Kultura otkazivanja: napredak tehnologije i nazadovanje slobode?

Internet, kao prostor koji je u svom početku predstavljao potencijalno mjesto slobode govora i izražavanja, postao je prostor neslobode, cenzure i samocenzure za veliki broj osoba koje se bave nekim javnim poslom

U julu prošle godine grupa intelektualaca napisala je pismo naslovljeno „Pismo o pravdi i otvorenoj debati“ u kojem navode da odbijaju svaku lažnu debatu između pravde i slobode, a koja se pojavila paralelno sa zahtjevima za redefeniranjem društvene stvarnosti i novih klasnih i rasnih raspodjela. Pismo koje potpisuju, između ostalih, Noam Chomsky, Margaret Atwood, Gary Kasparov, Salman Rushdie, J. K. Rowling i drugi, nastalo je i kao svojevrsna reakcija na proteste i zahtjeve za redefiniranjem historije i društvenog položaja manjinskih grupa u trumpovskoj Americi. U pismu se poziva na potrebu da se otpor vladajućem sistemu ne pretvori u novu dogmu, u ono što postojeća vlast (i desnica generalno) već eksploatiše.

Uspostavljanje „lažne dileme“ između pravde i slobode, kako se imenuje u navedenom pismu, odnosno „kultura otkazivanja“ (kako je šire poznato) je fenomen koji je postao instrument grupa i pojedinaca koje sebe označavaju kao lijeve ili liberalne, a najjednostavnije bi se mogao definirati kao praksa uskraćivanja podrške, javnog posramljivanja, traženja određenog oblika kazne za osobu koja je u svom javnom (ili čak privatnom) djelovanju izjavila ili uradila nešto što se može protumačiti uvredljivim spram određene, uglavnom manjinske, grupe ili pojedinca.

Razvoj tehnologije, široka dostupnost Interneta, razvoj društvenih mreža kao novih oblika javnosti, doprinijeli su širokoj rasprostranjenosti ovog fenomena, a takozvano otkazivanje i pozivi na bojkot nekoga ili nečega najčešće se dešavaju upravo na društvenim mrežama. Kultura otkazivanja nastala je kroz spregu tehnološkog i ideološkog, a u uskoj je vezi s političkom korektnošću iz koje na određeni način i proizlazi.

Kultura otkazivanja zapravo nije nov fenomen. Radi se o instrumentu društvenog ekskomuniciranja ili javnog linča svojstvenog uglavnom nedemokratskim društvima ili društvima koja su tradicionalna, konzervativna i desno orijentirana. U ovom tradicionalnom tipu otkazivanja radi se prvenstveno o sistemskom uskraćivanju prava ili javnog linčovanja uglavnom pojedinaca zbog drugačijih svjetonazora u odnosu na vladajuće.

Kulturi otkazivanja u lijevim, liberalnim i krugovima koji sebe označavaju progresivnima svojstveno je korištenje platformni društvenih mreža i pozivanje na demokratiju, ljudska prava i zaštitu manjinskih grupa.

Iako ova praksa u određenoj mjeri može biti produktivna, u smislu preispitivanja usađenih društvenih predrasuda i demistificiranja određenih historijskih narativa, ona svojom isključivošću i radikalnim dogmatizmom kreira sistem rigidne društvenosti u kojem nema prostora za sukobljavanje različitih mišljenja.

Koliko je kultura otkazivanja zapravo kapitalistički „proizvod“ najviše svjedoče načini na koje se ova otkazivanja realiziraju i koje posljedice imaju. Iako su žrtve otkazivanja najčešće osobe koje posjeduju određenu društvenu moć (slavni pisci, glumci, javne ličnosti itd.), isključivanje snažnije pogađa one koji se nalaze niže na ljestvici društvene moći. Velike kompanije koje su u posljednje vrijeme prozivane zbog nekih svojih proizvoda (PEPSI je naprimjer prozvan zbog reklame u kojoj trivijalizira pokret Black Lives Matter) posjeduju kapacitete (prvenstveno finansijske) da naprave kontrolu štete i vrate poljuljanu reputaciju, dok pojedinac prozvan zbog određenog javno iznesenog stava može dobiti trenutni otkaz na poslu ili pretrpjeti nepopravljivu reputacijsku štetu.

Ono što samoproglašeni borci za društvenu pravdu (kolokvijalno i na internetu poznati kao SJW – Social Justice Warriors) i grupe koje provode kulturu otkazivanja rade jeste da preuzimaju ulogu mase koja bez pravnog osnova linčuje nekog pojedinca, grupu ili instituciju.

Otkazivanje je u određenim slučajevima opravdano, kao što je to bio slučaj s Harveyem Weinsteinom i MeToo pokretom, gdje je veliki broj svjedočenja potvrdio prve izrečene sumnje. Međutim, sam mehanizam pokretanja procesa otkazivanja nekoga je problematičan zbog nepostojanja jasnog kriterija šta je razlog otkazivanja i utvrđivanja istinitosti samog prvog navoda koji je pokrenuo ciklus otkazivanja.

Internet, kao prostor koji je u svom početku predstavljao potencijalno mjesto slobode govora i izražavanja, postao je prostor neslobode, cenzure i samocenzure za veliki broj osoba koje se bave nekim javnim poslom. Ušutkivanje ili ograničavanje registra u kojem je moguća društvena debata, najčešće povećava razdor između onih koji imaju i onih koji nemaju moć. Gdje je granica između kritike i linča, kako pomiriti nužnost društvene rasprave i rigidne političke korektnosti, ko odlučuje i propisuje norme društvene moralnosti? Ovo su samo neka od pitanja koja se postavljaju kao izazov za zajednice koje pokušavaju redefinirati narative na kojima su do sada počivali.


Autorica: Anela Hakalović, Prometej.ba