Lica

Zvezdanog neba i ljudskog lica nikad se čovjek neće moći nagledati. Gledaš i gledaš, i sve je vi­đeno a neznano, poznato, a novo.
Lice, to je cvijet na toj biljci koja se zove čovjek. Cvijet koji se kreće, mijenja izraz od smijeha, zanosa, ili zamišljenosti do beslovesne tuposti ili do nepomičnosti mrtve pri­rode.

Otkako znam za sebe, čovjekovo lice je za mene najjače osvijetljeni i najprivlačniji djelić koji me okružuje.
Pamtim predjele i gradove, i mogu ih izazvati u sjećanju kad hoću i zadržim pred sobom koliko hoću, ali ljudska lica, koja sam gledao na javi i u snu, javljaju se sama od sebe i ostaju pod mojim pogledom mučno dugo ili bolno kratko, žive pored mene ili nestaju ćudljivo i trajno, da ih više nikakav napor sjećanja izazvati ne može.Biva da naiđe jedno jedino i lebdi preda mnom dugo i za­klanja cijeli vidljivi svijet, a biva da navale stotine, tisuće lica, kao bujica koja prijeti da poplavi i odne­se moju svijest. I dok gradove i predjele gledam kroz svoj doživljaj i kao dio sebe, moj razgovor i obra­čun s ljudskim licima nema kraja.

U njima su za mene ucrtani svi putevi svijeta, sve pomisli i sva dijela, sve želje i potrebe ljudske, sve mogućnosti čovjekove, sve što ga drži i diže, i sve što ga truje i ubija; sve ono o čemu čovjek mašta, a što rijetko biva ili nikad neće biti, dobiva u njima, najposlije, svoj oblik, ime i glas.

Pojedinačno ili u povorkama, ljudska lica se jav­ljaju preda mnom.
Neka iskrsavaju nijema, sama od sebe ili meni nepoznatim povodom, a neka se jav­ljaju, kao na ugovoren znak, na riječ ili rečenicu koja ih prati.

Svi se mi, kao i sve živo, svakog trenutka borimo sa smrću.
U bezbrojnim i različitim izrazima, ta borba se ogleda na ljudskim licima. Svu tu ljudsku borbu video sam, sažetu i u njenom najplemeniti­jem vidu, na licu vojnika koji je, vršeći dužnost, nosio na ramenu neeksplodiranu granatu. Još jedno lice.

I sve tako, još jedno lice, pa još jedno. Htio bih da nešto kažem i o njemu, da ga zadržim samo za tren oka, ali prije nego što sam ga dobro sagledao, ono se zamagljuje i nestaje. Za njim munjevito na­ilaze druga, potiskuju se, preskaču i smjenjuju, ula­ze u mene.

I ja više nisam ja, nego bezimeni nijemi prostor preko kojega strelovito, na svjetlosnoj traci bez kraja i početka, prelaze u vijornim povorkama ljudska lica, tako da se gubim u njima, nijem i bez lika, kao u vijavici. | Ivo Andrić