Likvidacije s “potpisom”: Hrvati prave sačekuše, Zemunski klan preuzeo “bosanski stil”

– Kada čujemo da je neko nekome digao automobil u zrak ili ga ubio kalašnjikovom iz vozila u pokretu, ne moramo čekati sapštenje MUP-a da bismo shvatili kako je riječ o kriminalnom obračunu. Za ove predrasude možemo zahvaliti takozvanim “mafijaškim potpisima”, koje loši momci najčešće koriste po nekoj šabloni, ovisno o svom porijeklu, otkrio je za Telegraf srbijanski kriminolog Zlatko Nikolić.

Crnogorci primjerice, osim što su najnezgodniji među mafijašima, imaju i najrasprostranjeniju metodu likvidacije. Oni, naime, konflikte sa svojim suparnicima u mutnim poslovima rješavaju krajnje pompozno: podmetanjem eksploziva pod automobile onih koji su im se zamjerili.

Razlog za ovakav pristup osveti nije njihovo čuveno junaštvo, već distanca s koje vrlo efikasno, daljinskim upravljačima, mogu obaviti prljavi i krvavi posao. Najjezivije kod ovakvog potpisivanja na mjestu zločina je to što su redovno ugroženi i obični građani, pa čak i djeca, jer se ovi ljudi ne libe aktivirati bombe i u blizini škola i vrtića.

Prema riječima kriminologa Zlatka Nikolića, kad je riječ o paljenju kafića, to već nije crnogorski stil.

– Često se događa da nekom dužniku ili protivniku zapale lokal, uglavnom kafić, ali tu ne treba mnogo mudrosti pa to može da učini svako. Ovo se najprije prakticira kad nekoga treba opomenuti da vrati dug, ili nešto (ne) učini. Isto vrijedi i za podmetanje požara na automobilima. Osim toga, koliko god da su neki potezi u ovom smislu, karakteristični za pojedine kriminalne grupe, takve podjele se mogu napraviti samo otprilike, jer odavno svako koristi sve metode – ističe Nikolić.

Govoreći o drugim načinima likvidacije onog ko im se zamjerio, treba spomenuti sačekuše i duge i kratke cijevi, koje kriminalcima ni najmanje nisu strane.

Iako je ovo izvorno bio bosanski stil, ubrzo su upucavanja kalašnjikovom iz vozila u pokretu postali zaštitni znak zemunskog klana, možda zato što su bili u sprezi sa Bosancima, pa su imali priliku “učiti od najboljih”.

Od njih su zatim počeli ‘prepisivati’ Hrvati i Albanci, pa se posljednjih godina po sredstvu egzekucije ne može odmah reći u čijoj režiji je ona bila.

Početkom maja, upravo u jednoj sačekuši, ubijen je penzionisani oficir HVO-a Vinko Žuljević Klica, koji je glasio za ‘jednog od najopasnijih ljudi u Zagrebu’.

Prema riječima očevidaca Klica se do mjesta tragedije dovezao svojim automobilom, a kada je izlazio iz njega prišao mu je muškarac na motoru sa kacigom na glavi i u njega ispalio nekoliko hitaca, od čega jedan u glavu.

Srbijanski kriminalci pak vole nešto rizičnije epiloge svojih sukoba s pripadnicima drugih klanova, pa se zato pretežno drže pucanja iz neposredne blizine, koja se također mogu izjednačiti sa sačekušama, budući da je njihov uvjet praćenje žrtvinog kretanja.

Kad nekoga samo treba opomenuti, hice ispaljuju u noge i koljena, dok otmicu koriste nezavisno od efekta koji žele postići, pa nerijetko to da li će oteta žrtva biti puštena da opominje druge ili ubijena, zavisi od nje same – u svakoj varijanti ideja je da “služi kao primjer, kazao je za kriminolog Zlatko Nikolić.