Ne tako davno, masa ljudi sa prostora bivše Jugoslavije je krenula ka zemljama zapadne Evrope, bježeći od ratnih dešavanja. Neki su pobjegli od granata i snajpera, neki su pobjegli iz gradova u kojima i nije pucalo, jer nisu željeli da trpe nacionaliste, mržnju, sankcije, glad.
U toj masi je bilo visoko obrazovanih, spretnih ljudi ali i nepismenih, neukih, pa i kriminalaca. Svi smo smatrali da će naše izbjeglice naići na razumijevanje i dobiti pomoć u tim “razvijenim” zemljama.
Nismo se samo nadali, nego smo smatrali da je ljudskom biću DUŽNOST pomoći drugom ljudskom biću u nevolji, bez obzira da li je ta nevolja ekonomske, političke, ratne ili neke druge prirode.
Često smo nailazili na razumijevanje i pomoć, ali bilo je i onih koji su nas smatrali teretom, okupatorom, nevoljom.
Bilo nam je krivo kada su nas sve trpali u isti koš kada bi neki “naš” kreten ukrao, potukao se, bio uhapšen itd. Govorili smo da loši pojedinci nisu ogledalo našeg naroda, da mi nismo DIVLJACI, da nismo FUNDAMENTALISTI, LOPOVI i RAZBOJNICI, da smo ipak većinom obrazovani i vrijedni ljudi, da nismo ni po čemu zaostali za Njemcima, Šveđanima, Švicarcima, pa čak i da smo u nekim stvarima napredniji od njih.
Uzdavali smo se u Božije upute – “ljubi bližnjeg svog” ili “sevap je pomoći muhadžiru” u nadi da naši domaćini vjeruju u Boga i slijede njegovu riječ.
Kako smo se samo radovali kada bi oni dostojanstveno postupali sa nama, kada smo se osjećali kao ljudska bića, a ne kao paraziti, divljaci i elementarna nepogoda. Još više nam je bila muka kada su nas pljuvali i gledali kao primitivce koji su opasnost po njihov način života, po njijhovu djecu, njihovu sigurnost.
Danas smo mi došli u situaciju da se na svom ognjištu suočimo sa izbjeglicama. Oni koji vjeruju u Boga će reći da nas je On stavio na iskušenje, čisto da vidi kako ćemo se ponašati kada se situacija obrne.
I mi padosmo na ispitu i prije nego što nam je “Učitelj” postavio zadatak do kraja. Odmah smo počeli analizirati je su li njhove rodne grude dovoljno jadne da ih zovemo izbjeglicama, da li bježe od rata ili neimaštine, koliko im je godina, koji su pol, odakle im telefon, jesu li opasni…
Vrlo brzo smo sebi stvorili slika da su nam došli DIVLJACI, TERORISTI, MILITANTI, LOPOVI i RAZBOJNICI koji ne zaslužuju našu pomoć.
Čak više i ne pokušavamo da probamo pomoći, da analiziramo koliko mi možemo dati vlastitog doprinosa, na koji način, a do jučer smo to bili mi. Kako ih samo lako odbacismo, bez borbe, bez ljudskosti i merhameta.
Gdje nam se izgubilo ono “ljubi bližnjeg svog”, “pomozi muhađiru”, “ne stavljaj sve u isti koš”???
Više ne želimo čak ni da gledamo te napaćene LJUDE. Nadamo se da smo se oprali kod Boga, Allaha, Jehove, Manitua ili kako god da ga zovemo, ako odnesemo koju iznosanu košulju, staru jaknu i kilu-dvije brašna u Crveni krst. Samo nek’ nam ne dolaze blizu, neka ih tamo negdje, neka se neko drugi manta s njima, neka neke druge PLAŠE i OMETAJU!
Dragi moji zemljaci svih vjera i nacija, dragi moj Ummete: SJEDI, JEDAN!!!
PADE TI NA ISPITU, KO’ ZRELA KRUŠKA!!!
Visoko.co.ba/Facebook: Mahir Šahinović
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.