M. M. Sharif: Ekonomska učenja Kur’ana

1. Prvo ekonomsko načelo koje je istakao Qur’an, često ga ponavljajući, jeste da su sva prirodna sredstva za proizvodnju i izvori određeni za čovjekov život, Božja kreacija. On je taj koji ih je učinio takvima i postavio ih da se potčinjavaju zakonima prirode čineći ih korisnima za čovjeka. On je omogućio čovjeku da ih iskorištava i stavio ih je njemu na raspolaganje.(1)

2. Na osnovi ove gornje istine Qur’an postavlja princip da nitko nema pravo slobodnog sticanja i iskorištavanja ovih izvora prema svojoj volji, niti je određen da nezavisno odlučuje između onoga što jest zakonito, a šta nije. To čini Bog i nitko drugi. Qur’an kritikuje Midijce, staro arapsko pleme, zbog toga što su njegovi članovi mislili da imaju pravo da stiču i troše imetak na bilo koji način, kako to oni žele bez ograničenja ikakve vrste.(2)

On naziva lažovom čovjeka koji opisuje ikoju stvar kao zakonitu (a drugu kao nezakonitu) i to u vlastitom interesu.(3) Pravo određenja toga ostaje Bogu i Njegovu Proroku kao namjesniku Božjem na zemlji.(4)

3. Pod suverenom naredbom Boga i unutar granica koje je On odredio, Qur’an priznaje pravo privatne svojine kao što je sadržano u nizu stihova.(5)

Ekonomska šema koju je dao Qur’an široko je utemeljena na ideji privatnog vlasništva u svakom području. Nema ničega što bi ukazivalo na distinkciju između potrošnih i proizvodnih dobara (ili sredstava za proizvodnju), tj. na to da bi samo prvi trebali da budu u privatnom vlasništvu, dok bi drugi bili nacionalizirani. Qur’an ne sugerira niti implicira da je ta šema prolazne prirode i da bi docnije trebala da bude zamijenjena stalnim uređenjem u kojemu bi kolektivizacija svih sredstava za proizvodnju mogla biti pravilom. Da je to krajnji cilj Qur’ana, on bi sigurno bio nedvosmisleno iznesen kao uputa za budući trajni poredak. Prosta činjenica da on spominje na jednom mjestu “da zemlja pripada Bogu”(6) nije dovoljna da se zaključi da se ili odbacuje ili zabranjuje privatno vlasništvo nad zemljom i sankcije nacionalizacije. Na drugome mjestu on kaže: “Što god je na nebesima i na zemlji, pripada Bogu.”(7) Međutim, nitko nikada iz ovoga stiha nije izveo zaključak da nijedna stvar na nebesima ili na zemlji ne može biti u privatnom vlasništvu ili da sve te stvari treba da pripadaju državi. Ako stvar koja pripada Bogu prestaje da pripada ljudskim bićima, ona sigurno prestaje da pripada i individuama i državi podjednako.

Isto je tako pogrešno zaključiti iz stiha xli, 10 da Qur’an želi da rasporedi sva sredstva za život na zemlji podjednako među sve ljude ili zaključiti da se to može postići samo nacionalizacijom, te da Qur’an zagovara i favorizira uvođenje takva sistema. Radi ovakve interpretacije stih je pogrešno preveden kao “Bog je prosuo na zemlju sredstva za život proporcionalno u četiri dana, podjednako za sve kojima je to potrebno”.(8) Međutim, čak ni loš prijevod ne može služiti ovome cilju. Nekorektno je primjenjivati riječi podjednako za sve kojima je potrebno samo na ljudska bića. Sve vrste životinja također su među onima kojima je potrebno, i malo je sumnje da je sredstva za njihov opstanak postavio Bog na zemlju. Ako stih označava podjednako sudjelovanje svih kojima je potrebno, nema opravdanja za ograničavanje te jednakosti sudjelovanja samo na članove ljudske vrste.

Isto tako bilo bi pogrešno natezati smisao stihova Qur’ana koji ističu opskrbu nejakih ili onih koji ništa nemaju da bi se iz tih stihova izvela teorija nacionalizacije. Treba vidjeti da, gdjegod se naglašava ova potreba osiguravanja dobara za siromašne, Qur’an zapravo propisuje odnos prema njima: bogati i dobročinioci u društvu treba da troše svoj imetak plemenito za dobrobit svojih siromašnih srodnika, siročadi i onih kojima je potrebno, da bi zadovoljili Boga; država, pak treba da ubire određeni dio bogatstva koje će se koristiti s istom svrhom. U Qur’anu nema nagovještaja neke druge šeme koja bi u praksi ostvarila ovaj cilj.

Nema sumnje, u Qur’anu nema ničega što bi branilo da se neka stvar oduzme od individue i stavi pod kolektivni nadzor, ako je to nužnu, ali odbacivati privatno vlasništvo u cijelosti i prihvatiti nacionalizaciju kao jedini ekonomski sistem nije u skladu s kur’anskim pristupom čovjekovim ekonomskim problemima.

4. Činjenica, kao i u drugim stvarima, da svi ljudi ne uživaju jednakost u hrani i sredstvima za život opisana je u Qur’anu kao obilježje Božjega Proviđenja. Prevelike nejednakosti u različitim sistemima — prirodna nejednakost, kako stoji — opisane su kao narušavanje Njegove mudre raspodjele, koja je proizašla iz Njegove vladavine. Ideja da ovu jednakost treba ukinuti i zamijeniti je potpunom jednakošću, strana je Božjoj Knjizi.(9)

Qur’an preporučuje ljudima da ne budu pohlepni za onim što je Bog podario drugima; ljudi treba da koriste ono što su zaradili, a žene treba da koriste ono što su one zaslužile i da mole Allaha za Njegovu milost!(10)

Bilo je pokušaja da se iz stihova xvi, 71 i xxx, 28 izvede zaključak da Qur’an želi jednaka sredstva za život za svakoga. Međutim, i riječi i sadržaj stihova kažu da se tu ne čini pokušaj poništavanja nejednakosti umjesto koje bi stupila jednakost, već im je nejednakost među ljudima argument protiv uzimanja nekih Božjih stvorenja kao Njegovih partnera. Oni kažu da, ako ljudi nisu spremni da dijele imetak (koji im je Bog dao) sa svojim robovima kao sa sebi jednakima, kao s partnerima, to ih na zemlji dovodi do toga da misle da će Bog Svoje moći dijeliti sa Svojim slugama i da ima partnere među Svojim stvorenjima.(11)

5. Qur’an također tvrdi i često naglašava da je Bog stvorio Svoja dobra za ljude da bi ih oni upotrebljavali u svoju korist. Njegova namjera nije da ljudi ne rade ništa s njima i da provode život u odricanju. Međutim, on želi da oni umiju razlikovati stvari koje su čiste od onih koje nisu, ono što je dopušteno bi od onoga što nije. Oni treba da koriste i upotrebljavaju samo ono što je dopušteno, što je čisto i zakonito i da tu budu umjereni.(12)

6. Da bi se postigao ovaj cilj Qur’an određuje da imetak treba da se stiče samo zakonitim sredstvima i da nezakonite načine i sredstva treba potpuno odbaciti: “O, vjernici, jedni drugima na nedopušten način imanja ne prisvajajte — ali dopušteno vam je trgovanje uz obostrani pristanak…”(13)

Ovi “nedopušteni” načini razrađeni su u svjetlu onoga kako su ih objasnili Sveti Vjerovjesnik i veliki pravnici islama u knjigama zakona. Neki su, međutim, opisani i u Qur’anu:

a) “Ne jedite imovinu jedan drugoga na nepošten način i ne parničite se zbog nje pred sudijama da biste na pogrešan način i svjesno dio tuđe imovine pojeli.”(14)

b) “Ako jedan kod drugoga nešto pohranite, neka onaj opravda ukazano mu povjerenje i neka se boji Allaha, Gospodara svega.”(15)

c) “A onaj tko nešto utaji (javni novac), donijet će na Sudnji dan to s što je utajio i tada će se svakome u potpunosti dati ono što je zaslužio.”(16)

d) “A onome koji ukrade i onoj koja ukrade odsijecite ruke njihove.”(17)

e) “Oni koji bez ikakva prava jedu imetak siročadi — doista jedu ono što će ih u vatru dovesti i oni će u ognju gorjeti.”(18)

f) “Teško onima koji pri mjerenju zakidaju, koji punu mjeru uzimaju kad od drugih kupuju, a kad drugima mjere na litru ili na kantar — zakidaju.”(19)

g) “One koji vole da se o vjernicima šire bestidne glasine čeka teška kazna i na ovom i na onom svijetu.”(20)

h) “I ne nagonite robinje svoje da se bludom bave da biste se okoristili, ako one žele da budu čestite.”(21) “I što dalje od bluda, jer to je sramni posao i put zla.”(22) “Bludnika i bludnicu izbičujte sa stotinu —— udaraca biča.”(23)

i) “O vjernici, vino, kocka, kumiri i strelice za gatanje odvratne su stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite.”(24)

j) “Allah je dopustio trgovinu, a zabranio lihvarstvo.”(25) “O vjernici, bojte se Allaha i od lihvarstva odustanite, ako ste pravi vjernici. Ako tako ne učinite, eto vam onda, neka znate — rat od Allaha i Poslanika njegova! A ako se pokajete, ostat će vam glavnice imetaka vaših, nećete nikoga oštetiti, niti ćete oštećeni biti. A ako je u nevolji, onda pričekajte dok bude imao; a još vam je bolje, neka znate, da dug poklonite.”(26)

Tako vidimo da je Qur’an zabranio slijedeće načine sticanja imetka:

i) Uzimanje tuđe svojine bez saglasnosti vlasnika ili bez nagrade, ili uz saglasnost, sa ili bez nagrade ako je saglasnost iznuđena ili postignuta lukavstvom. (ii) Mito. (ii) Nasilno sticanje. (iv) Prijevara bilo privatnim, bilo javnim imetkom. (vy) Krađa. (vi) Otimačina svojine siročadi. (vii) Davanje ili uzimanje pogrešne mjere. (viii) Poslovi koji šire nepristojnost. ix) Prostitucija i zarađivanje na prostituciji. (x) Proizvodnja, kupovina, prodaja i transport vina. (xi) Igre na sreću, uključujući sve načine u kojima prijenos imetka s jedne na drugu osobu zavisi od puke sreće. (zii) Proizvodnja, kupovina i prodaja kumira, služba u hramovima gdje se čuvaju i obožavaju kumiri. (xiii) Zarađivanje na poslovima kao što su astrologija, proricanje sudbine, vračanje i sl. (xiv) Kamata.

7. Poslije zabrane ovih pogrešnih oblika sticanja bogatstva Qur’an također oštro osuđuje pohlepu i tvrdičluk u sticanju bogatstva.(27)

Uporedo s ovim dano nam je do znanja da su ljubav prema bogatstvu ili čežnja za bogatstvom i oholost u sreći uvijek među uzrocima koji čovjeka zavode i konačno ga uništavaju.(28)

8. Qur’an također oštro osuđuje, ako netko imetak što ga je sam stekao rasipnički troši na čulna uživanja ili luksuz i ne stavi’ga u korist porasta vlastitog standarda života.(29)

9. Pravi način za čovjeka, prema Qur’anu je umjereno trošenje na vlastite potrebe i potrebe svoje familije. On i oni koji zavise od njega imaju prava na njegov imetak koji mora da raste bez smanjivanja, ali mu nije dopušteno da potroši sve na sebe i svoju familiju, jer postoje druge obaveze, o kojima također valja voditi računa.(30)

10. Pošto je umjereno zadovoljio svoje potrebe, ostatak svoga pravedno stečena bogatstva trošit će na slijedeće načine:

“I pitaju te koliko da potroše na milostinju. Reci: ‘Sve što je višak!’”(31)

“Nije čestitost u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu; čestiti su oni koji vjeruju u Allaha i u onaj svijet, u meleke, u knjige, u vjerovjesnike i oni koji od imetka, iako im je drag, daju rođacima, i siročadi, i siromasima, i za otkup iz ropstva.”(32)

“Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio onoga što vam je najdraže; a bilo što vi udijelili, Allah će, sigurno, za to znati.”(33)

“I Allahu se klanjajte i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte! A roditeljima dobročinstvo činite, i rođacima, i siročadi, i siromasima, i komšijama bližnjim i komšijama daljnjim, i drugovima, i putnicima-namjernicima, i onima koji su u vašem posjedu. Allah zaista ne voli one koji se ohole i hvališu.”(34)

“Milostinja je za one siromahe koji su toliko zauzeti na Allahovu putu, da nemaju vremena da zarađuju,(35) a neznalica na njih gleda kao na bogataše jer su samosvojni; poznat ćeš ih po izgledu njihovu, oni proseći ne dodijavaju ljudima. A ono što od imetka drugima date — Allah, sigurno, za to zna.”(36)

“Oni (pravednici) hrane siromahe, siročad i robove za ljubav Božju, govoreći: ‘Hranimo vas za ljubav samoga Boga. Ne tražimo od vas ni nagrade, ni zahvale.”(37)

“Rajskim baščama bit će počašćeni) oni koji određen dio daju prosjaku i onome koji se stidi da prosi.”(38)

Qur’an ne govori o tome da je ova vrsta potrošnje bitna za pobožnost već također opominje da njezino odsustvo u društvu može značiti njegovu slabost i propast:

“I imetak na Allahovom putu žrtvujte, i sami sebe u propast ne dovodite.”(39)

11. Osim ovoga općeg i dobrovoljnog davanja na Božjem putu, s Qur’an nalaže plaćanje imetkom kao otkup zbog grijeha i propusta. Na primjer, ako se čovjek zakune pa porekne, otkup za prekršenu zakletvu jest: da nahranite deset siromaha običnom hranom kojom hranite svoju čeljad, ili da ih odjenete, ili ropstva oslobodite; onaj tko ne bude mogao, “neka tri dana posti.”(40)

Isto tako ako se netko razvede ziharom od svoje žene izjavljujući da je ona njegovom majkom ili sestrom,(41) docnije poželi da je vrati i uzme — ponovno, naređeno je da je dužan, prije nego što jedno drugo dodirnu, jednoga roba ropstva osloboditi. Onaj koji ne nađe (sredstva za to) dužan je da dva mjeseca posti uzastopce prije nego jedno drugo dodirnu; onaj tko ne može dužan je da šezdeset siromaha nahrani.”(42)

Također je naređeno da se ne popusti na hodočašću(43) i da se u toku mjeseca posta(44) obave iskupljenja.

12. Međutim, sva ova davanja će se smatrati troškovima na Božjem putu ako su slobodna od sebičnosti, lukavstva i razmetanja i ako nema pokušaja vrijeđanja ili laži bilo koga pod obavezom. Ne smije se također najlošije robe davati kao milostinju. Valja dati izbor roba, a na umu imati samo ljubav i zadovoljstvo Božje.(45)

13. Ovakva potrošnja bogatstva koje Qur’an naziva “izdatkom na Božjem putu”, milostinjom ili zekatom nije samo akt pobožnosti niti davanje milostinje; to je treći od pet stubova islama, tj. (1) očitovanje vjere (iman), (2) molitva (salat), 3) milostinja (zekat), (4) post (saunm) i (5) hadž (hagg). Ona se spominje s molitvom (salat) oko trideset i sedam puta u Qur’anu, a obje su opisane s osobitim isticanjem i kao bitne za islam, bez čega nema spasenja.(46) Zekat, kaže se, bio je stub istinske religije svih Božjih poslanika.(47)

Tako je zekat stub islama, u religiji posljednjeg Poslanika Božjeg. On je bitan za onoga tko je pripadnik islama isto onako kao što ovaj treba da se drži očitovanja istine vjere (iman) ili molitve (salat).(48)

Zekat nije dobar samo za društvo, on je nužan za moralni razvoj i moralno uzdizanje samog davaoca. On je u interesu njegova vlastitog pročišćeja i spasenja. To nije samo porez, već je to čin obožavanja poput molitve i bitan dio programa koji Qur’an propisuje za kultiviranje čovjekove duše.(49)

14. Međutim, Qur’an se ne zadovoljava time da ulije opći duh dobrovoljnog milosrđa i filantropije u ljude. On nalaže Poslaniku kao poglavaru islamske države da odredi obavezni minimum za to i da uredi njegovo regularno prikupljanje i raspodjelu.

“Uzmi od dobara njihovih zekat.”(50)

Riječ zekat pokazuje da se radi o određenoj mjeri koju je Poslanik propisao ljudima, pored uobičajene milostinje što je oni praktikuju prema svom nahođenju. Prema tome, Poslanik je odredio maksimalno dopustivu granicu u pogledu različitih vrsta proizvoda, a slijedeći iznosi bili su fiksirani za imetke koji su stajali iznad te granice:(50)

1) Na zlato, srebro i novac(52) 2,5% godišnje

2) Na poljoprivredni proizvod sa nenavodnjavana područja 10% godišnje

3) Na poljoprivredni proizvod s navodnjavana područja 5% godišnje

4) Na stoku koja se čuva za pi’iplod ili za prodaju, iznosi su različiti za ovce, koze, krave, deve itd.

5) Za rudnike u privatnom vlasništvu i nađeno skriveno blago 20% godišnje

Božji Poslanik je odredio ove iznose zekata poput obaveze od pet molitvi dnevno. U pogledu obaveze između molitve i zekata nema razlike. Prema Qur’anu jedan od temeljnih ciljeva islamske države je da ustanovi molitvu (salat) i organizuje regularno prikupljanje i raspodjelu zekata.(53)

Treba primijetiti da iako, kako se gore vidi, sakupljanje i raspodjela zekata jeste dužnost islamske države, vjernici nisu oslobođeni toga plaćanja (privatno), kao što nisu oslobođeni ni od molitve u slučaju da je prestala postojati islamska država ili da ta država zanemaruje svoju obavezu.

15. Fondovima zekata Qur’an dodaje još jednu stavku — dio ratnog plijena. Pravilo koje je propisano Knjigom kaže da vojnici koji su se borili u bici neće opljačkati ratni plijen već će ga poslije bitke donijeti pred zapovjednika koji će raspodijeliti četiri petine među vojnike koji su sudjelovali u bici, a preostala petina daje se državi radi slijedećih ciljeva:

“I znajte da od svega što u borbi zaplijenite jedna petina pripada Allahu, Poslaniku i rodbini njegovoj, i siročadi, i siromasima, i putnicima-namjernicima.”(54)

16. Dohodak iz ovih dvaju izvora, prema Qur’anu, nije dijelom općih finansija za pokrivanje troškova i staranje o bitnim službama uključujući i one koji sakupljaju zekat. Naprotiv, on je rezerviran za korištenje u slijedećim točkama:

“Zekat pripada samo siromasima(55) i bijednicima,(56) i onima koji ga sakupljaju, i onima čija srca treba pridobiti,(57) i za otkup iz ropstva,(58) i prezaduženima, i ratnicima na Allahovu putu,(59) i putniku-namjerniku,(60) Allah je tako odredio.”(61)

17. Kur’ansko pravilo o imovini koju osoba ostavlja poslije svoje smrti kaže da ona treba da bude podijeljena njegovim roditeljima, djeci i ženi (ili mužu) prema specifičnoj razmjeri. Ako iza njega nisu ostali roditelji ili djeca, onda će njegova braća i sestre (rođeni, polubraća i polusestre), izvršiti podjelu. Detaljnije upute o ovome mogu se vidjeti u četvrtom poglavlju Qur’ana.(62) Mi ih ovdje nećemo reprodukovati radi opširnosti.

Vodeći princip je ovdje da svojina koju je neka osoba sakupljala u toku svog života neće ostati akumulirana poslije njezine smrti, nego će se podijeliti rođacima. To je suprotno principu primogeniture, udružene familije i drugih sličnih sistema koji nastoje da zadrže akumuliran imetak i poslije smrti njegova vlasnika.

Qur’an odbacuje sistem da usvojena djeca mogu sudjelovati u nasljedstvu pa kaže da nasljedstvo treba da ide onima koji su zbiljski srodnici, a ne onima koji su usvojeni kao sinovi i kćerke.(63)

Međutim, kad se namire prava krvnih srodnika, Qur’an im preporučuje da budu darežljivi prema rođacima koji ne dobivaju nasljedstvo, ali su prisutni kod podjele svojine. Njima se može nešto dati u znak ljubaznosti.(64)

18. U propisivanju zakona o nasljedstvu Qur’an dopušta osobi pravo da sačini testament o imetku koji će ostaviti iza sebe prije svoje smrti.”(65)

Ova odredba upućuje čovjeka koji umire da preporuči svojim potomcima da budu ljubazni prema njegovim roditeljima — s obzirom na to da mlađi često ne brinu o starima; nadalje, da zavještaju dio njegova vlasništva rođacima kojima je potrebna pomoć ali im po zakonu ništane — pripada. Osim toga ako je osoba iza sebe ostavila veliko bogatstvo, dio je mogla zaviještati u dobrotvorne svrhe ili za neke društvene potrebe, jer gornji tekst ne traži od nje da ograniči testament samo na roditelje i srodnike.(66)

Očigledno je iz ovih zakona o nasljeđivanju da pravilo o nasljedstvu privatne svojine kazuje da dvije trećine moraju da se podijele među zakonite nasljednike, a jedna trećina po nahođenju onoga koji zaviješta, međutim da je svrha zavještanja pravična i zakonita i da ne može nitkouskratiti njegovo pravo.(67)

19. Što se tiče ljudi koji nisu u stanju da upravljaju svojim irnetkom zbog maloumnosti ili nedostatka inteligencije, ili što bi ga proćerdali, ili ako postoji istinski strah da bi se tako ponašali, preporučuje se da im se ne dopusti gazdovanje tim imetkom. O toj svojini treba da brinu tutori ili odgovorni sudski činovnici i može se dati pravim vlasnicima na upravljanje kada se stekne uvjerenje da su u stanju upravljati tim imetkom kako valja.(68) Jedna značajna činjenica o kojoj je riječ u tekstu o privatnom i vlasništvu jest da, iako se radi o imetku zakonitih vlasnika, on ipak sasvim ne pripada njima, jer je uključen i interes društva. Eto zašto Qur’an kaže “vaša svojina”, umjesto tvoja svojina. Zato je također nerazumno korištenje privatne svojine štetno za društveni interes, pa je dopušteno tutorima ili sudijama da je uzmu u svoje ruke, ali ipak bez povrede vlasnikovih prava na svojinu ili korištenje njome.(69)

20. Kur’ansko uputstvo s obzirom na svojinu, imetak i dohodak koji pripadaju državi kaže da oni ne mogu biti korišteni samo u interesu i bogatih, već isto tako i posebno za siromašne čiji interes zaslužuje mnogo više pažnje nego onaj ostalih slojeva.

“Plijen od stanovnika sela i gradova koji Allah Poslaniku svome daruje pripada: Allahu i Poslaniku,(70) i bližnjima njegovim i siročadi,(71) i siromasima, i putnicima-namjernicima — da ne bi prelazio samo iz ruku u ruke bogataša vaših… i siromašnim muhadžirima koji su iz rodnog grada svog protjerani i imovine svoje lišeni.”(72)

“I pitaju te koliko da udjeljuju. Reci: ‘Sve što preostane kad namirite svoje potrebe.”(73)

Karakteristike i temeljni principi ekonomske šeme koju je izveo Qur’an za čovjeka i koji su opisani gore u dvadeset i jednoj točki, mogu se rezimirati ovako:

I. On izvodi sretnu koordinaciju između ekonomskih i moralnih vrijednosti. Umjesto da ih tretira kao odvojene stvari, one čine harmoničan spoj. Ekonomski problem zahvaćen je ne samo s čisto “ekonomskog” gledišta; on proizlazi iz gornje šeme utemeljene na etičkim konceptima islama (paragrafi 1, 2, 4, 5).

II. Svi izvori sredstava za život smatraju se velikodušnim Božjim darom ljudima. To uklanjanje svih oblika individualne, kolektivne ili nacionalne monopolizacije i nalaže da svim ljudima treba dati slobodnu priliku da zarađuju na Božjoj zemlji do maksimalno moguće granice (paragraf 5).

III. On dopušta pravo privatne svojine, ali ne u neograničenu obimu. Osim postavljanja granica na svojinu u interesu drugih pojedinaca i društva, Qur’an dopušta da na nečiju svojinu imaju pravo rođaci, susjedi, prijatelji, bijednici, nesretnici tj. svi članovi društva. Neki od ovih zakonom su određeni, a što se drugih tiče poduzete su mjere da se narod obrazuje moralno i intelektualno i da mu se omogući da razumije ova prava te da se sam pripremi da ih poštuje dobrovoljno (paragrafi 3, 5, 7-14, 16, 18, 19).

IV. Prirodni način funkcionisanja ekonomskog sistema prema ovoj šemi jeste da će ga ljudi urediti i uvesti slobodnim nastojanjem. Međutim, to ne znači da se njima ostavlja da djeluju bez nadzora i ograničenja bilo koje vrste. Radi njihove kulturne i ekonomske dobrobiti i radi njihova društva, ova sloboda je stavljena unutar izvjesnih granica (paragrafi 6, 14, 21).

V. Čovjek i žena podjednako su vlasnici imetka koji zarađuju, nasljeđuju ili stiču na druge zakonite načine i mogu izvlačiti korist iz svoga vlasništva (paragrafi 3, 4, 17).

VI. Da bi se sačuvala ekonomska ravnoteža, od ljudi se traži da odbace škrtost i odricanje te da Božje darove koriste u prave svrhe. Oštro je zabranjeno pretjerivanje bilo koje vrste (paragratfi 5, 7, 8).

VII. Da bi se osigurala ekonomska pravičnost utvrđeno je da se nepravedna sredstva ne koriste kako bi se iznos imetka povećavao posebnim kanalima, niti stečeni imetak treba da stoji uskladišten na jednome mjestu i da bude isključen iz cirkulacije. Preduzete su također mjere da imetak ostaje u stalnom korištenju i cirkulaciji, posebno u korist slojeva koi su lišeni sredstava i razuma učešća iz ovoga ili onoga razloga (paragrafi 6-8, 10, 11, 14, 16-18 20).

VIII. Ova šema ne zavisi mnogo od miješanja zakona ili države da bi se osigurala ekonomska pravičnost. Poslije iznošenja nekoliko nesumnjivih činjenica za koje je država odgovorna, traži se snaženje drugih elemenata na tom planu posredstvom moralnog uzdizanja pojedinaca obuhvaćenih društvom i njegovom općom kultivacijom. Ekonomska pravičnost je tako osigurana u savršenom skladu s načelom koje dopušta ispoljavanje individualne slobode na ekonomskom polju (paragrafi S-12).

IX. Umjesto stvaranja sukoba klasa, Qur’an dokrajčuje njegove uzroke i stvara duh saradnje i drugarstva među različitim slojevima društva (paragrafi 4, 6-10, 12, 14-16, 20, 21).

Kada su ovi principi izvedeni i kada su ušli u praksu upravnih i društvenih sfera za vrijeme Vjerovjesnika i njegovih “vođenih nasljednika” došlo je do mnogo više zabrana i presedana. Međutirn, naša studija isključuje tu diskusiju. Historijske knjige, predanja i jurisprudencija o tim pitanjima mogu detaljnije da se konsultuju.

Odlomak iz knjige: M. M. Sharif, Historija islamske filozofije, vol. I, str. 197-208.

Priredio: Resul Mehmedović (Dialogos)


Bilješke:

1) Qur’an, ii, 29; vii, 10; xiji, 3; xiv, 32-34; Ivi, 63-64; lxvii, 15.

2) Ibid,, xi, 87.

3) Ibid., xvi, 116. “Ovaj stih strogo zabranjuje ljudima da određuju što je dopušteno, a što zabranjeno, i to u skladu s njihovim vlastitim stajalištima i željama.” (Baidawi, Anwar al-Tanzil, Vol. III, str. 193). “Smisao ovog stiha je, kako ‘Askari objašnjava, da ne možeš reći da je ova stvar zakonita ili da nije ako to nisi naučio od Boga ili od Njegova Proroka, inače bi govorio laž o Bogu; nitko naime, ne čini stvar zakonitom ili nezakonitom izuzev Bog sam.” (Alusi, Ruh al-Ma’ani, Vol. XIV, str. 226, Idarat al-Taba’a al-Muniriyya, Egipat, 1345/1926).

4) Qur’an, vii, 157.

5) Ibid., ii, 275 , 279, 282, 283, 261; iv, 2, 4, 7, 20, 24, 29; v, 38; vi, 141; ix, 103; xxiv, 27; xxxvi, 71; li, 19; Ixi, 11.

6) Ibid., vii, 128.

7) Ibid,, ii, 284.

8) Riječi teksta su: fi arba’ati avvamin sawa’ al-lissa’ilin. Zamahšari, Baidawi, Razi, Alusi i drugi komentatori su riječ sawa’ uzeli zajedno s avvamin i interpretirali je u značenju “za puna četiri dana”. Nijedan veliki komentator nije uzeo riječ sawa’ zajedno sa sa’ilin. Ako se čak i dopusti da idu zajedno, značile bi “predviđeno za sve koji traže”, a ne “za sve koji žele u podjednakoj mjeri”. Posljednja interpretacija sasvim je neodrživa.

9) Qur’an, vi, 165; xvii, 21, 30; xxxiv, 39; xlii, 12; xliii, 32.

10) Ibid., iv, 32.

11) To je potpuno jasno iz Sure xvi, suhova 71-76, i Sure xxx, stihova 20-25. Tema rasprave u oba slučaja jest tvrdnja o jedinstvu Boga i odbacivanju politeizma.

12) Qur’an, ii, 29, 168; v, 88; vili, 31, 32; Ivii, 27.

13) Ibid., iv, 29. Pod trgovinom se razumijeva razmjena roba i usluga. (Al-Gassag, Ahkam al-Qur’an, Vol. II, str. 21, Matba’at al-Bahiyya, Egipat, 1347/1928; ibn al-‘Arabi, Ahkam al-Qur’an, Vol. XI, str. 17, Matba’at al-Sa’ada, Egipat, 1331/1912). Uvjet “međusobnim pristankom” objašnjava da neće biti pritiska, straha ili varki jer druga stranka ne bi na to pristala, da je za to doznala.

14) Qur’an, ii, 188. Nastojanje da se ostvari naklonost sudija lažno prelendujući na tuđu
svojinu, ili nuđenje mita sudijama da bi se dobila željena presuda (Alusi, op. ci. Vol. II, =
str, .

15) Qur’an, ii, 283.

16) Ibid., iii, 161.

17) Ibid., v, 41.

18) Ibid., iv, 10,

19) Ibid., Ixxxiii, 1-3.

20) Ibid., xxiv, 19.

21) Ibid., xxiv, 33. Cilj ovoga stiha jest da zabrani prostituciju. Robinje se pominju zbog toga što je u staroj Arabiji bila raširena prostitucija robinja. Ljudi su odvodili svoje lijepe i mlade robinje u javne kuće { uzimali njihovu zaradu (Ibn Garir, Gami’ al-Bayan fi Tafsir al-Qur’an, Vol, XVIII, str. 55-58, 103-04, Matba’a al-Amiriyya, Egipat, 1328/1910; ibn, Katir, Tafsir al-Qur’an al-‘Azim, Vol. IH, str. 89, 288, Matba’a Mustafa Muhamed, Egipat, 1947; ibn ‘Abd al-Barr, al-Isti’ab, Vol. II, str. 762, Dairatul-Maarif, Hyderabad, 1337/1918).

22). Qur’an, xviii, 32.

23) Ibid., xxiv, 2, Osim što je prostitucija krivični prekršaj i zarađivanje na prostituciji je zabranjeno, Božji Poslanik (neka je mir s njim) nazvao je to najodvratnijom zaradom (Buhari, Knjiga 34, Pogl. 113; Knjiga 37, Pogl. 20; Knjiga 68, Pogl. 50; Knjiga 76, Pogl. 46; Knjiga 77, Pogl. 96; Muslim, Knjiga 22, Prijevod No. 39, 41; abu Dawud, Knjiga 22, Pogl. 39, 63; Tirmidi, Knjiga 9, Pogl. 37; Knjiga 12, Pogi, 46; Knjiga 26, Pogl. 23, Nasa’i, Knjiga 42, Pogl, 5; Knjiga 44, Pogl. 90; ibn Maga, Knjiga 12, Pogl. 9),

24) Qur’an, v, 93. Proizvodnja i trgovina svim stvarima koje je Qur’an zabranio također su zabranjene. Potpuna zabrana znači potpuno prokletstvo zarađivanja bilo čega što je vezano s onim što je zabranjeno (Al-Gassas, pp. cit., Vol. II, str. 212).

25) Qur’an, ii, 275. To pojašnjava da, u slučaju trgovine, zarada koju netko ostvari iznad investiranog kapitala, ili u slučaju partnerstva u trgovini, zarada koju partneri u nekom poslu dijele u skladu s njihovim učešćem, jeste zakonita i dopuštena; ali ako povjerilac od svog dužnika traži više nego što mu je dao, to je nezakonito i Bog to neće smatrati pravilno zarađenim dohotkom, kao što je to zarada u trgovini.

26) Ibid., ii, 278-80. Iz ovih riječi je jasno da se ova zabrana odnosi na transakcije duga; ako u takvim transakcijama povjerilac opterećuje išta više nego što je posudio, to će biti riba (višak, kamate, intres), Visina nametnutog interesa, bio on velik ili mali, nije važna. Također nije važno u koju će se svrhu taj novac potrošiti,

27) Ibid,, iii, 180; ix, 34; xivii, 38; Ivii, 24; Ixiv, 16; Ixix, 34; 1xx, 21; ixxiv, 45; lxxxix, 15-20; xcii, 11; civ, 3; cvii, 1, 2, 3, 7.

28) Ibid,, xxxviil, 58; xxxiv, 34, 35; cii, 1-3.

29) Ibid,, vi, 141; vii, 31; xvii, 26.

30) Ibid., xvii, 29; xxv, 67; xxviii, 77.

31) Ibid., ii, 219.

32) Ibid, ii, 177.

33) Ibid., iii, 92.

34) Ibid,, iv, 36.

35) U Muhamedovo doba bilo je oko ćetiri stotine dobrovoljaca koji su došli iz raznih krajeva Arabije i nastanili se u Medini. Oni su posvetili svoje živote bavijenju spoznajom islama i bili su spremni da idu s bilo kojom ekspedicijom, da se bave propagandom ili da idu u rat kamogod ih je Sveti Poslanik slao. Posvetivši čitavo svoje vrijeme tim službama, oni su mogli vrlo malo da zarađuju za život (Zamahšari, al-Kaššaf, Vol. I, str. 126, al-Matba’at al-Bahiyya, Egipat, 1343/1924). Ovaj stih se sada primjenjuje na osobe koje su čitavo svoje vrijeme posvetili studiju, propagandi ili drugim društvenim poslovima pa nemaju priliku da se bave vlastitim poslom,

36) Qur’an, ii, 273.

37) Ibid., Ixxvi, 8-9.

38) Ibid., xx, 25.

39) Ibid., ii, 195.

40) Ibid., v, 89.

41) U starih je Arapa bio običaj da se razvod od žene obavljao formulom “Izgledaš mi kao zadnjica moje majke”. Ova formula je bila nazvana “zihar”. Razvod ziharom oslobađa muža bilo kakve odgovornosti za bračne obaveze, ali ne dopušta ženi da napusti muževljevu kuću ili da sklopi bračni ugovor s drugim. Ovaj paganski sistem razvoda — ponižavajući za ženu bio je ukinut (lviii, 2). :

42) Qur’an, Iviii, 4.

43) Ibid., ii, 196; v, 95,

44) Ibid., ii. 184.

45) Ibid., ii, 262-63, 268, 271; iv, 38; xxiv, 33.

46) Ibid., ii, 3, 43, 83, 110, 177, 277; iv, 77, 162; v, 12, SS; viii, 3; ix, S, 11, 18, 71; xiii, 22; xiv, 31; xix, 31, 55; xxi, 73; xii, 35, 41, 78; xxiii, 2; xxiv, 37, 56; xxvii, 3; xxxi, 4; xxxilii, 33; xxxv, 29; xlii, 38; Iviii, 13; 1xx, 23; Ixxiii, 20; Ixxiv, 43; xoviii, 5; cvii.

47) ibid., ii, 83; xix, 30, 31, 58; xxi, 73; xcviii, 5.

48) Ibid., ii, 2, 3; v, 55; viii, 2, 3, 4; ix, 11; xxi, 78.

49) Ibid., iii, 92; ix, 103; Ixiv, 16.

50) Ibid., ix, 103.

51) Al-Šaukani, Nail al-Autar, Vol. IV, str. 98, 126, Mustafa al-Babi, Egipat, 1347/1928.

52) Docnije je odlučeno igmom (konsenzusom) da i zekat na trgovinske robe treba da iznosi 2,5% godišnje (Al-Šaukani, op. cir., Vol. IV, str. 117), Ovaj princip zekata na trgovinu također će se primijeniti na radionice koje proizvode raznu robu za prodaju.

53) Qur’an, ix, 103; xxii. 41; xxiv, 55, 56.

54) Ibid., viii, 41. Za svog života Poslanik je uzimao od ove petine ratnog plijena za sebe i za potrebe svojih rođaka, ali ni on ni oni nisu imali nikakvoga prava na zekat. Poslije njegove smrti raspravljalo se o tome tko treba da uzme dio namijenjen Vjerovjesniku i njegovim rođacima. Jedni su govorili da ga je Vjerovjesnik namijenio poglavaru države, a da poslije njegove smrti to treba da pripadne halifu i njegovim srodnicima, Drugi su mislili da taj dio treba i dalje da pripada Poslanikovim rođacima. Na kraju je došlo do saglasnosti da se dadne na raspolaganje vojnim potrebama islamske države (Al-Gassas, op. cit., Vol. III, str. 75, 77).

55) Arapski fuqara’, jednina faqr. Doslovno, fagr je siromaštvo, a siromasi su oni koji zarađuju manje nego što im je potrebno te tako zaslužuju pomoć (Lisan al-Arab, Vol, V, str. 60, 61, Bejrut, 1956).

56) Arapski masakin, jednina miskin. Halifa Omer kaže da je miskin onaj koji nije u stanju da zaradi za život ili nema prilike da zaradi (Al-Gassas, ap. cit,, Vol. III, str, 151), Prema ovoj definiciji sva bespomoćna djeca koja još nisu u stanju da zarađuju, bogalji, starci koji više nisu u stanju da rade, nezaposleni i invalidi koji privremeno ne mogu da zarađuju za život, su inasaakin,

57) Za vrijeme Poslanikova života postojale su tri vrste ljudi kojima se davao novac, a čija srca je trebalo pridobitia: 1. Snažni protivnici islama koji su proganjali slabe muslimane ili su se sami postavljali oštro protiv vjere; njima se davao neki novac i uvjeravani su da zauzmu blaži stav. 2. Oni koji su zabranjivali pripadnicima svojih plemena ili rodova da prihvate islam pa su uvjeravani da prekinu s takvim opstrukcijama. 3. Novoobraćenici kojima je davana novčana pomoć da bi riješili svoje financijske teškoće, tako da mogu ravnopravno živjeti u novim okolnostima među muslimanima (Al-Gassas, op. cit., Vol. III, str, 152.).

58) Odnosi se na muslimane koji su zarobljeni u ralu od strane neprijatelja kao i na nemuslimane koje su zarobili muslimani, a žele da se otkupe, Odnosi se i na one koji su od davnina robovi.

59) Božja stvar uključuje gihad (rat) i hagi (hodočašće). Onaj tko se uputi u rat može se koristiti zekatom čak i ako mu ide dobro sve dok lični poslovi idu, jer nečija lična imovina može često biti neadekvatna da mu omogući da se pripremi za rat i da snosi troškove puta. Isto tako kome ponestane novaca u toku hodočašća zaslužuje pomoć iz zekata (Al-Gassas, op. cit., Vol. III, str, 156-57; al-Šaukani, op. cit, Vol. IV, str. 144-46),

60) Putnik, čak i kad je iz bogate kuće, zaslužuje da mu se pomogne iz zekata ako je ostao na putu bez novaca (Al-Gassas, op. cit., Vol, HI, str. 157).

61) Qur’an, ix, 60.

62) Stihovi 7-12 i 176. Prema tumačenju Vjerovjesnika, u odsustvu najbližih rođaka nasljedstvo ide onima koji su rođacima najbliži, a ako ni njih nema, onda onima koji su bliži umrlom od običnih stranaca. Ako iza preminulog nije ostalo nikakva roda, svojina će ići u zajedničku blagajnu islamske države (Al-Šaukani, op. cit., Vol, VI, str, 47, 56).

63) Qur’an, xxxiii, 4, 6.

64) Ibid., iv, 8,9.

65) Ibid., ii, 180.

66) Al-Šaukani, op. cit., Vol. VI, str. 32, 33. Viđeno u svjetlu tumačenja Poslanikova, Qur’an, čini se, ne preporučuje da osoba liši svoje srodnike nasljedstva i da ga namijeni društvenim potrebama. Riječi Poslanika koje navode u Nail al-Autar od Buharija, Muslima i drugih knjiga Predanja su: Bolje je da ostaviš svoje nasljednike bogatima nego siromašnima, da šire svoje ruke pred ljudima (tražeći pomoć).

67) Tumačeći ovaj zakon u ovom smislu, Božji Poslanik (neka je mir s njim) naložio je tri ograničenja u pravu prijenosa imovine: prvo, da osoba može iskazati ovo pravo samo do jedne trećine svoga vlasništva; drugo, da testament ne može biti sačinjen u korist bilo kojega legalnog nasljednika ako se o tome ne slože ostali nasljednici; treće, testament ne može lišiti nasljednika onoga što mu pripada ili mu dati manje od onoga što mu pripada (Al-Šaukani, op. cit., Vol. VI, str, 31, 35).

68). Qur’an, iv, 5,6.

69) Ibn al-‘Arabi, op. cit., Vol. 1, str. 123; ibn Katir, Tafsir al-Qur’an, Vol. I, str. 482; al-Gassas, op. cit., Vol. II, str. 72, 73.

70) Pod ovim se podrazumijevaju troškovi za administraciju i odbranu islamske države. Sveti Poslanik (neka je mir s njim) i njegovi nasljednici, halife, dobivali su svoju opskrbu i plaćali svoje činovnike (izuzev onih iz zekat odjela) iz ovog izvora.

71) Za objašnjenje vidi bilješku 54.

72) Qur’an, lix, 7-8.

73) Ibid., ii, 219.