Luđačka košulja

Piše : Edin Urjan Kukavica

Dvije stvari, odnosno dva načina postupanja, gotovo da su sudbinski vezani za Bosnu i Hercegovinu. Prva je razgovaranje, raspravljanje i dogovaranje njene budućnosti od strane pozvanih i nepozvanih, ali po pravilu potpunih stranaca i bez učešća domaćih zainteresiranih političkih i drugih subjekata. A drugi, u kojemu obično učestvuju samo domaći interesanti, tiče se njene sadašnjosti, nerijetko i budućnosti, svejednako podrazumijeva pregovaranje i dogovaranje, obično u tajnosti, sa potpisivanjem ili bez ikakvog dokaza da se takvo nešto ikada odigralo ili makar šta je doista bilo?!

Koliko god da je strašno, straši što ne znamo ni šta je dogovarano, ni šta je dogovoreno, ni šta nam iz dogovorenoga slijedi… toliko je, ako ne i strašnije, to što je tumačenje (ne)dogovorenoga prepušteno na volju samo osobno zainteresiranima… Od takvih tumačenja nikome ne može biti dobro. Nije to počelo ni sa Okvirnim mirovnim sporazumom za BiH niti je završilo sa Programom reformi koji i jeste i nije ANP, ko zna koliko je bilo takvih razgovora i dogovora čije rezultate i posljedice trpimo i danas, a možda su se dogodili prije stotinu godina. Ali, zajedničko svima njima je da s jedne strane na presudan način utječu na našu i stvarnost BiH, a sa druge institucionaliziraju očevidno negativnu praksu odlučivanja male i opskurne skupine u ime – ne većine, nego – svih građana ove zemlje.

Razgovor dvojice predsjednika Turske i Hrvatske kao vijest je samo spomenut u domaćim medijima, dok su mu oni u neposrednom okruženju BiH posvetili pažnju kakvu zaslužuje spomen svega što se tiče Dejtonskog sporazuma, a pogotovo njegove moguće izmjene. Bilo koji i bilo kakvi razgovori o mirovnom ugovoru kojim je BiH navučena luđačka košulja morao je podrazumijevati nekoga od nadležnih iz BiH, ali i iz ovog postupka dvojice državnika manje-više jasno je kakav je njihov stav prema bh.političarima: ne smatraju ih ni nadležnima, ni kompetentnim, niti pozvanim da na bilo koji način učestvuju u razgovorima o budućnosti zemlje kojom – pokazat će se – bez ikakvog prava(!) i pravnog osnova vladaju već četvrt stoljeća.

Potpisivanje Dejtonskih mirovnih sporazuma u vazduhoplovnoj bazi u gradu Dejtonu, u saveznoj državi Ohajo u Sjedinjenim Američkim Državama učinio nas je sretnim jer je zaustavio rat, prekinuo ubijanja, rasporedio međunarodne snage po cijeloj zemlji kao, recimo, čuvare mira umjesto dotadašnjih posmatrača rata… Prihvatili smo ga bez protivljenja velikim dijelom zbog prethodno rečenoga, ali ponajviše jer smo vjerovali njegovom potpisniku u naše ime. Uživao je našu gotovo nepodijeljenu podršku i njegovu riječ – da je to dobro za nas – prihvatili smo bez bilo kakvog preispitivanja.

Dejtonskim sporazumima je bez ijednog osnova u međunarodnom pravu, bez ikakve političke i moralne odgovornosti, bez stvaranja odgovarajućih uvjeta za ravnopravno pregovaranje okončano postojanje jedne međunarodno priznate zemlje, republike sa Ustavom koji je jamčio jednaka prava svim njenim građanima na svakom pedlju njene teritorije, legalizirao ratna osvajanja, etničko čišćenje i genocid na polovini njenog teritorija, legitimirao podjelu zemlje u političkim i geografskim terminima, te osigurao neizvjesnost budućnosti BiH „za vjeke vjekova“. Drugim riječima, Dejtonski sporazum koji je, pod pritiskom međunarodne zajednice postignut 22. novembra 1995. u Dejtonu, a potpisan 14. decembra 1995. u Parizu bez znanja građana BiH i bez odluke o potpisivanju sporazuma Predsjedništva RBiH kao zvaničnog organa. Čuvar originala je Francuska, a ovlašteni tumač Sporazuma je Ured visokog predstavnika u BiH. Dejtonski sporazum nikad nije službeno preveden na jezik ili jezike bh. naroda, nije ratificiran u Parlamentu BiH, niti je ikad objavljen u Službenom glasniku BiH, što je osnovni uvjet za njegovu primjenu. Bez imalo ustezanja može se ustvrditi da je BiH jedina zemlja na svijetu koja provodi ustavne odredbe i formira svoju unutarnju i vanjsku teritorijalnu i organizacionu strukturu na osnovu dokumenta koji je nametnula međunarodna zajednica, koji nije usvojio narod, koji ne postoji u originalnom pisanom formatu i za koji mnogi u zemlji i svijetu tvrde da je manjkav, da je na štetu žrtvi agresije i da ne vodi sjedinjenju već nepravednoj i posljedičnoj podjeli zemlje. Vrhunac apsurda kojima nas oni koji su vlast prisvojili zahvaljujući tom Sporazumu jeste da se ni do danas, nakon 25 godina kasnije, nije došlo u posjed originala Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Po tumačenju Ureda visokog predstavnika zvanična je i autentična samo verzija Sporazuma na engleskom jeziku sa njegovim anexima. I pored više upozorenja iz OHR-a, zvanični prijevodi Sporazuma nikad nisu urađeni. Suprotna ovoj tvrdnji iz Ureda visokog predstavnika je tvrdnjaMinistarstva pravde BiH po kojoj je Sporazum potpisan i na jezicima BiH, ali ti prijevodi nikad nisu bili dostupni javnosti što izravno omogućava jednostrano tumačenje odredbi i zloupotrebe, odnosno nesnošljivo totalitarno administrativno i pravno uređenje zbog kojega – ne samo da je oslabljena država, nego – omogućena gotovo potpuna anarhija kakva danas vlada u svim sferama života BiH. Treba li spomenuti da nijedna državna služba, nijedna politička ili druga organizacija nije zadužena, niti po bilo kojem osnovu angažirana na traganju za originalom i iako zakašnjelom, adekvatnom pravnom tretmanu osnovnog državnog dokumenta.

Isto vrijedi i za Ustav BiH ili Anex IV Dejtonskog sporazuma; zvanični primjerak postoji samo na engleskom jeziku. Na zahtjev Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, ministarstvo vanjskih poslova Francuske krajem 2009. dostavilo je ovjerene kopije originala Dejtonskog sporazuma sa svim aneksima. Proteklih godina Dejtonski sporazum prevodio je kako je ko stigao i koristi kao “švedski stol“, što je prouzrokovalo mnoge sistemske probleme, otežalo i usporilo rad pa i paraliziralo neke ključne parlamentarne i izvršne funkcije zemlje, te postalo glavna kočnica za uspostavu normalne države. I prosječnim poznavaocima engleskog jezika poznato je da se neke jezičke forme u engleskom jeziku formiraju potpuno drugačije nego u jezicima našeg govornog područja i ne mogu se interpretirati nama poznatim frazemima. A Dejtonski sporazum je međunarodni akt na kome je zasnovano i po kojem se dograđuje kompletno društveno-političko uređenje države BiH koji se direktno ili indirektno reflektira i na mnoge druge građane BiH. Najmanja prevodilačka stilska greška može – i često upravo to čini – mijenja suštinu ne samo rečenice nego i cijelog odjeljka. Najpoznatija, najzloglasnija i najzloupotrebljavanija pogreška prijevoda je izraz „konstitutivni narodi“ (kasnije promovirani u nacije).

No, ni to nije sve.

Dejtonskim sporazumom nisu kako se to često tvrdi “izbalansirane etničke skupine, napravljen presjek interesa zaraćenih strana i nametnuta Konvencija o ljudskim pravima, uz niz drugih dokumenata…“, nego je 49% teritorija nazvano „republikom“, omogućen visok stepen ispunjenja šest glavnih ciljeva agresije utvrđenih 12. maja 1992. godine: uspostava državne granice koje odvajaju srpski narod od druga dva naroda, uspostava koridora između Semberije i Bosanske Krajine, uspostava koridora u Podrinju odnosno ukidanje Drine kao granice srpskih država, uspostava granice na Uni i Neretvi, podjela Sarajeva na srpski i bošnjački dio, osiguranje pristupa moru i uspostaviti sposobne državne vlasti… te, nije rečeno ali treba biti spomenuto, u entitetu „republici“ sve što je stoljećima bilo bosansko učiniti „srpskim“, a u dijelu „federacije“ bošnjačkim ili hrvatskim…

Po nekima, promjena Dejtona ni nakon 25 godina promašaja i neuspješne primjene nije realno moguća; moguće je samo traženje rješenja kroz nove dogovore koji za cilj i rezultat ne mogu imati ništa osim utvrđivanja trenutnog stanja. U najboljem slučaju, upućuju, promjene su moguće tek za nekoliko godina (?) odnosno, ostavljajući prostor da se insistira na očuvanju osnova Dejtona, podijeljene BiH sa „republikom“ postavljenom na lošim temeljima, nefunkcionalnom „federacijom“ i gotovo nevidljivom „državom“ koja gotovo ničemu ne služi.
Prema ocjeni evropskih političkih analitičara, BiH se danas nalazi između Dejtona i Brisela, jer niti je ostala na Dejtonu niti ušla u briselsku strukturu EU. Moguće je da se BiH malo pomakla iz „dejtonskog“ oklopa i primakla predgrađima Brisela, ali je još daleko od razvezivanja dejtonske luđačke košulje.

Gotovo da je potpuno izvjesno da je u novonastalim međunarodnim okolnostima izmjena Dejtonskog sporazuma u sferi naučne fantastike i da će se njegova implementacija nastaviti i u narednom periodu,
nužno je najprije pronaći original Dejtonskog ugovora i zatražiti međunarodnu arbitražu spornih detalja, odnosno, pravovaljan prijevod. Bez toga postaje do kraja upitno po čijem i kakvom prijevodu se implementira Sporazum, odnosno, provodi li se onako kako je zacrtan ili se nezakonito provodi u korist secesionista i s njima povezanih korumpiranih vladajućih struktura, što direktno i indirektno ugrožava život države i građana BiH.

Nepoduzimanje mjera u ovom pravcu izaziva ozbiljnu sumnju da je ovdje riječ o najvišem kriminalnom aktu, koji je direktno uperen protiv države BiH i svih njenih građana, a koji se naziva veleizdaja.

Ne postoji nijednom zdravom razumu prihvatljivo objašnjenje za skrivanje dokumenata od sudbinskog značaja i za zemlju i za ljude koji u njoj žive osim da bi se njima i nama moglo manipulirati: koristiti ih za svoje potrebe, u svrhe teško dokazivih mutnih radnji od kojih većina nema nikakve koristi, za predstavljanje pristajanje pod pritiscima kao uspjehe vlastite politike i nacionalne vizije, aboliranje
neuspjeha uvijek tuđom krivicom i stvaranje preduvjeta za „vječito“ vladanje nezainteresiranim pukom.

Možda nije poznato, ali poništenje Dejtonskog sporazuma je itekako moguće; takav čin je u nadležnosti Međunarodnog suda pravde, ali iz BiH nikad nije upućen takav zahtjev!

Patria