Koliko nama vrijedi Bošnjak, Bosanac u Srebrenici, a koliko Bošnjaci u Sarajevu?

Insan, a sam?

Piše: Dr. Edin Urjan Kukavica 

Ne želim ulaziti u motive i razloge onih koji su osmislili, predložili, prihvatili i na kraju izglasali ozakonjeno rješenje po kojemu prognani, protjerani i izbjegli mogu glasati izvan mjesta boravišta prije progonstva. 

Nema smisla, a i poznati su i motivi i razlozi. 

Isto tako, ne želim reći da ta odluka na najizravniji način potkopava, a pogotovo da je izravno protivna i duhu i slovu Anexa VII “svetog Dejtonskog sporazuma”. Ne pada mi na pamet da ustvrdim da se upravo tom odlukom / rješenjem pomoglo, završilo i konačno, legaliziralo etničko čišćenje.

Umjesto toga, rado bih nekog stručnjaka za srpsko pravo pitao da li – i ako da, koliko – tvrdnja da nije genocid nego, strašni, gnjusni, monstruozni zločin umanjuje činjenicu da je na jednom mjestu, u samo nekoliko dana pobijeno više od 8.000 ljudi, potom zatrpano u masovne grobnice pa onda nekoliko puta građevinskim mašinama prekopavano i preseljavano… i tako dalje? 

Kakva je suštinska razlika u nazivu zlodjela ako je – kao što jeste – zlodjelo učinjeno, dokazano, nekoliko puta potvrđeno i osuđeno? 

Koliko vrijedi Bošnjak

Poslije odgovora na gore navedena pitanja, pitao bih nekog stručnjaka za bosanskohercegovačko pravo, istovrsni patriotizam i jednu, jedinu, jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, a nakon što su svi srpski politički subjekti suglasni da treba smijeniti nekoga ko je preživio genocid zato što je podnio prijavu protiv nekoga ko ga je negirao i temeljem šutnje probosanskih političkih objekata (osim dva reagiranja na fizičke prijetnje, bez spomena najavljene i vrlo ostvarive političke egzekucije), pitao bih: “Koliko vrijedi jedan povratnik u RS, u sjeveroistočnu Bosnu, u Podrinje, da ne kažem u Srebrenicu (koje su nam puna usta), a kamoli predsjednik opštinske Skupštine i kako to da napad na mjesto i fukciju, a kamoli ličnost nije napad na Bošnjake nego… nešto drugo? Ili ništa?

Silno nas je nervirala decenijska zabrinutost bivšeg visokog predstavnika. 

Rado i spremno prigovaramo HDZ / HNS-ovom prijedlogu Izbornog zakona, a Čoviću nabijamo na nos da mu jedan Hrvat u “njegovoj” Hercegovini vrijedi kao tri, četiri, nekoliko u Orašju… 

A koliko nama vrijedi Bošnjak, Bosanac u Srebrenici, a koliko Bošnjaci u Sarajevu? 

Odnosno, kako to da napadi na predsjednika Skupštine Opštine i to Srebrenice, nisu napad na Bošnjake (makar na njih šest Bošnjaka koliko ih u Skupštini Opštine Srebrenica predstavlja, ne Bošnjake, ne stranke, nego Bosnu i Hercegovinu!) ni za jednu stranku, pa čak ni za bombastično najavljivanu i reklamiranu svestranačku inicijativu “Moja adresa Srebrenica”?  

Može li biti da nestranački Bošnjak, Bosanac, bude “pušten niz vodu” zbog toga što je nestranački ili, pak, zarad nečijeg smirivanja ili nekog potkusurivanja?

Možda je patetično, ali je činjenično: samo Bošnjaci i Hrvati povratnici u RS i Srbi povratnici u FBiH jesu – istina, na razini metafore – multietnička paradigma Bosne i Hercegovine. 

Bez njih, bez povratnika, bez njihovog uključivanja u sve tokove društvenih zbivanja, njihovog punog – a ne manjinski patroniziranog – integriranja i u politički zivot u sredinama u koje su se vratili, probosanska retorika ne ostaje samo retorika, nego postaje besmislica koja izravno potvrđuje ne samo tezu o “političkom Sarajevu”, odnosno, bosanskohercegovačkoj politici koja je svodiva na nekoliko kvadratnih kilometara grada i Kantona Sarajevo, nego i onu o podaničkom mentalitetu Bošnjaka što je u najnovijem uprimjerenju sirovog zelotizma, šovinizma i fašizma u vidu sociopatske verbalne dijareje izgovorio “glavni baja”.

“Soler” je svi mi

Jasno je da je nedostatak osmišljene, koncentrirane, fokusirane, konzizstentne bosanskohercegovačke ideje, ideologije i politike rezultirao potpunim odsustvom ujedinjenog, smislenog i sistematičnog političkog nastupa i angažmana, te pomalo endemičnom pojavom entuzijastičkog političkog soliranja. No, kako nazvati “jednoglasnu šutnju” i prepuštanje samome sebi kada taj “soler” koji je, ustvari, svi mi koji se ne slažemo u jednom insanu, bude ugrožen i napadnut ne kao insan, nego kao politička činjenica, funkcija i nezaobilazni faktor? Pa da se i to tretira kao napad na Bošnjake makar i ne bio dva puta ranjen… Kako okarakterizirati to što najveći Bosanci i Hercegovci nisu čak ni zabrinuti? Makar kao bivši visoki predstavnik.

Smisleno je, u skladu sa početkom teksta, postaviti još nekoliko pitanja. 

Naprimjer, postoje li doista te probosanske snage, gdje su i čime se bave ako ne probosanskim političarima tamo gdje je Bosne najmanje, a najpreče je da je ima? Koliko su ozbiljni, koliko su i šta spremni učiniti za Bosnu i Hercegovinu? Imaju li ideju, politiku, smisla… Jer, ako nisu u stanju ni deklarativno reagirati kao znak podrške jednom insanu, kako bi ga zaštitili da, ne daj Bože, zatreba? 

I nije problem samo taj insan, on je dovoljno velik, glasan i spreman braniti sam sebe i one oko sebe. Problem su svi ostali malobrojni, a neopisivo značajni predstavnici ideje Bosne i Hercegovine tamo, u “inostranstvu”, u RS-u.

Naime, kad će se samoproglašeni probosanski politički subjekti prestati baviti sami sobom, Sarajevom, Federacijom, prestati RS tretirati kao inostranstvo i zorno pokazati da je i taj dio zemlje, ustvari, Bosna i Hercegovina, te o Srebrenici, ali i drugim dijelovima RS gdje su živjeli Bosanci i Hercegovci, a želimo da ponovo žive – umjesto jednodnevnog sjećanja na šehide i najbolje među nama, one koji su dali svoje živote – “porazmisliti” i pokazati brigom o živima, u najmanjem da bi se i iduće godine imao ko sjećati mrtvih? 

politicki.ba