Ko li je visočka varalica iz teksta: Svako jutro ustanu četiri budale

Prema jednom tumačenju Kur'ana, doduše prilično nategnutom i spiritualnom, određeni insekti koji se spominju u Objavi u suštini su simboli za ekonomska ponašanja ljudi. Naprimjer, mrav simbolizira čovjeka koji je na duhovnom razvitku ove životinjice. Kako se ponaša mrav? Tegli i rinta kako bi što više navukao u svoju kuću, koja je istovremeno i smisao njegovog postojanja. On ne proizvodi, on gomila na jednom mjestu. Sve što zaradi usmjerava u beton, keramiku i ćilime, fasadu i garaže, kauče i frižidere, korpu i zimnice. Takva je većina ljudi, kako kod nas na Balkanu, tako, pretpostavljam, i u drugim dijelovima nerazvijenog svijeta, život se provede oko kuće i za kuću, ona je prvi i posljednji svemir, ona je i pancir, i ukras, i sve što je potrebno za život.

Ako je za života kuća sagrađena, imalo se rašta i rađati. A ko kuću nije napravio, taj je džaba živio, taj je dane uludo protraćio. Ima li većeg jade od hudog podstanara koji nikad nije uspio armirani korijen pustiti? Ima li veće sreće od zazidanog mravinjaka? Kuća iskupljuje, opravdava, dokazuje. Možemo biti neobrazovani, možemo biti nesretni, možemo prokišnjavati, ali ako smo kuću napravili – ispunili smo svoj cilj: sad lijepo možemo provesti svoju vječnost.

Mrav dolazi na dunjaluk da napuni mravinjak televizijama, ogledalima, šiltetima, porculanima, i da to ostavi kao dokaz svoje egzistencijalne naivnosti, jer mrav nikad nije nigdje proputovao, nikad odmorio, nikad ništa pročitao. Svako mora imati neko prebivalište, nije riječ o tome, neki brlog u kojem će prespavati, ali kada prebivalište postane jedini smisao postojanja, čovjek ostaje bez slobode, a kuća postaje grobnica. Jedna meksička lutalica dobija u Steinbackovom remek-djelu Tortilla Flat u nasljedstvo kuću i automatski pada u paniku: šta sad da radi s kućom? Odmah ju je prepoznao kao opasnost za svoju slobodu. Kuća je teret, a ne, kako misli Bachelard, mjesto uzleta. Ko je kuću imao, slobodan nije bio. Napravio kuću od pet spratova, a nikad nije otišao u Travnik na ćevape.

Što se tiče pauka, on, za razliku od mrava koji radi od jutra do sutra, postavlja zamke i čeka. Uvijek se nađe neka žrtvica kojoj je suđeno da se zaplete u svilene niti paučine. Pauci su ljudi kojima je zvanični posao ismijavanje mrava, pletenje mreža i komadanje plijena. Oni ne vole rad, znoj, cjelodnevno rintanje. Umjesto toga, radije ispijaju kahve, motre scenu, postavljaju zamke i u hladu vrebaju ulov. Jedan takav pauk, poznata visočka varalica, ima ovaj moto: “Ja znam da svako jutro ustanu četiri budale i jedna je moja.” Pauk je, dakle, ma koliko zvučalo blasfemično, duboko religiozan insekt, on tvrdo vjeruje u svoju nafaku, u svoju budalu koja je jutros veselo ustala, nesvjesna da joj je on iza ćoška skinuo šaht.

Tu su i mušice. Šta reći o njima? Besmislena stvorenja koja jedu otpatke drugih. Nemaju vlastitu kuću, pa se smucaju po tuđim. Nemaju talenta da pletu mreže. Nemaju vlastite individualnosti, već srljaju kao bez glave u paukove zamke, ginu kolektivno od jednog udarca.

I na kraju, pčele. Poput mrava, i pčele su nepopravljivi trudbenici. One uzimaju iz svijeta ono što je najljepše – pčela ne vuklja, poput mrava, šta stigne i odakle stigne, čak i sa smetljišta – i to nose u svoje kuće, gdje materijal dorađuju i troše, a potom vraćaju svijetu ljepšim nego što su uzeli. Navodno, vjernici trebaju biti upravo takvi. Da uzimaju iz svijeta i vraćaju svijetu. Da zarađuju i troše. Da racionalno troše na pametne stvari, a ne da žive, kao što epoha očekuje, radi trošenja. (Naši ljudi čuvaju na bankama milijarde, a zamislite da taj privatni novac zarcirkulira našom privredom.) U našem se narodu sadaka razumijeva isključivo kao davanje. Ali i racionalno trošenje je sadaka: na svoju porodicu, na sebe, na druge. Na svoju zemlju.

P. S.

Odvedem neku večer familiju na mevlud u džamiju, vrvjelo je kao u mravinjaku. (Otkako je počeo crni rebiul-evvel, dobio sam na kilaži: uvijek poslije mevluda zaglavim na večeri s prijateljima jer je sunnet odazvati se bratu kad te pozove.) Hor je bio tako uvježban da je bilo milina slušati. Držao sam Omera u naručju dok smo uglas pjevali Dobro nam doš'o – bilo je moćno kao You'll never walk alone na Anfieldu. Poslije sam razgledao po džematu. Uglavnom mravi. Nešto paukova u prvim safovima i možda pokoja pčela, možda pokoja mušica. Zar bi svijet mogao funkcionirati drugačije? Da je čitav svijet košnica, zar to ne bi bio pakao na Zemlji?

(Stav/Visoko.co.ba)