.

Takva osoba je odavno zaslužila neku vrstu političkog karantena. Sada je jasno da je četnička bratija koja se sastala u Višegradu tu stigla kako bi odaslala prijetnje zbog predstojeće presude Karadžiću. Jednako se tako jasno može objasniti i ovo otvaranje studentskog doma sa imenom ratnog zločinca. Štošta tu miriše na Vučića i beogradske obavještajne službe, jer su četnici stigli iz njegovih brloga i taj jezik i te poruke su iz obavještajnog podzemlja.

Problem je međunarodnih predstavnika koji se živi ne čuju na ovakve prijetnje i provokacije. Neko dakle ne poštuje najosnovnije odnose u međunarodnom pravu, ne poštuje međunarodne pravosudne institucije, nego ih otvoreno ponižava. A odgovorni ljudi ipak „mudro“ šute i ne reagiraju. Nije li ovo još jedno uspavljivanje žrtve? Očekujemo da nakon presude bude nastavak pravnih konsekvenci, dakle, očekujemo djelovanje međunarodnog prava. Na drugoj strani, žrtvi se i dalje prijeti jasno i javno i šalju se vrlo opasne poruke.

Ima li neko normalan ko će progovoriti i priznati na čijoj je strani međunarodna zajednica? I odakle ovolika međunarodna tolerancija prema užasavajućem ratnohuškačkom arsenalu Milorada Dodika? Priča o nekakvom međunarodnom pravnom i svakom drugom poretku je odavno postala upitna. Za nas u Bosni i Hercegovini posebno.

Neka od ovih pitanja upućena su isključivo bošnjačkom narodu. I 1992. godine se uzdao u pravdu i međunarodno pravo ništa manje nego što se pouzda i danas.