Ko je ubio pravdu?

Ništa nema veze ni sa etnijama, ni sa narodima, ni sa nacijama nego, isključivo sa tri po svemu srednojvjekovna uma koji su raspad jednog sistema vrijednosti iskoristili za uspostavu vlastitog, privatnog antisistema koji sa bilo kakvim vrijednostima, osim materijalnih, nema nikakvih dodirnih tačaka

Piše: Dr. sc. Edin Urjan Kukavica

Jasno je da Bosna i Hercegovina na sadašnjim postavkama može funkcionirati još neko vrijeme i da i tom vremenu – koliko god da ga je pred nama – jednom mora doći kraj. Kakav će taj kraj biti, umnogome ovisi o razvoja situacije i utjecaja brojnih faktora od kojih na većinu ni na koji način ne možemo utjecati. Jedini domen sa skupom utjecajnih faktora, izbori i glasanje, do te mjere je profaniran i izlizan brojnim analizama da na „to“ uopće ne vrijedi trošiti prostor. Što se ostalih izglednih scenarija za razvezivanje bosanskohercegovačkog Gordijevog čvora tiče, nažalost, nemam dovoljno argumenata da zanemarim mogućnost vrlo lošeg razvoja događanja. Zašto lošeg?

Zato što svaki pokušaj da se zemlja i njeni stanovnici dovedu na neku početnu poziciju mora uobziriti razrješenje (etno)nacionalne nedoumice, na neki način završiti Drugi svjetski rat, okončati rat iz 1992-1995. godine, abolirati i sakriti razmjere i obim pljačke izvršene u protekla tri desetljeća, maskirati učešće međunarodne zajednice u tome i sve dobre namjere da se usta etnonacionalističkih lidera i njihovih kadrova začepe ogromnim, ne iznosima nego količinama novca u čijoj su raspodjeli i sami učestvovali i na najbolji način lokalnim političkim i drugim hohštaplerima pokazali šta je korupcija, zloupotreba položaja i ovlaštenja, zaobilaženje, obezvrjeđivanje i omalovažavanje institucija, zarobljavanje i obesmišljavanje države i svođenje cijele knjige samo na tri slova.

U najkraćem

Priznat ćete, čak i temeljem ovog ekstremno kratkog i letimičnog pregleda situacije jasno je da ništa od rečenoga nema veze ni sa etnijama, ni sa narodima, ni sa nacijama nego, isključivo sa tri po svemu srednojvjekovna uma koji su raspad jednog sistema vrijednosti iskoristili za uspostavu vlastitog, privatnog antisistema koji sa bilo kakvim vrijednostima, osim materijalnih, nema nikakvih dodirnih tačaka. Isto tako, zbog svih neriješenih užasa iz dalje i bliže prošlosti koji, vrijedi spomenuti, nikada nisu ni pokušali biti riješeni, namjerno i namjenski, jer se na neriješenim problemima najlakše održava staus quo, nijedna promjena neće biti moguća bez novih i starih izljeva svega i svačega, a ponajviše emocija.

Naime, nema nikakve sumnje da je u Bosni i Hercegovini, a rekao bih na Balkanu općenito, osnovni kriterij svih odluka i događanja nije uvjetovan političkim ili bilo kojim drugim pragmatizmom, nego isključivo emocijom / emocijama kao najnestabilnijim zamislivim faktorom bilo kojeg i kakvog odlučivanja.

Drugim riječima, Bosna i Hercegovina nema društveni, politički, historijski, kulturološki… problem. Jedini problem koji Bosna i Hercegovina ima je emocionalni.

Bosni i Hercegovini hitno treba neko ko je voli. Neko ko će vratiti ljubav prema Bosni i Hercegovini, vjeru u mogućnost njenog opstanka i nadu za njenu budućnost kao realnu činjenicu, a ne san koji se ne smije ispričati naglas. Neko ozbiljan, osobno zainteresiran, voljan, odgovoran, obrazovan, stručan, sposoban… patriota.

No, kao i u svemu u Bosni i Hercegovini, i sa definicijom patriotizma imamo problem. I etnonacionalisti se(be) smatraju patriotama. Štaviše, oni samo sebe i smatraju patriotama. Svi ostali, za njih su nešto drugo. Ako su iz njihovog etničkog korpusa, a nisu s njima, onda su nacionalni izdajnici. Ako pak, nisu iz njihovog etničkog korpusa onda su politički protivnici, otvoreni neprijatelji ili eventualno – i po potrebi – prirodni partneri. Načelno, tanka je linija između nacionalizma i patriotizma; na jednom kraju te linije stoje emocije, a na drugom moralni standardi.

Strah

Strah je najprisutnija emocija u Bosni i Hercegovini. Bilo da je opravdan ili pak, proizveden i pothranjivan, strah dominira privatnim i javnim diskursom na svim razinama, od privatnog do javnog, i u svim sferama zanimanja, od pandemije do politike, od rata naovamo… U određenom smislu jasno je zašto je to tako: od raspada Jugoslavije preko krvavog rata u Bosni i Hercegovini do danas, priča o razlikama, ugrožavanjima, prijetnjama… nije prestala. A rat je, svim svojim strahotama razarajuće utjecao na samopouzdanje stanovnika Bosne i Hercegovine. U tom smislu, strah je opravdana i razumljiva reakcija na sjećanje i pamćenje, iskustveno znanje kod sva tri naroda u Bosni i Hercegovini, ali i kod Ostalih koje bismo, u daljem tekstu, mogli zvati manjinama.

Duboka i sve dublja i neizvjesnija ekonomska kriza, politička neslaganja, širenje nacionalne mržnje, svakodnevno nasilje, mogućnost ponavljanja svega od prije samo nekoliko godina, od etničkih sukoba do raseljavanja stanovništva. Povjerenje u političke elite, ako je nekoć i postojalo, odavno je izgubljeno, običan svijet danas je, više nego ikada prije, uplašen. Političko nerazumijevanje, politička nekultura i politička netolerancija, svakoga dana narode u Bosni i Hercegovine sve više udaljava. Usprkos svim otkrivenim aferama, korupcionim skandalima, objelodanjenim nepodopštinama etničkih predstavnika koje nemaju nikakve veze ni sa etnijom, ni sa nacijom, ni sa politikom (osim u nekoliko puta spominjanom kontekstu ovladavanja i raspolaganja javnim resursima u stranačke i privatne svrhe)… i dalje u ovoj zemlji, niko nizašto ne odgovora.

Drugim riječima, moglo bi se reći da je strah u postratnom, traumatiziranom i (post)traumatskom društvu sasvim normalna i očekivana emotivna reakcija da nije činjenice da je od zadnjeg rata proteklo bezmalo četvrt stoljeća. Naime, surovi, bestijalni, bezumni nacionalizam zamijenile su jednako intenzivne emocije koje su od sredstva za ispoljavanje frustracije postale sredstvo manipulacije.

Dodatan problem i katalizator lošeg kolektivnog i pojedinačnog psihološkog stanja stanovnika Bosne i Hercegovine predstavlja činjenica da se na političkom prizorištu ne ukazuje dovoljno snažna i dovoljno iskrena politička snaga koja bi stanje straha i beznađa premetnula u nadu i izvjesnost.

Siromaštvo

Ako se, kao što jeste nezaposlenost pojmi kao nedostatak posla koji osigurava prihode, a nedostatak prihoda kao osnovni kriterij određivanja ekonomskog siromaštva, to napose, dovodi u izravnu, uzročno-posljedičnu vezu vezu nezaposlenost i siromaštvo. Međutim, u Bosni i Hercegovini se oni ne sinonimiziraju jer, niti je nezaposlena osoba nužno siromašna, niti je pak, zaposlena osoba nužno ona koja nije siromašna.

Siromaštvo stanovništva jedne zemlje u teoriji uvijek se povezuje sa državnim politikama te zemlje, u smislu da državne politike koje provodi njena vlada, odnosno država, stvaraju preduvjete za određenu razinu životnog standarda, ali ne preuzima odgovornost za načine na koje će se građani nositi sa svakodnevicom. Drugim riječima, država je odgovorna za socio-ekonomsko-političko ozračje u zemlji koja nudi mogućnosti i unekoliko, osigurava i / ili uvjetuje buduće izbore svakog pojedinca, ali ne odgovara za (is)korištenje tih uvjeta.

To, država i pojedinac, dvije su sfere moga zanimanja ovdje isključivo zbog uzajamne povezanosti u domenu siromaštva naravno, s jačim uticajem od strane države ka pojedincu, ali ne treba zanemariti i obrnutu vezu u kojoj pojedinac utječe na državu (kao proizvođač nove vrijednosti, onaj koji plaća usluge države i poreski obveznik). Upravo na tom mjestu uzajamne obaveze i odgovornosti između države s jedne i pojedinačnih građana s druge strane, počinje i završava se svojevrstan začarani krug obaveza i odgovornosti države i pojedinca jednih prema drugima, a koje utječu na emotivno reagiranje u političkoj areni. Kako i koliko god pojedinac –  kao fizičko ili pravno lice – može i utječe na siromaštvo (svoje) zemlje (utajom ili manipuliranjem poreskim obavezama, izbjegavanjem korištenja ili manipuliranjem rada fiskalnih kasa…) izbjegavanjem ili manipuliranjem obaveza kojima se puni državni budžet, tako i toliko država (nereguliranjem cijena, pogrešnim tretmanom sive ekonomije, legalizacijom, čak, institucionalizacijom kriminala u domenu javnih nabavki i javnih tendera) utječe na osjećaj općeg bezakonja s jedne i nemoći s druge strane, te usljed toga na porast nezadovoljstva i sve dublje razočaranje… A to su sve emocionalni preduvjeti donošenja odluka i izbora.

Nepovjerenje

Ne bi trebalo niti se smije zanemariti i osjećaj (p)održavanog kaosa u kojemu se „sve može i ništa ne mora“ što kod stanovništva generira predstavu o imanju prava na pravo nemanja obaveza i dužnosti što se odražava na pravo da, recimo, za jedne vrijedi sve što za druge ne vrijedi i obrnuto.

Naravno, postoji gotovo nenabrojivo mnoštvo utjecajnih činilaca emotivnog reagiranja ali, svi počinju i završavaju se na / u nepovjerenju u predstavnike (svake) vlasti da neće odlivati državne novce u pravcu u kojem ne treba da idu za što objektivno, nije nužno biti psihološki zatrovan sadržajima bezbrojnih afera u vezi sa privatizacijama, legalizacijama, javnim nabavkama, dozvolama za izgradnju nekretnina, (ne)izgradnjom puteva i čime sve ne; ponekad je više nego dovoljno uz pobuđenu kritičku pažnju saslušati govore i ispratiti gestikulacije čelnih ljudi zemlje.

Nažalost, spirala šutnje, pasivnosti i straha ovdje se ne zaustavlja kao, uostalom ni gorespomenuti začarani krug nepovjerenja jer, niti je pod uticajem državnih funkcionera siromaštvo isčezlo, niti je pod pritiskom građanstva uspostavljena pravna ili makar, uređena država nego, situacija tone sve dublje, a stanje usložnjava sve ozbiljnijim problemima. Ništa od toga nije moguće zaustaviti čak, ni usporiti sve dok se ne stvori svijest o zajedničkim interesima, odnosno o tome da pojedinac i država nisu, ne moraju biti niti su ustvari, dva suprotstavljena entiteta koji rade jedan protiv drugog. U osnovi, riječ je o starim dihotomijama koja u tranzicijskim državama još nije prevaziđna, jednoj, o državi kao nečemu izdvojenom, zasebnom i gore i drugoj, Mi i Oni kojom se razdvajaju obični stanovnici i državni (politički) funkcioneri.

Poniženje

Nagrada za nešto što nije zasluženo i izostanak kazne za nešto što zaslužuje sankciju, osim što je jedna od osnovnih definicija nepravde, u kontekstu siromaštva znači dodatno ponižavanje već poniženih (siromaštvom), ali i prebacivanje odgovornosti ako ne na stanovništvo, onda svakako skida s leđa političara (pa, glasali ste za to!). Kako god ovaj slijed: odnosa političara prema građanima, kako političari shvataju politiku uzrokuje negativne osećaje koje građani preko političara vezuju za politiku kao društvenu djelatnost…  tako je politika u domenu preplaćenog besposličarenja omiljena djelatnost svih balkanskih naroda i nedosanjani san većine pojedinaca.

Mislim da je uzročno-posljedična veza između politike / političkog djelovanja i siromaštva / ekonomskog stanja prilično jasna. Međutim, postoji li neka još izravniji i neposredniji odnos između siromaštva i politike? Naravno… političari, pogotovo oni sa diktatorskim tendencijama, ne mogu poželjeti bolju situaciju o ekonomske uvjetovanosti i ovisnosti stanovništva o njima… siromašnim pojedincima i skupinama lakše se i učinkovitije manipulira u svrhe ostvarivanja političkih – ličnih ili stranačkih – interesa.

Poniženje je u Bosni i Hercegovini doseglo gotovo razinu trenda, ako već ne i onoga što je u literaturi prisutno kao kultura poniženja.

Naravno da se Bosna i Hercegovina i Balkan općenito, pa ni ovo vrijeme i okolnosti u kojima mi živimo ne izdaja od drugih podneblja, društava, vremena ni okolnosti. Kultura poniženja prisutna je u svim kulturama i svim društvima, u svim vremenima i svim okolnostima. Uprotivnom, teoretska država blagostanja Per Albina Hanssona (1928) ili otok sreće Thomasa Moorea (1516) bili bi praksa, a ne utopia.

Nepravda

Koncept (ne)pravde je iznimno učinkovit etički emocionalni koncept, bilo da kao protivprav(ed)no ponašanje stvara osnovu za frustraciju usljed nemoći da se utiče na zamišljeni „tok pravde” i inicira neke emocije (ljutnju, bijes, prezir, mržnju, očaj), bilo da u slučaju zadovoljavanja pravde predstavlja čin koji okida radost ili, pak, zluradost.

Politika utemeljena na nepravdi nema perspektivnu budućnost, a država na takvoj politici nema dugoročnu, izvjesnu i izglednu budućnost. Drugim riječima, promjene koje bi mogle voditi kao pravednijoj podjeli suvereniteta (građanima umjesto narodima) nije moguće očekivati dokle god podjela vlasti funkcionira na njima, brani ih, opravdava i svojim autoritetom održava. Jedini rezultat koji je i do sada bio više nego vidljiv, naročito pogubnim posljedicama, je posvemašnja diskriminacija, ne samo građana, nego i naroda nepripadnika stranaka koja se vremenom, samo intenzivira, produbljuje i proširuje pretvarajući se u pravu knjiški definiranu tiraniju… Onu o kojoj govori i Thomas Jefferson, u kojoj tiranija nastupa onoga trenutka kada je „jednoj skupini dopušteno ono što ostalima nije“.

Negodovanje stanovništva zbog sveprisutnih različito manifestiranih nepravdi uglavnom se svodi na komentare vijesti na portalima i društvenim mrežama, te na prepirke i svađe u čekaonicama domova zdravlja ili u redovima ljudi na javnim mestima (pošte, sudovi, javni gradski prijevoz) gdje se sve društvene nepravde, od nepotizma do korupcije, odražavaju na odnos među ljudima na istoj socijalnoj razini. Neću ni sebe ni čitatelje iscrpljivati navođenjem ni većine, a kamoli svih oblika nepravednog ili ponašanja koje se može protumačiti kao takvo. Dovoljno je reći da se ogromna većina stanovnika Bosne i Hercegovine svakodnevno susreće sa nekim oblikom osbne ili kolektivne nepravde.

No, jesu li stanovnici Bosne i Hercegovine uviđajući i trpeći različite oblike nepravde uspjeli razviti svijest o vlastitim građanskim pravima i dužnostima, svjesno ili nesvjesno, i nadoći na ideju „naplate duga“ ili nadoknade za (pre)trpljenu nepravdu i ugroženo dostojanstvo?

Smjelo ću odgovoriti na ovo pitanje: nisu!

Za svijest o građanskim pravima i dužnostima potrebna je građanska svijest, koje nema bez čvrste i stabilne građanske / srednje klase.

Naime, ukoliko se doista želi početi rješavati kvazihistorijski i, stvarno, namjenski i namjerno induciran u sadašnjosti bosanskohercegovački Gordijev čvor, mora se krenuti ispočetka, od izgradnje građanske, demokratske, pluralne i polivalentne političke kulture, što je nezamislivo bez postojanja snažnog, aktivnog i nekompromitiranog civilnog društva. Odnosno, tek redefiniranjem naslijeđenog i definiranjem potpuno novog pojmovnika temeljem vrijednosti na kojima insistira napredna građanska intelektualna elita – prije svih na obrazovanju i kulturi kao temeljnim odrednicama neke nove pozitivne kolektivne identifikacije – bilo bi moguće očekivati pojavu novih ideja koje se ni objektivno ni subjektivno ne mogu poroditi u postojećim nametnutim i samozadatim okvirima.

 Pravo na pravdu

Ako ništa drugo, najmanje što običan čovjek želi očekivati od države koja od njega zahtijeva lojalnost, od kojega ubire poreze, kojemu nameće parafiskalne namete, a povremeno ga obavezuje i da za nju ratuje i pogine… jeste da su svi – ali baš svi – makar pred zakonom jednaki. Od ljudi u crnim togama očekujete da budu moralne vertikale koje odišu superiorno nadmoćnom etičnošću…

Drugim riječima, zakon – jer je koliko-toliko blizu pravdi – čini ljude jednakima i predstavlja posljednje utočište običnog čovjeka koji sve nade polaže u to da su makar oni koji tuže, koji brane i koji sude sinonim za one koji nepristasno, beskompromisno i slijepo neutralno uspostavljaju ravnotežu između lijevog i desnog tasa na vagi i umire kazaljku neumoljive terezije u ruci dame svezanih očiju.

Ako nije tako onda je riječ o diktaturi, tiraniji, ugnjetavanju, nepravdi koju ako ljudi i ne sankcioniraju Bog sigurno hoće. A nepravda je jedina riječ kojom je moguće zamijeniti sve one pojmove kojima se opisuje poslijeratno stanje u Bosni i Hercegovini, od korupcije preko nepotizma do strančarenja.

Gdje smo kao društvo umjesto „cik“ napravili „cak“ i sve u svezi sa državom, ponajprije sve tri noge na kojima stoji, usmjerili najprije ka ultimativnom nepovjerenju, a potom strmoglavoj propasti u kojoj se vodi istraga o istragi ubistva i svim što i svima koji s tim gnjusnim činom ima ikakve veze. Odgovor nije tako nedokučiv kao što se na prvi pogled može učiniti: u namjernom i svjesnom sistematskom obesmišljavanju institucija države u cilju izgradnje malih, privatnih državica kao (ne)iscrpivih izvora osobnog, porodičnog i prijateljskog bogaćenja.

U tim „državicama“ insitucije ne služe ničemu osim osiguravanju plata vjernim provoditeljima volje etničkih vođa. Plan, koji možemo naslutiti samo temeljem manifestacija, bio je dijaboličan: napuniti institucije podobnim, odanim i ne nužno radnicima i znalcima, po svaku cijenu ih onemogućiti da funkcioniraju i pod izgivorom da se u institucijama sistema zbog opstrukcija ne može donijeti nijedna odluka, svako odlučivanje izmjestiti u ruke trojice etničkih poglavica i njihovih privatnih stranaka.

Vlast bi trebalo da je sredstvo a ne cilj, jer politika mora biti plemenita vještina kojom se ostvaruju opći interesi, u najmanjem jednaka prava svih građana, ravnopravnost pred zakonom, mogućnost učešća u donošenju političkih i drugih odluka… Ništa od toga neće biti moguće dok osnovni politički subjekt ne dobije prvo lice jednine, umjesto množine. Za one kojima gramatika nije jača strana, ništa se ovdje neće promijeniti dokle god u politički diskurs ne uđe „ja – građanin“ umjesto „mi – narod“!

Drugim riječima, lancu rješavanja bosanskohercegovačkog Gordijevog čvora nedostaje ključna karika, onaj koji zna ko je ubio pravdu: građanin!

politicki.ba