Koliko vrijedi djevičanstvo?

KOLIKO VRIJEDI DJEVIČANSTVO?

Nevinost u konačnici postaje društveni konstrukt, pitanje kontrole ženske seksualnosti i legitimnog prijenosa imovine. Vlasnik bi u toj priči uvijek trebao da bude muškarac

Autor: Vesna Rajnović |analiziraj.ba

Tko nudi više, pitala je 18-godišnja studentica Rosie Reid licitirajući putem eBaya svoje djevičanstvo i nakon tri dana i 400 prispjelih ponuda, uskliknula – Prodano! Razvedenom inženjeru, 44-godišnjem Tomu, koji je ponudio 8.400 funti. Ne tako davne 2004. ova je studentica bristolskog sveučilišta ulovila svojih petnaest minuta slave zahvaljujući ideji da bi troškove studiranja mogla namaknuti internetskom prodajom vlastitog razdjevičenja.

Bizarnost ove zamisli ne potječe iz njene asocijativne povezanosti s prostitucijom niti iz potpuno poremećene predodžbe koja u svemu vidi tržišno iskoristiv robni potencijal, već iz toga što razotkriva čovjekovu nesposobnost razlikovanja bitnog od nebitnog. Ta se nesposobnost očituje u našoj sklonosti da pridajemo značaj posve nevažnim stvarima, poput prve penetracije, uzdižući ih na razinu posebne vrijednosti pa čak i svetosti. Zašto je kršćanima uopće važno je li Marija bila djevica ili je ipak “poznavala” Josipa? Sin Božji nije mogao biti začet u grijehu, kažu. Blagi Bože, odgovaramo, mi zaista imamo ozbiljnih problema sa seksualnošću.

Ideja razdjevičenja

Čini se da dijelu muške populacije ideja razdjevičenja nevine djeve poput Rosie Reid, izaziva posebnu seksualnu napetost, nemjerljivo veću od one pri uobičajenoj penetraciji. To potvrđuju i novčani iznosi koje su spremni izdvojiti za taj čin. S druge strane, naša kultura još uvijek gaji izvjesna očekivanja u pogledu predbračne seksualne apstinencije, bar deklarativno. Tako, prije nego satremo Rosie svojim pravedničkim gnjevom, treba imati na umu da je riječ o dobrovoljnoj pogodbi odraslih, više-manje racionalnih osoba. Osim toga, bilo bi vrlo optimistično pretpostaviti da postoji apsolutni kriterij razlikovanja dobra i zla, i jako nadmeno pomisliti da njime raspolažemo, a to su uvjeti koji bi, uz opravdanu sumnju u nanošenje društvene štete, mogli opravdati naše moraliziranje nad njihovim željama. “Nemam problema s učinjenim”, rekla je Rosie u jednom kasnijem intervjuu, “To je bio sporazumni seks. Pošteno govoreći, iskoristila sam Toma uzimajući toliko novaca. Vjerojatno bih pristala i na iznos od dvije tisuće funti što je još uvijek puno novaca za jednu noć.” Dodala je kako se nimalo ne kaje te bi isto učinila ponovno, kad bi to tehnički bilo moguće.

Ali, to je tehnički zapravo i moguće. Estetska kirurgija rekonstrukcijom himena omogućuje čudo višekratnog razdjevičenja iste, uvijek iznova nevine djeve. Pitanje koje bismo si u ovom trenutku morali postaviti jest zašto bi se ikoja žena podvrgnula takvom zahvatu i još ga skupo plaćala? Možda odgovor leži u nakaradnoj tradiciji zlostavljanja žene dvostrukošću kriterija koji joj nalaže da u brak uđe kao virgo intacta, dok muškarcu istovremeno sugerira da se prije braka obilato seksualno izdovolji. Tužno je da se vrijednost bilo koje osobe mjeri učestalošću prakticiranja seksualnih odnosa ili izostankom istih. I kakvu poruku šalju liječnici kad u 21. stoljeću, u Europi, odbijaju ginekološki pregledati “nevinu” djevojku unatoč njenom svjesnom i informiranom zahtjevu?  Znanost bi se trebala boriti protiv predrasuda, a ne ih održavati.

Plahta na uvid

Dobro je, krvava je, radosno je uzviknula majka pokazujući cijelom selu plahtu podignutu s bračnog kreveta svojeg sina i snahe nakon prve bračne noći. Nije li ovaj primitivan običaj naših krajeva, kojem prethodi sramotno prisluškivanje seoskih žena pred vratima bračne ložnice u iščekivanju bolnog vriska prve penetracije, u najmanju ruku podjednako bizaran kao trgovanje djevičnjakom? Kolike su samo nesretnice, ni krive ni dužne, gubitkom časti platile čistu plahtu često i ne znajući u čemu je problem. Što, naime, selo zna o tome da više od 50 posto žena ne prokrvari tijekom prvog seksualnog čina, da u nekih žena himena niti nema kao i da može biti oštećen i bez vaginalnog penetrativnog seksualnog odnosa uslijed intenzivne fizičke aktivnosti ili korištenja tampona. Nisu seljani baš ni vrsni teolozi, ali su čuli kako Bog u Bibliji naređuje pregled plahte i kamenovanje žene koja “iskusna” ulazi u brak. “Evo znaka djevičanstva kćeri moje! Pa neka razastru plahtu pred starješinama gradskim… Ali ako optužba da se na mladoj ženi nije našlo djevičanstva bude istinita, neka djevojku izvedu pred kućna vrata njezina oca pa neka je ljudi njezina grada na smrt kamenuju jer je počinila sramotu u Izraelu.” (Ponovljeni zakon 22,17; 22,20-21). Mnoge su nevoljnice tijekom stoljeća, strahujući da neće dovoljno dobro krvariti prilikom prvog bračnog odnosa, prevenirale kamenovanje poslušavši perzijskog liječnika Razesa koji je u devetom stoljeću ženama savjetovao da u vaginu umetnu krvave iznutrice goluba ili kakve druge ptice.

Pa, što je to što djevičanstvo čini važnijim čak i od ženinog života? Čini se da se radi o tome da muškarac želi biti siguran kako žena u brak nije ušla trudna tj. da ne nosi dijete drugog muškarca. U prilog tome govori stoljetni običaj još donedavno često prakticiran širom Podravine i Bilogore. Rodilja bi, naime, platila nekolicini žena iz svog sela da dođu u goste u vrijeme kad je njen muž, otac novorođenog djeteta, kod kuće da bi pred njim hvalile kako dijete nalikuje na njega. Ukoliko bi, naime, muževljeva obitelj procijenila da dijete ne sliči na njega, piljevinom ili guščjim perjem bi posuli stazu do kuće osumnjičenog muškarca za kojega su, temeljem sličnosti, zaključili da je pravi otac, brak bi bio razvrgnut, a žena i njena obitelj trajno osramoćeni.

Treba reći i to da Rosie Reid baš i nije bila potpuno “nevina” budući da je prakticirala istospolnu seksualnu vezu sa svojom partnericom Jess. Podatak je zanimljiv jer govori o tome kako ni Rosie, niti muškarci zainteresirani za njenu defloraciju, lezbijski seksualni odnos nisu “brojali” kao pravi. Ne svjedoči li taj, u cijeloj priči gotovo neprimjetan detalj, o tome kolika se važnost pridaje očinstvu, kojega homoseksualni čin ne dovodi u pitanje? Tabu je tema kako mnoge djevojke prije braka prakticiraju oralni i analni seksualni odnos ustežući se od vaginalnog da bi tako čuvanjem himena održale privid vlastitog djevičanstva. To je posljedica vrlo uvriježenog uvjerenja kako je “pravi” seksualni odnos samo onaj u kojem dolazi do vaginalne penetracije. Ne proizlazi li takav stav iz prezira prema reproduktivno nemoćnoj homoseksualnosti i želje za posjedovanjem žene te kontrolom njene seksualnosti radi osiguranja pouzdanosti očinstva i nasljeđivanja krvnih potomaka muške loze? Tragično je kako se na kraju naša ljudskost uvijek nekako uspije uniziti i svesti na pitanje pukog posjedovanja. Tako djevičanstvo u konačnici uopće nije pitanje cjelovitosti vaginalne opne, već društveni konstrukt kontrole ženske seksualnosti i legitimnog prijenosa imovine.

Je li onda nemoralno prodati djevičanstvo? Naravno da jest, ali je puno nemoralnije prodati ljudsko dostojanstvo.