Knjiga ‘Babo’ Milorada Ulemeka Legije otkriva ulogu Srbije u ratu protiv BiH

Bosna i Hercegovina do kraja mjeseca treba odlučiti da li će podnijeti zahtjev za reviziju presude protiv Srbije, pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu, zbog kršenja Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida početkom ‘90-ih.

Međunarodni sud u Hagu je 2007. presudio na način da je Vojska i policija bh. entiteta Republika Srpska odgovorna za genocid u Srebrenici, a Srbija kažnjena jer je znala a nije spriječila genocid. Bh. strana deset godina kasnije želi reviziju te presude. Smatra se da postoji veliki broj dokaza o tome da je režim Slobodana Miloševića, bivšeg predsjednika Srbije, direktno učestvovao u zločinima i genocidu u BiH.

Priča o reviziji ove presude zategnula je političke odnose u zemlji. Predstavnici bosanskih Srba protive se pokretanju postupka za reviziju presude. Tvrde da Bosna i Hercegovina zahtjev za reviziju presude može podnijeti jedino u slučaju novih dokaza u učešću Srbije u ratu protiv Bosne i Hercegovine. A, Bosna i Hercegovina, tvrde, nema novih dokaza.

S druge strane, veliki broj domaćih i međunarodnih pravnika, kao i historičari, smatraju da dokaza ima. I to na pretek.

Akademik Smail Čekić, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu i saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava navodi kako su najvišu komandnu strukturu “Vojske Republike Srpske” činili oficiri Vojske Jugoslavije, pripadnici 30. kadrovskog centra Generalštaba Vojske Jugoslavije, među kojima je i general Ratko Mladić, kojem se trenutno sudi pred Međunarodnim sudom u Hagu.

– Svi članovi Glavnog štaba “Vojske Republike Srpske” i mnogi drugi oficiri, podoficiri i građanska lica u “Vojsci Republike Srpske” (na ključnim dužnostima u korpusima, brigadama, bataljonima i četama, na raznim komandnim nivoima “Vojske Republike Srpske”) bili su de iure i de facto pripadnici Vojske Jugoslavije, odnosno oni su bili organ države Savezne Republike Jugoslavije, koji su, u skladu sa Odlukom o određivanju zadataka i teritorije na kojoj se služba vrši pod otežanim (posebnim) uslovima, izvršavali zadatke na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine, a koja je definirana kao sastavni dio teritorije Savezne republike Jugoslavije – navodi, između ostalog, akademik Čekić u svom komentaru.

O učešću vojnika Srbije u agresiji na BiH svjedoči i knjiga „Babo“, autora Milorada Ulemeka Legije. Ulemek je bio član Srpske dobrovoljačke garde (Arkanovi Tigrovi), jedinice koja je ‘90-ih brzo postala poznata po brojnim ratnim zločinima na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine. A, Srpska dobrovoljačka garda bila je pod direktnom komandom Službe državne bezbjednosti Srbije. Postoje brojni vojni izvještaji u kojima se vlasti Srbije izvještavaju o stanju sa ratišta u BiH.

Ulemek u knjizi „Babo“ do detalja opisuje ratne dane iz Bosne i Hercegovine, saradnju sa Fikretom Abdićem, vezu sa vlastima iz Srbije…

– Od svih knjiga, koje sam do sada napisao, ova knjiga je najteže potekla iz mene. Ona je proživljeno i istinito svjedočenje o događajima koji su se desili prije više od dvije decenije, a koji su u meni, kao flashbackovi, budili veoma jaka osjećanja, koja su, u velikoj mjeri, bila podstaknuta i mojom emotivnom vezanošću za taj očev zavičaj, koji sam posjećivao u mom djetinjstvu. Riječ je o području u blizini Petrove gore, na kome je od davnina živio i opstajao srpski živalj, kao i na području cijele Krajine – napisao je, između ostalog, Ulemek u knjizi.

                             *** 
– Ovaj debeli, kasnije sam saznao bio je komandant 21. kordunaškog korpusa, zvao se Mirko Bosanac. On je, po mom osjećanju, mogao samo da komanduje nekom „jagnjećom brigadom“, što je vjerovatno i radio, sudeći po njegovom izgledu.

– Gospodo, mislim da nema neke naročite potrebe da se predstavljamo, svi znamo zbog čega smo se ovdje okupili…

Tu sam podigao ruku. General prekide tek započeto izlaganje i pogleda me ispod oka.

– Druže generale, ja se izvinjavam što prekidam vaše izlaganje. Ali, ja stvarno ne znam zbog čega sam pozvan, i koji je razlog zbog čega smo se ovdje okupili – izgovorio sam tobože iznenađeno, mada me u tom trenutku boljelo dupe zbog čega smo se okupili, jer svakako ću to saznati u narednih pola sata… A situacija je bila da tri dana dumam gdje su me to poslali. Da niko to nije znao ili htio da mi kaže i sada sjedim u prostoriji sa pedesetak starješina i sa ovim debelim generalom i svi osim mene izgleda znaju zašto su se ovdje našli…

– E da si samo malo sačekao saznao bi i ti zbog čega i zašto. Ali ti, Legija, moraš ono tvoje – reče mi on kroz osmijeh, ali mu je ton nagovještavao da je bolje da začepim.

Na pomen mog imena, mnogi su iskrivili vratove, da bi me bolje vidjeli. Nije da sam baš bio čuven, ali znalo se tu i tamo ko sam. Klimnuo sam glavom, i on je nastavio svoje izlaganje.

Suština je bila sljedeća: Radilo se o Cazinskoj Krajini, ukazala se mogućnost da se napokon cijela ta teritorija koja je od početka rata bila pod kontrolom Petog korpusa Armije BiH stavi pod našu kontrolu. Naime, Cazinska Krajina ili Zapadna Bosna kako su je sada zvali, bila je od samog početka rata kost u grlu i Republici Srpskoj Krajini – piše Ulemek u knjizi…

– Sama teritorija protezala se od Velike Kladuše i Vrnograča, pa sve dole na jug do Bihaća. Zatim, istočno od Bosanske Krupe preko Cazina pa da Ličkog Petrovog Sela, uključujući i bivši strateški važan aerodrom Željavu… Taj veliki prostor branio je Peti korpus, podijeljen na sedam brigada, od kojih je najzajebanija i najozloglašenija bila 505. Bužimska brigada – opisuje Ulemek dalje svoje prve dane na ratištu u Bosni i Hercegovini.