‘Konačni’ album Beatlesa: Da li da pjevače vraćamo iz mrtvih?

Uz vijest o ‘zadnjoj’ ploči The Beatlesa, i razvoja AI glasova i holograma gdje bi trebali da povučemo crtu, pita se Arwa Haider.

“Mislim da smo zapravo na pragu nečeg uzbudljivog i zastrašujućeg… to je vanzemaljski oblik života.” Kada je Bowie iznio ove misli u intervjuu 1999. godine, pozdravljao je kreativnu zoru – ili potencijalnu kataklizmu – digitalnog doba. Njegove riječi izgledaju još sablasno rezonantnije nekoliko godina nakon njegove smrti (Starman je napustio ovaj svijet 2016.). Muzička industrija je i dalje u fluktuaciji, a tehnologija nastavlja da povezuje oblasti – i možda čak vraća glasove davno preminulih pjevača.

Muzika vještačke inteligencije se često shvata kao zujanje oko “deepfake” digitalno generiranih vokalnih zvukova, bilo da imitiraju stilove savremenih zvijezda (na primjer, nedavna verzija “lažnog Drakea i The Weeknda“, pjesma Heart on my Sleeve koju je postavio korisnik TikTok-a ghostwriter977) ili preminulih legendi – uključujući nalet “novih pjesama”, obrade i imaginarnih dueta Davida Bowieja (kao što je Life on Mars s digitalnim Freddiejem Mercuryjem). Istovremeno, pomalo zbunjujuće, AI muzika se odnosi na najsavremeniju tehnologiju koja se koristi za obnavljanje snimaka koje je pjevač zaista tokom svog života napravio – kao što je nedavno objavljena „zadnja ploča” The Beatlesa: još uvijek bez naslova, ali se vjeruje da će nositi naziv prema kompoziciji Johna Lennona iz 1978. pod nazivom Now and Then.

Ovo nije jedina “nova” ploča Fab Four-a nakon njihovog prvobitnog razlaza, ili Lennonove smrti 1980.; Free as a Bird (sa Lennonovim maglovitim glavnim vokalom) postao je međunarodni hit 1995. godine – ali od tada su tehnološke mogućnosti porasle, a arhivska dokumentarna serija Get Back (2021) koju je režirao Peter Jackson pokazala se ključnom. McCartney je u nedavnom intervjuu za Radio 4 objasnio da je glas Johna Lennona izvučen iz “male kasete” koristeći tehnologiju programiranu da detektuje pojedinačne glasove i razlikuje ih od okolnog zvuka.

„Imali smo Johnov glas i klavir i on (Jackson) je mogao da ih razdvoji pomoću vještačke inteligencije“, rekao je McCartney. “Oni kažu mašini: ‘To je glas. Ovo je gitara. Izostavi gitaru.’

“Dakle, kada smo došli da napravimo ono što će biti posljednja ploča Beatlesa, postojao je taj Johnov demo i mogli smo uzeti Johnov glas i pročistiti snimak uz pomoć AI-ja.

Dok se softver brzo razvija, postoje različite duboko ukorijenjene motivacije iza takvih posthumnih izraza. Kao ljubitelji muzike, obično smo uzbuđeni da čujemo bilo šta što ima veze sa našim omiljenim pjevačima, a ako više nisu s nama, to pojačava tu želju. Postoji emocionalna udica kao i faktor novosti kada se Lennon “ponovno ujedini” s McCartneyjem (uključujući njihov “virtualni duet” na setu potonjeg u Glastonburyju prošle godine), ili kada se na sceni, čak i sa primjetnim kvarovima materijaliziraju višežanrovski hologrami (Tupac, Maria Callas, Ronnie James Dio). Očigledno je da komercijalne korporacije takođe žele da izvuku što više prihoda od naslijeđa umjetnika, a posthumna izdanja mogu biti unosan posao; alt-rock ikona Kurt Cobain imao je  samo 27 godina kada se ubio 1994. godine, ali nastavlja da generiše milione, kroz izdanja izuzetno promjenjivog kvaliteta. I dalje postoji moralna dilema u vraćanju pjevača iz mrtvih. Većina umjetnika ima kreativne ideale, a možemo samo nagađati šta su željeli kada su otišli; “deepfake” pjesme sugerišu da su pjevači beskrajno nadareni – služeći tako hirovima industrije i viralnim trikovima. Pomama koju je stvorila umjetna inteligencija nije ograničena na preminule zapadnjačke zvijezde; i međunarodni primjeri uključuju “nove” pjesme kao što su npr. numere južnokorejskog narodnog heroja Kim Kwang-seoka, kao i izraelske pjevačice Ofre Haze – ali kako sada stoji, većina “deepfake” muzike zvuči depresivno beskrvno, kao bot verzija TV emisije iz 90-ih Stars in their Eyes.

Iako je nostalgija moćna sila, postoji i “faktor gađenja” za sentimentalnost mnogih posthumnih projekata – možda najluđe demonstrirano na albumu Barryja Manilowa iz 2014., My Dream Duets, na kojem on pjeva uz snimke preminulih ikona, uključujući Judy Garland i Whitney Houston. Uprkos tome, neki savremeni vokali/producenti pozitivno su odgovorili na „deepfake“ tehnologiju – posebno, umjetnici kao što su Grimes i Holly Herndon (čiji je glasovni instrument Holly+ iz 2021. godine pozvao korisnike da uploaduju numere za reinterpretaciju). Ipak, čak i pioniri priznaju da osjećaju svoj put, a globalni zakoni i dalje su magloviti oko vještačke inteligencije i intelektualnog vlasništva.

“Kao umjetniku, mogućnosti vještačke inteligencije i suradnje s preminulim vokalistima izazivaju mješavinu uzbuđenja i nelagode”, priznaje J Lloyd, suosnivač/frontmen Jungle-a, čije originalne pjesme, uključujući najnoviji singl Dominoes, kopaju duboko u klasični soul i funk stil. „Kada razmišljamo o tome kako će se buduće generacije povezati s našom vlastitom muzikom, AI izaziva radoznalost i čuđenje – hoće li naši izrazi biti doživljeni na nove, impresivne načine, ili će ljudski dodir i emocionalna rezonancija koji definiraju našu muziku biti zasjenjeni tehnološkim napretkom?” Neki pjevači su reagovali naglašenije protiv posthumnih projekata; 2021. Anderson Paak je dao tetovirati dio testamenta na ruku (“Kada me ne bude, molim te, nemojte objavljivati nijedan posthumni album ili pjesme s mojim imenom”). Iako je ostavština Amy Winehouse odobrila posthumnu kolekciju Lioness – Hidden Treasures (2011), izvršni direktor Universal labela David Joseph kasnije je objavio da su njeni demo snimci vokala uništeni iz “moralnih razloga”, kako bi se izbjegla buduća izdanja na koja ona nije mogla pristati.

Na kraju krajeva, posthumna izdanja koja su najosetljivija tretirana imaju tendenciju da budu njegovana od strane onih koji su istinski poznavali i voljeli umetnike. Posthumni album Sparklehorse biće objavljen u septembru, a mlađi brat i snaha Marka Linkousa će završiti posao koji su započeli prije njegove tragične smrti 2010. godine.

Emocionalna i kreativna veza za pokojnog pjevača također je izražena na dalekosežne načine; objavljen u julu, album The Endless Colored Ways se fokusira na pjesme Nicka Drakea (koji je imao samo 26 godina kada je umro 1974.), s reinterpretacijama umjetnika uključujući Emeli Sandé i Johna Granta. Projekat su s izrazito ljudskim dodirom nadgledali Cally Calomon (menadžer ostavštine Nicka Drakea, koji je blisko sarađivao sa Drakeovom porodicom od 90-ih) i Jeremy Lascelles, suosnivač Blue Raincoat Music-a i izvršni direktor Chrysalisa.

“Sva umjetnost je vješt…ustvari nijedna inteligencija nikada nije ‘vještačka'”, kaže Calomon za BBC Culture. „Nazvati inteligenciju, koliko god tako stvorenu, ‘vještačkom’ je još jedan primjer čovječanstva koji pokušava da se oslobodi krivice i posljedica svog izuma.”

Lascelles ističe: “AI je samo najnoviji u dugom nizu tehnološkog napretka, i kao i sa svim stvarima koje uključuju razorne promjene, ona je i prijeteća i donosi ogromne mogućnosti. Umjetnici i tekstopisci su zauvijek pisali pjesme inspirisane svojim kolegama – ponekad briljantno, nekad na način koji je jezivo i grubo očigledan. Isto važi i za posthumne snimke koji su oživljeni uz pomoć moderne tehnologije. Na kraju, jedine sudije će biti slušaoci. Da li nešto zvuči emocionalno privlačno i ‘autentično’, ili zvuči lažno i izmišljeno?

“Sa The Endless Colored Ways zamolili smo niz izvođača da ponovo osmisle ove pjesme u svom stilu, tražeći samo da ne kopiraju Nickove originalne snimke. Mislimo da su rezultati bili spektakularni. I možemo vas uvjeriti da nijedan moderni dio tehnologije nije zloupotrijebljen ili na bilo koji način oštećen tokom procesa.”

Visoko.co.ba/federalna.ba/BBC