Doba pandemije koronavirusa u brojne dijelove i kompanije Industrije tekstila, kože i obuće donijelo je jedno od najmračnijih razdoblja. Obespravljenost, otkazi, smanjen obim posla, smanjene plaće, nezaštićeni radnici samo su neki od negativnih trendova koje je moguće primijetiti, a još je teža situacija u kompanijama u kojima prava radnika ni ranije nisu poštivana.

Naš sagovornik iz Visokog, koji je želio ostati anoniman kako bi zaštitio svoju egzistenciju, govorio nam je o problemima koji se godinama gomilaju, a koje je vrijeme pandemije koronavirusa dovelo gotovo do usijanja. Ipak, radnici u strahu od potpunog gubitka egzistencije, teško se odlučuju govoriti o bilo kojem od problema.

Prekovremeni, rad vikendom, neredovne plaće: Radnici prešutno prihvataju loše uslove zbog egzistencije

“U ovoj fabrici radim već gotovo dvije i pol godine, a imao sam slična iskustva i u nekoliko drugih fabrika u kojima sam radio tokom proteklih godina. Iako još uvijek živim kod roditelja i nisam zasnovao sopstvenu porodicu, teško da mogu reći da je moja situacija povoljna, kada je riječ o poslu i primanjima. Svi problemi počinju od same organizacije rada, koju je odredio poslodavac, a koju radnici prešutno prihvataju, svjesni da svaka druga reakcija može dovesti do otkaza. Rad na normu, vikendom, prekovremeno, bez ikakvih naknada za to nama su jako dobro poznati, a od prošle godine stanje je gotovo nepodnošljivo”, ispričao nam je naš sagovornik na početku razgovora.

Još i prije pojave pandemije koronavirusa radnici iz ove kompanije nekoliko puta su se našli na udaru nepravednih poteza uprave kompanije, zbog čega su jednom i protestovali, no takav način borbe smatraju nepoželjnim, jer posljedice nerijetko mogu biti otkazi.

“Prije nego je počelo vrijeme koronavirusa, brojni su problemi sa kojima smo se susretali. Od toga da su plate premale, da često i po 15 dana mjesečno radimo prekovremeno, po 12 sati, do problema sa odlaskom na godišnji odmor i bolovanje. Čak i kada radimo prekovremeno i subotama, ne možemo se nadati ništa većoj plati, a nekoliko puta se dešavalo da je čak i ne dobijemo, uz izgovor poslodavca da kompanija ‘nema novca’. Na sve to, kao radnici kolektivno smo reagirali na jedan slučaj kada nam plate nisu isplaćene, ali je sve vrlo brzo riješeno obećanjem poslodavca da će biti isplaćene, koje je i ispunio, ali opet onda kada je njemu odgovaralo, a ne kada je trebao”, pojasnio nam je ovaj sagovornik.

Beznadežnost radnike tjera na odlazak: Većina razmišlja o odlasku i iz firme, ali i države

Kako je i ranije postojala praksa da, usljed nedostatka posla, radnici povremeno budu poslani na neplaćeni odmor ili čak dobiju otkaze, takvu sudbinu su doživjeli i na početku perioda pandemije koronavirusa.

“Još odranije kada nestane posla poslodavac je odlučivao jednostavno obustaviti rad i procese u fabrici, bez brige o stanju radnika. Ne previše često, ali dolazili smo u periode kada jednostavno dođemo na posao jednog jutra i kažu nam da od danas do ponovnog poziva na posao nemamo platu, niti trebamo dolaziti na posao. Oni koji bi se bunili dobijali su otkaze ili ukoliko potraje vrijeme u kojem nemamo posla onda bi i drugi radnici bivali otpušteni. A istu sudbinu doživjeli smo i u martu prošle godine, kada je proizvodnja stala zbog koronavirusa i tada smo gotovo dva mjeseca bili bez ikakvih vijesti o tome da li ćemo se vratiti na posao.

Jednostavno, dobili smo informaciju da možemo ići kućama i tek nakon što je sklopljen prvi posao, poslije gotovo dva mjeseca, dio radnika se vratio na posao. Naravno, dočekale su ih još manje plaće od uobičajenih, iako je prosjek bio negdje oko 550 KM, no nisu imali mnogo izbora jer je drugo rješenje za njih bio jedino otkaz. Nakon toga, postepeno su nas vraćali sve, te nas većina danas radi u pogonima, no plate tek polako vraćaju na onaj nivo prije koronavirusa”, istaknuo je naš sagovornik.

Zbog svih ovih iskustava, radnici su u beznadežnoj situaciji, jednostavno preživljavaju do nekog rješenja, nadajući se da će pronaći novi, bolje plaćeni posao.

“Za sve ovo vrijeme jedini utisak koji sam stekao jeste da ne vjerujem više nikom na riječ. Na posao dolazim samo zato što drugi ne mogu pronaći, ali daleko je to od ikakvog zadovoljstva. Premala plata, iznenadni otkazi ili čekanja, pritisci i problemi na radnom mjestu, sve to nas samo tjera odavdje i ne nudi nam nikakvu budućnost. A nas mlade posebno, jer većina nas razmišlja o odlasku ne samo iz firme, nego i iz države, kako bismo negdje pronašli bolji život. Ovdje ga ne vidim ni ja, ni drugi, a da Bog da da ćemo ga ikada i dočekati, jer niko ne brine za nas”, zaključio je razgovor za Visoko.co.ba naš sagovornik.

Visoko.co.ba/Redakcija