Kud plovi barka Wigemarkova

Možda je i dobro što u trenutku kada nastaje ovaj tekst desert u Barci još nije poslužen: po informacijama koje su prešle cestu u Istočnom Sarajevu i dospjele do ekipe novinara kojima je logorovanje dozvoljeno na popriličnoj udaljenosti, važnim zvanicama je glavno jelo posluženo tek kad su utihnule najveće vrućine.

Zarad boljeg teka. Nije da novinare zanima šta je ko jeo a šta ko pio, mada nema sumnje da će narednih dana i ti detalji dospjeti u javnost, nije čak da iko od kolega gaji iluzije da će koliko sutra Miljackom i Tilavom, da ne kažem od Une do Drine, poteći med i mlijeko: zapravo je riječ o čekanju koje će – jasno je to već danima, da ne kažem sedmicama u kojima se ovaj sastanak najavljuje – rezultirati (ne)očekivanim izjavama o tome da je postignut napredak na europskom putu Bosne i Hercegovine, suglasnost o mehanizmu koordinacije i eventualno kreditu kod MMF-a, a možda i još koječemu, da se vidi značaj ovakvog ručanja. Pa će kamere i fotoaparati bljesnuti da snime junaka koji nam je to omogućio: Milorada Dodika, osobno.

U njegovoj sjeni ostat će naravno Željka Cvijanović, premijerka Vlade Republike Srpske i najistureniji vojnik SNSD-a, a još malo dublje, što bi se reklo iza scene – i to se zna – spakovani koferi šefa Misije Europske unije u BiH Lars-Gunara Wigemarka, kojem se i žurilo da ovaj zadatak obavi pa da otputuje na cjelomjesečni godišnji odmor. Planove mu je mrsio predsjedatelj Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić koji je u više navrata odbio dijeliti sofru s Dodikom, no očito je partijska disciplina prevagnula: Bakir Izetbegović, naime, nije imao problema u nedjeljnom popodnevu međuentitetskog tipa kakvo je jučer organizirano. Ili, da to kažemo jezikom Dragana Čovića, šefa HDZ-a BiH i prijatelja Milorada Dodika: nemoguće je voditi zemlju a ne razgovarati sa izvršnom i zakonodavnom vlašću njene jedne polovine.

Zbog preciznosti ove Čovićeve definicije, vrijedi se pozabaviti njome. Ko to ne razgovara sa izvršnom i zakonodavnom vlašću pola BiH? Mladen Ivanić, srpski član Predsjedništva BiH, u više se navrata, za nečije ukuse čak i previše u posljednje vrijeme družio sa predsjednikom RS-a. I sam Čović ne krije svoje stabilne prijateljske veze s Dodikom, zbog kojih ga je Dodik imenovao zastupnikom srpskih interesa u Predsjedništvu BiH. Istina, kad je zapelo s popisom, Dodik se nije obrušio na svog predstavnika Čovića, već je pomoć tražio i dobio od Ivanića. Predsjedatelj Zvizdić je imao čitav niz sastanaka sa entitetskim premijerima, dakle Željkom Cvijanović i Fadilom Novalićem, oko mehanizma koordinacije i sva njegova nastojanja da SNSD-ov šef pristane na zareze i apozicije, sav njegov trud ostao je uzaludan jer – i sad zapravo dolazimo do suštine – Milorad Dodik želi javno priznanje da je on taj koji se pita i odlučuje.

Upravo zato on i ne razgovara ni s kim ko dolazi u Federaciju, javno se hvali kako duže od godine nije prešao entitetsku crtu i ako ćemo baš biti sitničavi, on je taj koji ne razgovara s 52 posto BiH i ne razgovara sa članovima Vijeća ministara bez obzira na to koje su nacionalnosti.

Protiv Saveza za promjene – združenog SDS-a, PDP-a i NDP-a – vodi kampanju i optužuje ih da su izdajnici srpstva samo zato što Savez jednostavno ne krije svoja uvjerenja kako je Dodikovo srpstvo vrlo jednostavno izmjerljivo da ne kažem teško taman onoliko koliko vrijedi njegova kretna i nekretna imovina, uključujući i pola vile na Dedinju. Savez za promjene javno traži okončanje finansijskih istraga koje jednako zapinju u Tužiteljstvu BiH a tiču se i ozbiljnih Dodikovih bankarskih veza kako u Pavlović, tako i u Banci Srpske. Zbog toga što se neko drznuo tražiti da već jednom položi račune o vladanju RS-om, Dodik u Sarajevo ne dolazi pošto nijedna istraga ne može ni biti završena dok i on ne bude ispitan. Jedno se vrijeme hvalio kako će se odazvati na poziv Tužiteljstva, ali za svaki slučaj entitetsku crtu ne prelazi. No, zato se protiv BiH okomio svim sredstvima: jedan je referendum već zakazao – onaj o Devetom januaru – prijeti i drugim – onim o Sudu i Tužiteljstvu BiH i odlukama visokog predstavnika koje su uvrštene u Ustav i zakone BiH uz potpunu suglasnost i rukama SNSD-a u državnom Parlamentu.

Dodik, dakle, političkim sredstvima i prijetnjama raspadom zemlje – što na Balkanu nikad nije definicija mira – brani sebe. Zato su mu ovi izbori, ma kako bili lokalni, prevažni. Zato mu je važno da se pita i bude odlučujući faktor. Zato mu naravno pomaže i Miroslav Lajčak, njegov stari i provjereni suborac, no baš zato nije jasno kako ništa od svega pobrojanog nije bio dovoljan razlog da se Miloradu Dodiku ne ispuni predizborna želja i ne pogura njegova kampanja vlasnika RS-a i ovim četverosatnim druženjem u Barci. Model je stari i toliko puta progutan: onaj ko pravi problem biva za to nagrađen.

Domaćin je Wigemark, a njegovi domaći prijatelji ovaj nedjeljni hapening pravdaju političkim menijem na kome osim famozne “deblokade”, MMF-a, Reformske agende novinarima bacaju mrvice s menija najavljujući i rješenje za pretplatu javnog RTV sistema.

Referendum? Dodikove prijetnje? Njegov obračun sa Sudom i Tužiteljstvom? Njegovo urušavanje bankarskog sektora RS-a koje neminovno osjeća cijela zemlja? Nisu Wigemarkovi prioriteti. Specijalnom predstavniku EU u ovoj zemlji treba jalovi izvještaj o napretku, pa makar to značilo da će s oba oka zažmiriti na prijetnje cijepanja zemlje, što zapravo jeste uvođenje referenduma u entitetsku praksu. Njemu treba par zvjezdica u vlastitom CV-ju makar one značile dugoročno i starteško razgrađivanje zemlje.

Zašto je Izetbegović pristao da saučestvuje u Wigemarkovim ambicijama, u ovom času i nije toliko važno. Baš kao što je nevažna medijska rasprava jesu li se srele stranačke delegacije ili je to nekakav institucionalni susret kafanskog tipa.

Najvažnije je zapravo da se ovakvom politikom, politikom ispunjavanja pojedinačnih želja, politikom pristajanja na ucjene i pritiske pristaje na nove ucjene i pritiske. To je dvostruki razlog da Milorad Dodik ode posve zadovoljan iz Barke do Banje Luke. I polako se spremi za novi zadatak. A on je već pred njim: Dragačevski sabor trubača odlučio je jučer da mu dodijeli počasno zvanje Domaćina i da shodno toj počasti Mile otvori 56. sabor u Gučoj koji počinje za desetak dana. Manje je bitno što je Sabor trubača uveo mjere štednje pa ukinuo besplatne propusnice i donio odluku da parking-karte moraju platiti i članovi Saborskog odbora i dužnosnici općine Lučani, pa valjda i sam Domaćin.

Milorad Dodik ionako plaća i šakom i kapom a cehove podmiruju entitetske i državna kasa. I da ne bude zabune: ako je jučer skupa sa ostalim zvanicama ručao o Wigemarkovom trošku, i to će u konačnici krvavo platiti i Srbi i Hrvati i Bošnjaci. Budućnošću koju nam otimaju kako domaći izabranici tako i specijalni predstavnici.