Kržljava teologija Ajvaz-dede i muslimanska (ne)vjera u Boga

Dašrat Manđi iz indijske pokrajine Bihar je, nakon što je nesretnim slučajem ostao bez supruge, koja je trudna prelazeći strmu stijenu kako bi došla do doktora pala i nastradala, odlučio da cijeli svoj život posveti rješavanju, za stanovnike tog sela – “smrtnog problema” – prokopati put kroz stijenu i time spasiti ljudske živote. Nekada 1960-ih godina, nakon smrti supruge, običnim čekićem počeo je da razbija stijenu. . . Čekićem na stijenu koju su ljudi satima ili obilazili ili penjući se prelazili i život riskirali. Zvuči suludo. Više od 22 godine svakodnevno je radio na svojoj životnoj misiji – prokopati put kroz stijenu. I uspio je. Prokopao je put kroz stijenu dužine 100 i širine 9 metara. Danas tu prolazi normalna asfaltirana cesta. “Luđak” koji je imao životni cilj i kojem su se vjerovatno mnogi podsmijavali je uspio u svom naumu. Dašrat Manđi je umro 2007. godine i o njemu je 2015. snimljen film The Mountain Man. Ova inspirativna priča podsjeti me na Ajvaz-dedu, koji je prema legendi 40 sabaha molio pred stijenom dok jednoga jutra stijena ne puče, a voda poteče. Divota, riješen problem! Kako je bog nepravedan?! Na jednoj strani Ajvaz-dedo klečeći na koljenima za 40 dana riješi problem, na drugoj, Indijac Manđi, tek nakon dvadeset i kusur godina svakodnevnog i mukotrpnog tucanja kamena. Jedno je istina, drugo je priprosta laž koja uhu lijepo zvuči — umjesto tucanja stijene, poput Indijca Manđija, riješite životni problem sa “40 sabaha”. Ridikula od teologije. No, problem „lijepih laži“ ili „kržljave teologije“ mnogo je dublji, jer muslimani u takvom bunilu već stoljećima žive. Umjesto „mukotrpnog rada“ životna filozofija nam je molitva. Boga portretiramo kao „čarobni štapić“ koji uslišava naše potrebe, želje, prohtjeve… A taj isti Bog je Merjemi, koja je bila u užasnim porođajnim mukama, na molitvu odgovorio zapoviješču: “Zatresi palmino stablo, posuće po tebi datule svježe.” (Qur’an, 19:25) Svako ko je bar jednom vidio stablo palme, zna da ga snažan čovjek, a kamoli nejaka žena, ne može zatresti, ali šta je poenta kur’anskog kazivanja? Je li Bog sadista koji želi dodatno da pojača ženine porođajne muke? 

Ne! Bog nam time kazuje da uložimo svoj maksimalan trud, a on će se pobrinuti za uspješan završetak. Jer, datule nisu pale zbog Merjemine snage, već zbog njezine vjere u Boga. Stijena nije pukla niti će pući zbog Ajvaz-dedine molitve, već zbog Manđijevog udarca čekićem.

Slično je i sa raznim drugim iracionalnim i duboko uvriježenim ubjeđenjima, koja, zapravo, nisu istinski odraz vjere u Boga već lijenost, nemar i neznanje koje se nadomješćuje percepcijom Boga u vidu „čarobnog štapića“ koji za tili čas rješava probleme i neuspjehe našeg namjesništva na Zemlji.

Dok pišem, naumpadoše mi riječi našeg alima Huseina Đoze koji je jedne prilike kazao (parafraziram) kako su naše dove za Palestinu uzaludne i u jednu ruku licemjerne, sve dok ne poduzmemo konkretne poteze po pitanju Palestine.

I doista je tako.

„Merjeminu vjeru u Boga“ zamijenili smo lijenošću popraćenom sujevjerjem i iracionalnošću. Preziremo gorku istinu samo zbog toga jer lijepe laži i obmane ljepše zvuče. Svoje poraze i neuspjehe nadomješćujemo molitvama kojima pokušavamo „nadmudriti Boga“, ne bi li On riješio ono što je naša namjesnička uloga i na što smo Mu zavjet (misak) dali. Očekujemo Mehdija, jer Mehdi će zavesti pravdu na Zemlji, dok šutimo i prešućujemo nepravdu, kako ne bismo poremetili dobro uštimani nered. Očekujemo dobar urod, a nikakvo dobro nismo posijali.

A možda da, jednostavno, umjesto molitve i nerazumnog dizanja ruku ka nebu, podignimo čekić i udarimo u stijenu, jer tek nakon toga, molitva i vjera dobit će svoj smisao?

Piše: Resul Mehmedović (Dialogos)