“Košarkaški” osvrt na čika Fehima

U četvrtak navečer, 22. decembra, Senad Bilalović je na svom facebook profilu objavio informaciju da je u Visokom preminuo gospodin Fehim Baraković. Senad, koji je izuzetno bio vezan za čika Fehima, posljednjih decenija najviše preko košarke, tako se oprostio od svog prijatelja, a bez njih dvojice (uz još par entuzijasta i zaljubljenika u košarku) ovaj sport u našem gradu jednostavno ne bi bio “živ” u postratnom periodu.

Iako je čika Fehim bio vezan za sferu obrazovanja, pedagogije, odnosno generalno školstva, ipak ću ga se ja najviše sjećati po njegovoj ljubavi prema košarci. Htjeli to priznati neki ili ne, ali on je živio i volio košarku svakim trenom svog života. Sjećam se, sa početka devedesetih godina prošlog vijeka, dok sam trenirao košarku u pionirskim selekcijama OKK “Visoko” kod trenera Jusufa Karavdića Cuce, čika Fehim je često znao dolaziti i pratiti naše treninge, razgovarati sa nama, pa čak i davati određene savjete kako bi što bolje shvatili neke stvari. Znam da su mnogima bile smiješne ili simpatične njegove “upadice”, ali ga generalno niko nikad nije shvatao u nekom lošem kontekstu.

Također, sjećam se postratnog perioda i njegove želje da se obnovi rad Košarkaškog kluba “Visoko”. Sjećam se koliko se trudio zajedno sa Senadom Bilalovićem, Memom Ihtijarevićem i drugima da klub opstane, da se košarka igra u Visokom. Sjećam se i koliko je svog vremena žrtvovao da bi bio sa igračima, trenerima, da ide na gostovanja. Pazite, čovjek ima preko 70 godina, ali i dalje ide sa igračima na gostovanja, sjedi sa njima na klupi u prohladnim dvoranama, pa čak i vodi statistiku, a uz sve to brine o tome da na bilo kakav način nagradi igrače, makar se to radilo o jednoj čokoladi ili kilogramu banana (to najbolje znaju igrači iz tog perioda). Znam koliko se borio da pronađe sponzore, koliko je išao po firmama i molio da doniraju nešto novca kako bi košarkaši mogli nastupati u A-2 ligi. Uz sve to, pisao je i izvještaje i lično ih donosio medijima u Visokom (imao je nevjerovatno čitak rukopis), a tom prilikom smo često znali komentarisati utakmice ili određene situacije. Ponavljam, volio je košarku, toliko da ga je ponekad toliko boljela nepravda na terenima da je svoje zdravlje znao narušiti zbog toga.

I Senad Bilalović zna koliko su se borili i hvala Bogu izborili da košarka živi u našem gradu. Bez obzira na njihovo povlačenje iz visočke košarke i pauzu koju je KK “Visoko” imao, i dalje stojim iza riječi da bez Fehima Barakovića i njegovih saradnika košarke u našem gradu ne bi bilo. Jednostavno, uz sve poštovanje prema prijašnjim generacijama košarkaša, ne vidim da se ko nakon rata mogao uhvatiti u koštac sa tim kao što je on to učinio sa ekipom oko sebe.

Zato mu uime košarke, hvala za sve!

Neven Krajišnik / Visoko.co.ba