Krleža i Andrić su zagovarali ideju jugoslavenstva

Istaknuti hrvatski književnik, književni kritičar i enciklopedist Velimir Visković jedan je od intelektualaca koji svoje duhovno poštenje nikad nije pristajao podvrgnuti nalozima partijskih moćnika, pa je, vođen vlastitim literarnim sklonostima, ostao dosljedni “branitelj” Krležinog književnog opusa. Kao zaposlenik Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža” bio je glavni urednik Hrvatske književne enciklopedije, a na području bivše Jugoslavije kontinuirano je djelovao na književnoj i kulturnoj sceni.

Govoreći o ideji jugoslavenstva, kako su je shvatali književnici koji su je u njenom stvaranju i oblikovali, Visković kaže da je rođena već u 19. stoljeću, a svoje puno uozbiljenje stekla u godinama prije i tokom Prvog svjetskog rata. Najvažniji književnici zajedničke literarne tradicije Miroslav Krleža, Ivo Andrić i Miloš Crnjanski bili su na stanovit način zagovornici ideje jugoslavenstva i stvaranja nekog oblika zajedničke južnoslavenske države. U godinama nakon formiranja zemlje većina ih se razišla u shvatanju načina na koji politička i kulturna zajednica treba biti definisana, ali ostaje kao historijska činjenica da je većina željela da se stvori jedan zajednički prostor.

• Ideja jugoslavenstva vijek nakon što je država nastala i gotovo tri decenije nakon što je nestala, odbija umrijeti. Danas je malo poznato da je u godinama prije i tokom Prvog svjetskog rata ideja o stvaranju zajedničke države Hrvata i Srba bila izuzetno jaka. Koliko su hrvatski intelektualci i umjetnici u Jugoslaviji vidjeli spas od stega Austro-Ugarske monarhije?

Da jugoslavenska ideja nije bila jaka, prije svega u zapadnom dijelu jugoslavenskih zemalja, ne bi zajednička država ni nastala. Zanemarimo li one rane protojugoslavenske ideje, poput Orbinijevih, ta ideja imala je zamah već u 19. stoljeću, posebno među Hrvatima. Tada ta ideja nije nužno značila politički definiran plan za stvaranje zasebne, jedinstvene južnoslavenske države, već je prije ciljala na okupljanje i zajedničko južnoslavensko političko i kulturno djelovanje u okviru Austro-Ugarske monarhije. Osnova tog kulturnog jedinstva pronalazi se prije svega u jezičnim i pravopisnim reformama koje su provedene u 19. stoljeću, pri čemu je osobito važna odluka hrvatske intelektualne elite da jezični standard zasnuje na novoštokavskom govoru (pri čemu je potisnut u drugi plan kajkavski i čakavski dio jezične tradicije).

Početkom 20. stoljeća ideja o mogućoj jugoslavenskoj državi izvan okvira Austro-Ugarske formira se kod Hrvata među razočaranim pravašima predvođenim Franom Supilom, formiranjem Hrvatsko-srpske koalicije (Supilo i Pribićević) i nastupom novog naraštaja borbene projugoslavenske omladine pred sam Prvi svjetski rat (Mlada Bosna, Nacionalistička omladina u Hrvatskoj). Naravno, tu treba spomenuti u toku samog Prvog svjetskog rata formiranje Jugoslavenskog odbora, pod predsjedanjem Ante Trumbića, koji započinje pregovore sa srpskom vladom o mogućem ujedinjenju. U trenutku kad se dogovara zajednička država ciljevi i očekivanja na svim stranama nisu identični: Pašić i Karađorđevići u Jugoslaviji vide prije svega mogućnost imperijalnog proširenja Srbije, a hrvatska strana očekuje zaštitu teritorijalnog integriteta hrvatskog ozemlja u poslijeratnom periodu. Veći dio hrvatske političke elite očekuje i ostvarenje mogućnosti očuvanja elementarnoga nacionalnog identiteta. Naravno, nisam profesionalni historičar, ali kad pišete o povijesti književnosti ili pišete za enciklopedije, morate se baviti i nacionalnim ideologijama, jer su upravo književnici i intelektualci nositelji tih ideologija.

• Zanimljivo je da se danas sistematično prešućuje činjenica da je i Miroslav Krleža bio pobornik jugoslavenstva. Šta je to u njegovom slučaju konkretno značilo?

Krleža se cijeli život politički deklarirao kao sljedbenik Frane Supila, što znači da je bio pobornik ujedinjenja, ali ne integralnog, unitarističkog jugoslavenstva, u kojem bi se potpuno utopile nacionalne autohtonosti jugoslavenskih naroda. Bio je jugoslavenski (kon)federalist od samog početka. Zbog toga se 1914. razilazi s predvodnikom Nacionalističke jugoslavenske omladine Vladimirom Čerinom, koji je za bezuvjetno prisajedinjenje. Potkraj Prvog svjetskog rata intenzivno se druži s Ivom Andrićem i Milošem Crnjanskim, koji će u januaru 1918. u Zagrebu (s Mašićem, Bartulovićem, Ćorovićem i Novčanom) pokrenuti vrlo ambiciozan časopis Književni Jug, s nakladom 5.000 primjeraka, zasnovan na programu jugoslavenskog jedinstva. Grupa oko Juga zvala ga je na suradnju. Uostalom, s Andrićem i Crnjanskim, koji su od 1917. do kraja 1919. živjeli i djelovali u Zagrebu, Krleža se viđao i prijateljevao. Sastajali su se najčešće u ateljeu slikara Ljube Babića. Krleža je suradnju prihvatio, objavio je u tom časopisu dva priloga, ali nije ušao u uredništvo. Je li bila riječ o dubljem idejnom razmimoilaženju, kako je Krleža to naknadno u Zapisima sa Tržiča tvrdio, ili o Krležinoj želji da pokrene vlastiti časopis, zbog čega nije ulazio u redakciju Juga, teško je pouzdano utvrditi. U svakom slučaju, Krleža je u januaru 1919. godine s Augustom Cesarcem pokrenuo Plamen, koji je bio više ljevičarski i revolucionarno orijentiran. Ali da nije raskinuo s Jugom vidljivo je iz činjenice da mu se Andrić pridružio u februaru 1919., kad je Krleža za vrijeme premijere u HNK ustao u gledalištu i počeo vikati protiv repertoarne politike teatardirektora Josipa Bacha. Doista, bila je potrebna velika uzajamna naklonost da introvertnog i stidljivog Andrića navede na solidariziranje u javnom skandalu koji je izazvao njegov vehementni prijatelj. Prema memoarskim zapisima Miloša Crnjanskog, objavljenim 1929. u Letopisu Matice srpske, Krležu su urednici Književnog Juga nagovarali potkraj 1919. da im se pridruži u njihovoj namjeri da se svi kolektivno presele u Beograd, kao političko i kulturno središte novostvorene jugoslavenske države. S druge strane, Krleža naknadno, krajem šezdesetih, piše o tome kako su 1919. politička razmimoilaženja postala tolika da su Cesarec i on namjeravali napasti Književni Jug i njegove urednike kao agente režima. Pretpostavljam da u Krležinim naknadnim zapisima ima ponešto učitavanja naknadne pameti, ali činjenica je da 1919. godine on nije ušao u vidljivi sukob s grupom oko Juga. Politički istomišljenici vjerojatno nisu bili, jer Krleža ne prihvaća jugoslavenstvo Andrića i Nike Bartulovića, koje vodi poništavanju hrvatstva; sasvim sigurno strana mu je i njihova sklonost monarhiji i spremnost da uđu u državnu službu; jugašima je, pak, zasigurno bio dalek Krležin i Cesarčev zanos idejama Oktobra, ali se očito još 1919. oni intenzivno druže. Moguće je, međutim, bilo da se prepoznaju po liniji literarnih bliskosti, jer čak i u vrijeme žučljivih polemika Crnjanskog i Krleže jedan drugome će priznavati književni talent. Uostalom, i u životu se družite s ljudima s kojima ne dijelite baš sve političke ideje.

Iako, dakle, Krleža ne prihvaća jugoslavenski unitarizam Juga, ne može se reći da odbacuje ideju jugoslavenskog zajedništva jer 1918. baš u Jugu prelazi na ekavicu u duhu Jugova zalaganja za jezično jedinstvo zasnovano na ekavskom narječju. Naravno, kasnije će se te razlike produbiti, osobito nakon usvajanja Vidovdanskog ustava, kojim je Kraljevina SHS definirana kao unitarna monarhistička država, što Krleža ne prihvaća ni kao supilovski federalist ni kao antimonarhistički revolucionar.

• Kad govorimo o ideji stvaranja zajedničke države, moramo se prisjetiti i nekih hrvatskih književnika koji su iz političko-programatskih pobuda pisali ekavicom, namjerno potcrtavajući zajedničke elemente hrvatske i srpske književnosti. Koliko se o tim činjenicama danas govori i na koji ih način zvanična historija i historija književnosti tumače?

Hrvatska politička i književna historiografija nerado se bavi tim projugoslavenskim, unitarističkim kulturnim projektima hrvatske intelektualne elite u razdoblju oko Prvog svjetskog rata. Zapravo je stanovit zazor stvoren već u socijalističkom razdoblju jer je i KPJ / SKJ osuđivao međuratni monarhistički jugoslavenski unitarizam. Naravno, ta intelektualna strujanja nisu po volji ni dominantnom toku suvremene historiografije, koja intencionalno akcentira prohrvatske ideje i protujugoslavenske projekte.

Međutim, ja ne vidim potrebu da se takve pojave zaobilaze. Danas je jasno da je ideja ne samo unitarne već i svake druge Jugoslavije doživjela slom. To je činjenica koja nam se individualno može sviđati ili ne, ali to ništa ne mijenja ni u stvarnosti ni u povijesnoj interpretaciji. Ja bih osobno volio kad bismo imali dovoljno pameti, koncilijantnosti i moralne snage da gradimo politiku međudržavne i međunacionalne suradnje koja bi bila skandinavskog tipa, ali ideja zajedničke države pokopana je ratom i nacionalnim partikularističkim ideologijama, koje su, čini mi se, trajno zavladale na teritoriju nekadašnje zajedničke zemlje.

Međutim, bilo bi pogrešno u ime toga novog što je stvoreno zatirati povijesnu faktografiju. Činjenica je da su vodeći hrvatski pisci onoga vremena, poput Ujevića, A. B. Šimića, Krleže, Cesarca, Krkleca i niza drugih, prihvatili ekavicu kao književni standard i objavljivali tekstove na njoj praktično sve do 1928. godine i atentata na Radića. Međutim, zaboravlja se da to nije bila samo njihova individualna odluka. Zapravo, nigdje se u literaturi, bar koliko je meni poznato, ne spominje Izvanredna skupština Društva hrvatskih književnika održana 10. 9. 1918. (na čelu Društva bio je Nikola Andrić, a počasni predsjednici bili su izrazito jugoslavenski orijentirani klasici Ivo Vojnović i Ksaver Šandor Đalski), na kojoj je donesena kolektivna odluka hrvatske književne udruge o jezičnom i književnom jedinstvu, na tragu Skerlićeva programa jezične unifikacije, po kojoj bi se Hrvati odrekli ijekavice, a Srbi ćirilice. Dakle, to je bila kolektivna, programatska odluka, kojoj se usprotivio mali broj istaknutih hrvatskih intelektualaca.

Ivo Andrić bio je, u političkom i nacionalnom smislu, jugoslavenski orijentisan, a danas se – namjerno, pretpostavljam – naglašava njegova pripadnost srpskoj književnosti. Je li Andrić bio zagovaratelj ideje jugoslavenstva i je li bio za stvaranje Jugoslavije kao jedinstvene višenacionalne države?

Ivo Andrić je bosanski katolik; idejno se formirao u ozračju ideja Mlade Bosne; od mladosti je bio vatreni pobornik jugoslavenskog jedinstva, zbog čega su ga austro-ugarske vlasti proganjale. Integralni Jugoslaven ostao je cijeli život iako se u nekoliko navrata izjasnio i kao Srbin. Dio opusa napisao je na ijekavici, ne samo u periodu do prelaska u Beograd; u njegovim kasnijim djelima koja se bave tzv. fratarskom tematikom također nalazimo ijekavicu. Mislim da Andrića nije moguće jednostavno i bez ostatka nacionalno atribuirati, odnosno “podijeliti”. On je nesumnjivo srpski pisac, jer to je bio njegov izbor, koji treba poštivati, ali je i hrvatski i bosanski pisac (ako bosansku književnost shvatimo kao kompozitni pojam). Nije jedini pisac koji pripada nekolikim književnim tradicijama; današnje pojmove književne čistoće ne možemo jednostavno preslikavati na minule periode, pogotovo ne na pisce koji nisu dijelili današnji osjećaj književnoga ekskluzivnoga nacionalnoga identiteta.

• Vratimo se ponovo Krleži. Danas je gotovo nepoznato da je upravo njegovim izlaganjem na ljubljanskom Kongresu Saveza književnika 1952. jugoslavenska književna zajednica oslobođena okova socrealizma. Koliko svijesti postoji o važnosti Krleže za mnoge pozitivne reforme u jugoslavenskom društvu i kulturi?

Ne znam koliko ja mogu biti posve objektivan i neutralan u ocjeni kako se percipiraju Krležine ideje. Radeći godinama na enciklopediji Krležijani, baveći se pomno njegovim djelima, pišući eseje, studije i knjige o njemu, imam subjektivan dojam da i nije posve zaboravljen, bar ne u intelektualnim krugovima. Naravno, i u krugovima nas malo starijih. Iako, stalno susrećem i neke mlade ljude koji su poneseni Krležinim djelima. A što se tiče njegova utjecaja na oslobađanje ne samo književnosti nego i cjelokupne umjetnosti od pritiska staljinističkih dogmi, posve ste u pravu. Krleža je u međuratnom periodu ušao u ozbiljan sukob s ne samo pojedinim staljinistički zadojenim lijevim intelektualcima već i s intelektualnom jezgrom Komunističke partije, što je kulminiralo u polemici Krležina Pečata i partijskih Književnih sveski 1939. i 1940. godine. Pečatovska grupa označena je kao revizionistička, što je tada na ljevici bila teška optužba. Sve je to dovelo ne samo do Krležina neuključivanja u NOB već i do određene rezerviranosti komunističke vlasti prema Krleži u toku i nakon rata.

On je već potkraj 1945. pozvan u Beograd, susreo se s Titom i Đilasom, dogovorena je njegova suradnja s novom vlašću, ali to su bile zapravo u biti neznatne dužnosti: suuredništvo časopisa Republika, uloga u komisijama koje su se bavile obnovom (zapravo “lustracijom” članstva u Društvu književnika Hrvatske i Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti). Tek nakon Petog kongresa KPJ 1948. godine, nakon Rezolucije Informbiroa, Krleža se na velika vrata vraća na javnu scenu. Već nakon samog kongresa, održanog u Domu Garde na Topčideru, na koji je i Krleža pozvan kao gost, Tito ga poziva da mu se pridruži u salonu Plavog vlaka, koji je u noći vozio prema Zagrebu i Brdu kod Kranja. Po Krležinu iskazu Enesu Čengiću, cijelu noć su njih dvojica razgovarali sami. Krleža, bar koliko nam je dosad poznato, nije ostavio pisani trag tog razgovora. Međutim, posve je jasno kako je Tito, sukobivši se sa Staljinom, osjetio potrebu za Krležinim sugovorništvom i podrškom, jer Krleža je u međuratnom sukobu na ljevici obilježen kao Staljinov protivnik. Cijelu drugu polovicu 1948. godine i početak 1949. Krleža je proveo u Beogradu, očito kao Titov privilegirani sugovornik. Njegov status u samom partijskom vrhu izuzetno je ojačan, o čemu svjedoči i Milovan Đilas u svojim memoarima. U tom trenutku Krleža, da je to htio, vjerojatno je mogao računati na neku državnu (ne partijsku funkciju). Međutim, samom Krleži strana je ideja isturanja u prvi plan politike. On više voli ulogu savjetnika i arhitekta nove kulturne paradigme, koja je nesumnjivo obilježena liberalizacijom i odbacivanjem staljiniziranog modela socijalističkog realizma. Osim tog čuvenog govora, koji je prodiskutiran prethodno s Kardeljem i Đilasom (nisam ustanovio da li i s Titom), Krleža je u to vrijeme organizirao veliku izložbu jugoslavenske umjetnosti u Parizu, imao ključnu ulogu u osnivanju Zadarskog filozofskog fakulteta (koji je trebao osvjedočiti hrvatski identitet Zadra), osnovao Leksikografski zavod i pokrenuo Enciklopediju Jugoslavije. Iako je Krleža osobno bio rezerviran prema prodoru umjetničkog modernizma, upravo je on svojim Ljubljanskim referatom i cjelokupnom aktivnošću to omogućio.

• Krleža je još za života, zloslutno i na zgražanje kulturne zajednice, najavljivao i naslućivao raspad zemlje, a danas ga u Hrvatskoj doživljavaju kao ultrajugoslavena i antihrvata. Odakle taj Krležin “nesporazum” s hrvatskom kulturnom sredinom?

Doista, Krleža nije doživljavao federativnu Jugoslaviju kao beskonfliktnu zajednicu. Na to je upućivala i njegova esejistika, a još više knjige razgovora koje je nakon njegove smrti objavio Enes Čengić. Ja sam tih osamdesetih godina mislio kako Krleža pretjeruje, da je riječ o tipično staračkim paranojama. Međutim, stvarnost je bila čak gora od njegovih slutnji. Zapravo, kad sada pogledam, mislim kako tu nije bila riječ o intuiciji nego prije o dubinskom poznavanju povijesti.

• Tokom raspada Jugoslavije mnogi su književnici igrali “besramnu” ulogu u raspirivanju međunacionalne mržnje. Ivan Aralica u Hrvatskoj i Dobrica Ćosić u Srbiji metafore su te ostrašćene mržnje prema Jugoslaviji. Po Vašem mišljenju, koji su razlozi tjerali pisce da učestvuju u razaranju države i rasparčavanju kulturnog prostora?

A čudno vam je to. I Ćosić i Aralica bili su članovi Partije, vjerovali u Jugoslaviju, čak bili i nekakvi funkcioneri, sudjelovali su u partizanskom pokretu… Njihovi opusi, promišljanje povijesti, prirođeni populizam “ljudi iz naroda”, pa i iskustvo sukoba s Partijom, želja da svojim djelom i programatskim tekstovima artikuliraju povijesne interese svoje nacije, da uvjerljivo predoče nacionalne brodolome, povijesne frustracije, sve ih je to dovelo do pozicije nacionalnih bardova.

Oni jesu važni za formiranje nacionalističkih ideologija, na neki način bili su i idejni inspiratori međunacionalnih sukoba, ali u pragmatičnoj politici u koju su bili uvedeni devedesetih pokazali su se inferiorni: Milošević je od predsjednika Jugoslavije Ćosića napravio klauna, a Aralica je toliko obožavao Tuđmana da nikad ni nije postao ništa više od dvorskog pisca na privremenoj političkoj funkciji.

Literarno gledano, ni jedan ni drugi nisu posve lišeni književne vrijednosti, međutim, politički i ideološki – čista katastrofa!

Al Jazeera / Visoko.co.ba