Knjiga autora Save Pajkića: “Visočka čaršija, Čekrčići i drugi zapisi”

Sava Pajkić, nekadašnji aktivni učesnik društveno-političkog života Visokog, danas sa adresom prebivališta u Sarajevu, izdao je knjigu pod nazivom “Visočka čaršija, Čekrčići i drugi zapisi”. Knjiga na skoro 200 stranica govori o raznim događajima iz prošlog vijeka koji su uglavnom vezani za Visoko, Visočane i događaje sa područja opštine Visoko, dok jedan dio govori i o piščevom životu u Sarajevu tokom posljednjeg rata. Povodom izlaska knjige razgovarali smo sa njenim autorom, a u nastavku možete pročitati mnogo interesantnih, pa čak i neobičnih stvari vezanih za Visoko i njene građane, no za potpuni uvid predlažemo vam da pročitate i samu knjigu.

Vjerujem da je knjiga pripremana godinama i može li se reći da ona predstavlja ispunjenje jednog vašeg životnog sna ili cilja?

SP: Odlaskom u penziju 2001. godine, nešto intenzivnije sam se okrenuo publicistici u oblasti zadrugarstva, gdje sam ubrajan među dobre poznavaoce ovog pokreta u Bosni i Hercegovini. Od 2006. do 2014. objavljene su moje dvije knjige i dvije brošure s ovom tematikom. Onda sam na kompjuteru otvorio jedan folder i naslovio ga Proza boza i tu počeo odlagati razne zapise zasnovane na zbivanjima i sjećanjima. A  svaki čovjek mojih godina, pa i mlađi, mogao bi mnogo toga da kaže i napiše. Eto, isticanjem naziva foldera pomažem čitaocima da se lakše izjasne o mojoj pisaniji i da kažu: „Baš je ovo boza“ ili možda  uoče i neko zrnce proze.

I tako, zapis po zapis, nakupilo ih se tridesetak, dovoljno za jednu knjigu osrednjeg obima. Nešto je od ovoga, kako procjenjujete, baš starog datuma. Na primjer, zapise Visočka čaršija, Centralizam demokratski i Džamija u Buzićima napisao sam gotovo prije pola vijeka, neposredno poslije događaja koje opisuju. Te zapise sam, tokom pripreme knjige za štampu, samo djelimično dopunio nekim sadašnjim gledištima.

Pisanje je svojevrsno ispovijedanje nepoznatom strpljivom čitaocu jer nikad nema dovoljno slušalaca za naša opširna usmena kazivanja. Lako je uočiti da ima mnogo više ljudi koji žele da pričaju nego onih spremnih da slušaju. A papir trpi sve. Dok se knjiga piše, kako kaže jedan moj prijatelj, čovjek je obuzet nekom radošću stvaranja i samodokazivanja. Živi u iluziji da ima neku misiju na ovoj našoj planeti, dok, na kraju, ne „ljosne“ na zemlju. Srećom, opet se pridigne i nastavi dalje.

Ipak, nije riječ o nekom životnom snu ili cilju. Napisao sam jednu knjigu svaštaru. I ona je nastajala postepeno, korak po korak.

Da li ste za njeno pisanje koristili postojeću arhivu ili su to sjećanja koja su “stajala” u glavi i ko Vam je uostalom pomogao u izdavanju knjige?

SP: Teme iz djetinjstva i mladosti, bilo da je riječ o traumatičnim ili anegdotskim događanjima, često prepričavane, ostaju u neizbrisivom sjećanju. Nije bilo teško prenijeti ih na papir. Neka politička zbivanja u Visokom i visočkom kraju već sam imao opisana. U opkoljenom Sarajevu vodio sam bilješke, pa mi je to omogućilo da napišem nekoliko zapisa iz toga perioda. Konačno, svaki dan u trećoj životnoj dobi mi je bio podsjetnik za dopunu nekog zapisa. U cjelini gledano, veliki dio sadržaja knjige, neposredno ili posredno, odnosi se na život u visočkoj opštini.

U finansijskom pogledu nije mi niko pomogao. Nisam ni pokušao tražiti sponzore.  Dragocjenu pomoć pružio mi je lektor. On se iskazao i kao dobronamjeran i stručan književni kritičar. U sadržajnom pogledu koristile su mi primjedbe i sugestije kćerke Tijane.

Knjiga je podijeljena na nekoliko dijelova. Čime ste se vodili u tome?

SP: Knjiga ima pet poglavlja: Zbivanja i sjećanja, Svjedočenja, U sjeni rata, ovog posljednjeg, Gledišta i Treća dob. Ovo je, tako da kažem, životna hronologija, sa „pripadajućim“ zbivanjima u određenom periodu.

Mnogo je interesantnih dijelova u njoj. Jedan od njih je Vaše opisivanje nekadašnje visočke čaršije, posebno u vrijeme izbora. Čini se da se situacija ni sada nije promijenila mnogo. Možete li dati svoj neki presjek Visokog nekada i sada?

SP: Rekoh da sam to napisao prije gotovo pola vijeka. Sada se često tvrdi da je to bio period takozvanog ideološkog jednoumlja. Da su svi stavovi, kako je to govorio Ćopićev junak Niloletina Bursać, dolazili iz „štaba brigade“. Nije bilo tako. Krajem šezdesetih godina prošlog vijeka otpočeo je proces izvjesnog popuštanja stege u Savezu komunista, barem na lokalnom nivou. To je omogućilo da se nešto slobodnije raspravlja o raznim pitanjima, pa i kadrovskim. U takvom ambijentu, u Visokom je 1968. došlo do polarizacije gledišta i sukoba oko izbora sekretara Opštinskog komiteta Saveza komunista. O tome pišem detaljno i poimenično, citirajući izvode iz tadašnje štampe. Da ovdje ne nabrajam imena. Po mom uvjerenju, tada je prevladala „tvrda“ komunistička struja. Otud i naziv zapisa Centralizam demokratski, umjesto poznatog principa Demokratski centralizam.

Sukobi su nastavljeni i na predstojećim izborima. Njih je obilježio pravi izborni inžinjering, kakav će biti široko korišćen pola vijeka kasnije, u sadašnjem višepartijskom sistemu. Dakle, ovo svakodnevno  silno „prepucavanje“ političkih stranaka u borbi za vlast nije ništa novo. Toga je uveliko bilo i u eri jednopartijskog sistema, i ne samo u Visokom. I tada se sve radilo  „u interesu naroda  i građana“. Doduše, sadašnja sredstva, uključujući i mahom poslušne medije, omogućavaju raznovrsnije, razornije i podmuklije napade i podmetanja. Ranije se to radilo „prigušenije“, „podzemnim kanalima“, bez šireg informisanja javnosti. Bilo je „spolja gladac, a unutra jadac“.

Inače, taj demokratski centralizam poznato je načelo komunističkih partija, koje iziskuje odgovornost i disciplinovanost nižih stranačkih tijela i funkcionera prema odlukama viših organa. Kada je riječ o upoređivanju ondašnje i sadašnje prakse, lako je uočiti da se i sada, u većini političkih stranaka, insistira na partijskoj disciplini. Mada nije oficijelno prihvaćen, na snazi je demokratski centralizam. Ili, još preciznije- -centralizam demokratski. Lideri stranaka, povezani zaintersovanim istomišljenicima, traže bezrezervnu poslušnost članstva, sve, tobože, u nacionalnom i državnom interesu. Stoga  pojava „neposlušnih“ članova stranaka koji misle sopstvenom glavom predstavlja osvježenje i istinsko buđenje demokratije. Kako to izgleda na lokalnom nivou, vidjeli ste i vi u Visokom prilikom izbora Načelnice Opštine, kojoj su birači iskazali veliku podršku.

Pokušao sam da ponešto kažem kakva je u zbivanjima prije pola vijeka bila uloga visočke čaršije. Pri tom ne mislim na čaršiju kao urbani pojam, nego kao specifičnu socijalnu zajednicu sa svojim kriterijima i filozofijom. Ta čaršija bila je presudan „igrač“ u pomenutom izbornom inžinjeringu. Kako je „igrala“, piše u knjizi.

Ostale su mi u sjećanju i neke simpatije prema navikama i mentalitetu ljudi visočke čaršije od prije pola vijeka. Ne znam kako je sada, ali onda su se stalno skupljala razna društvanca, akšamlučila, pijuckala, mezila i opušteno ćaskala o „milion“ tema koje su dolazile na „dnevni red“. Rijetko se dešavalo da neko „presauga“. Pojedinci su imali neku svoju gidu pića i meze. I to se trošilo po sopstvenom ritualu. Ako bi to neko narušio, dolazilo je do negodovanja.“Kada mi neko pojede mezu, mogao bih ga ubiti“, povjerio mi se jednom jedan prijatelj.

Mnogo turbulentnih vremena je prepričano kroz ovu knjigu. Mnogo toga ste doživjeli i na vlastitoj koži. Ima tu priča i iz Drugog svjetskog rata, iz doba problema sa SSSR-om, zatim previranja u vremenu socijalizma, ali i posljednjeg rata kojeg ste proveli u Sarajevu.

SP: Da, u pravu ste. Moj otac preživio je tri rata, ja „samo“ dva. Ipak, dovoljno da preko  glave preturim spaljivanje svoga sela i ubijanje  rodbine 1944., dječijim očima gledam tijela mojih obješenih seljana, iste godine preživljavam bombardovanje Sarajeva, zatim  poslijeratnu neimaštinu… Moja dječačka greška mogla je oca koštati odvođenja na Goli otok. Bio sam neki „kotačić“ u prošlom političkom sistemu, sa nešto liberalnijim pogledima na društveni život i odnose u njemu. Otuda i moje slabo uklapanje u  njegovo funkcionisanje. Onda je taj sistem ustupio mjesto novom, demokratskijem. Svako može da procijeni šta mu je ta promjena donijela. Slijedio je rat i preživljavanje u ratnom Sarajevu. Dakle, imao sam dosta građe i motiva da nešto zabilježim.

Radili ste u Visokom do 1970. godine, a živjeli do 1977. godine nakon čega ste se preselili u Sarajevo. Koliko često posjećujete Visoko nakon toga?

SP: Visoko mi je drago i sa nostalgijom se sjećam mnogih događaja, kako na privatnom planu tako i u vezi njegovog nekadašnjeg velikog privrednog uspona. Odlaskom na rad u Sarajevo, a zatim i preseljenjem, gotovo sam izgubio svaku vezu s ovom sredinom. Iskren da budem, a o tome pišem u knjizi, poslije političkih sukobljavanja krajem šezdesetih godina, „garnitura“ koja je došla na vlast izbrisala je moje ime iz svih spiskova za pozivanje, ne samo na neke manifestacije, proslave i godišnjice obilježavanja značajnih događaja i ličnosti, nego više nisam nikada pozivan ni na radne  razgovore stručne prirode, pa i u oblasti gdje sam slovio kao  ekspert. Ta praksa nikada nije napuštena. Liči li Vam to na sadašnje obračune sa  političkim protivnicima  prilikom promjena vlasti?

Dvije porodice (Pajkići i Bajići) bile su više eksponirane u opisanim političkim i izbornim zbivanjima, pa je sve učinjeno da se izoluju i omalovaže. Dokle se u tome ide pokazuje i primjer da ime Bogdana Bajića nije uvršteno među civilne žrtve rata, koje su evidentirane na spomen obilježju u Lukama. Eto, nečija „pamet“ je zaključila da on ni mrtav nije podoban. Ove porodice su čitav život provele među većinskim muslimansko – bošnjačkim stanovništvom, iz čega je trebalo izvesti neki korektniji i  ljudskiji zaključak.

Mada vidim da u Visokom  raste  broj privrednih društava i samostalnih privrednika, sa nostalgijom se sjećam nekadašnjih privrednih giganata (KTK, Velepromet, VITEX), rezultata njihovog poslovanja i nivoa zaposlenosti. Nedavno sam pogledao muzejsku postavku Načelnici općine Visoko od 1945. do 2016. godine. Uz svakog od njih s pravom se navodi šta je postignuto i izgrađeno u njihovom mandatu. Može zazvučati zajedljivo, ali zapitao sam se u čijim je mandatima, zašto i kako,  u Visokom sve ovo razgrađeno, pa su, na primjer, od KTK-a ostale samo ruševne zgrade i dimnjak „spomenik“. Stanje tih objekata vidio sam i na pedesetak Vaših fotografija.

U knjizi ste podsjetili da se približava pedeseta godišnjica otvaranja džamije u Buzićima.

SP: Džamija u Buzićima svečano je otvorena 22. septembra 1968. godine. U knjigu sam doslovno uvrstio zabilješku sa tog skupa, od održanih govora do vrsta i ukusa jela na zajedničkom ručku. Za ovu priliku reći ću da je bilo prisutno oko sedam hiljada vjernika i da je sve bilo dobro organizovano. Svojim dostojanstvom, rječitošću i sadržajem govora, veoma snažan dojam na sve prisutne ostavio je  tadašnji reis-ul-ulema Hadži Sulejman efendija Kemura. Sa uvažavanjem smo ga pozdravili.

Prilikom otvaranje džamije u Buzić Mahali bilo je oko 15 000 ljudi. Ovi i drugi podaci i iskustvo daju mi za pravo da tvrdim da nema osnova za stalno isticanje kako su u tom periodu bile veoma ugrožene vjerske slobode i onemogućavano ispoljavanje reliigijskih osjećanja. Istina, položaj ateista bio je povoljniji i lakše su napredovali u profesionalnoj karijeri, ali su se istinski vjernici držali svojih uvjerenja. Te ljude uvijek sam poštovao, za razliku od bezbroj „novopečenih“ vjernika. Ponekog od njih upitam: „Stvarno, da li si ti lagao prije ili sada lažeš? Ili lažeš konstantno?“. Na ovu temu imam u knjiizi zapis Stabilna ličnost. Ne znam da li je obilježavanje godišnjica otvaranja vjerskih objekata u islamskoj tradiciji. Ako jeste, nije na odmet da potencijalni organizatori pogledaju zapis o događaju prije pola vijeka.

Kakve reakcije očekujete i da li ste ih već imali za dio knjige koji govori o tadašnjim Čekrčićima a današnjim Čekrekčijama? Jednom ste rekli da se možda neće “svidjeti” niti jednoj strani.

SP: Tokom posljednjeg rata Visoko je imalo ogromne ljudske i materijalne gubitke. Njih sam samo pomenuo, jer ima pozvanijih koji se time bave. Opisao sam sudbinu svoga sela, praktično od postanka do formalnog nestanka. Za to sam imao potrebne podatke i izvore. Nisam govorio o karakteru rata nego o nesreću njegovih učesnika. Za to sam koristio prvenstveno kazivanje dvojice aktera odbrane koji su bili na rukovodnim položajima u tamošnjim vojnim jedinicama.

To da se ovo opisivanje „neće nikom svidjeti“ rekao sam zbog toga što nije urađeno po već ustaljenoj matrici. Naime, jedno viđenje imaju Bošnjaci, drugo Srbi, treće Hrvati. Eto, jednima se neće svidjeti što sam opisao mukotrpno preživljavanje u opkoljenom Sarajevu, a drugima kako pišem o Čekrčićima. Iskreno,  nisam shvatio kako se to selo, u vojnom smislu, moglo održati. To su mi objašnjavali i to iznosim u knjizi. I za stanovništvo Čekrčića ratne posljedice bile su katastrofalne. Izginulo je ili, mahom pod uticajem rata, umrlo blizu deset odsto stanovništva. Srbi su tamo doseljavali oko dvije stotine  godina, a odselili su za dva mjeseca. Napustili su, i kasnije, često u bescijenje, rasprodali zemljište i drugu imovinu. Otišli su unesrećeni i rasuli se širom Republike Srpske, Srbije i drugih zemalja.

Znam, mnogi će u Visokom reći: „sami su za to krivi“ ili „mogli su ostati“. Ko je sve i koliko kriv za njihovu nesreću tražilo bi šire obrazloženje. Ne znam da li su, poslije svega što se desilo, mogli ostati. Šta bi radili i od čega bi živjeli? Ostao je moj ujak Jovan Vukičević, stari partizan. Nekoliko puta su ga zvali na informativne razgovore. Glavno pitanje je bilo: „Kada su svi otišli, što si ti ostao?“

Jedni unesrećenici su otišli, a drugi unesrećenici su došli. Godine prolaze, ljudi se navikavaju na nove sredine. Ostaje vječna tuga za izgubljenim ljudskim životima i nostalgija. Je li moglo biti drugačije? Još je Aristotel tvrdio da se uvijek sve događa s razlogom. Drugi kažu da je sve što se desilo moralo da se desi. Ostalo je nagađanje.

Inače, ne znam kakve će biti reakcije na moje opisivanje ovih zbivanja i knjigu uopšte. Ona još nije dospjela do šireg kruga čitalaca.

Kroz svoje djelovanje bili ste svjedok i “prekrajanja” Mokronoškog polja, kojeg mnogi i dan danas smatraju za najplodonosije područje u Visokom, a koje je zbog izgradnje određenih objekata u prošlom vijeku dijelom uništeno.

SP:  Nekadašnja rukovodstva Industrijsko poljoprivrednog kombinata Sarajevo (od njega je kasnije nastao privredni sistem UPI) i visočke opštine donijeli su stvarno besmislenu odluku da se oduzme zemlja muslimanskom stanovništvu u Mokronoškom polju i tu izgradi farma svinja. Tragika mog položaja bila je u tome što sam bio jedan od zaduženih za provođenje ove zamisli. Sa ove vremenske distance teško je shvatiti da je jedna takva ideja moga biti usvojena i realizovana. Mogle su se naći neke druge lokacije, na primjer, u Dobrinju ili na Golom brdu. O tome konkretno  pišem u tekstu U  službi nepravde.

Inače, čitavo socijalističko razdoblje praćeno je olakim zaposijedanjem poljoprirednog zemljišta za izgradnju raznih privrednih i infrastrukturnih objekata. Ta praksa ni sada nije napuštena. Možda uzima još širi zamah.

Mnogi Visočani, posebno oni mlađi ne znaju za mjesto Drašnice, a upravo to mjesto je na određeni način vezano za brojne Visočane. Vi ste pokušali da to otrgnete od zaborava.

SP: Nisam siguran da li su članovi DTV-a „Partizan“ ili visočki izviđači, početkom šezdestih godina, prvi kampovali u Drašnicama, ali je ovo mjesto uskoro postalo najpopularnija turistička destinacija Visočana. Kasnije su „otkrivena“ i druga mjesta Makarske rivijere, ali su mnogi naši sugrađani odmor najradije provodili u ovom mjestancetu. I moja porodica, s malim prekidima, dvadesetak godina je tamo ljetovala. Ni sada ne znam šta nas je tamo privlačilo. Najvjerovatnije blizina plaža. Sve su bile desetak metara od soba u kojima smo boravili. Osim toga, zahtjevi novopečenih turista i turistička ponuda svodili su se na kupanje i sunčanje, pa je bilo najvažnije da je to „pred nosom“.

Kako je snabdjevenost prehrambenim proizvodima bila vrlo slaba, dosta toga smo nosili od  kuća. Nosili smo, za svaki slučaj, i ono što će nam rijetko zatrebati. A za vožnju smo se spremali kao za Reli Dakar. Kako su izgledale te pripreme, putovanje i prvi boravci na ljetovanju, zabilježio sam u zapisu Pravac Drašnice.

Kroz tu priču ste potencirali “fiću”, no čini mi se da voz na poseban način ima mjesto u Vašem životu, jer ste ga nekoliko puta spominjali kroz razne dijelove.

SP: Da, u moje vrijeme vozovi su bili nezaobilazno prevozno i transportno sredstvo. Gledao sam ih u djetinjstvu, vozario tokom studiranja, koristio u službenim putovanjima. Dok su vozovi zviždali ovim krajem, znamo kakva je bila privreda Ilijaša, Vareša, Visokog, pa i Sarajeva. Šta ova mjesta, u privrednom smislu, sada znače? Nekome je bilo u interesu da se umanji značaj željeznice i potisnu vozovi. A svako vidi kojim tempom se grade autoputevi.

Kraj knjige je vezan za ono što posebno volite, a to je Vaš unuk. Tu se opravdava rečenica “da svako voli da priča o svom unuku i da se ponosi time”.

SP:  To je iskrena  priča za dede, bake, nane odnosno sve čitaoce koji imaju unučad. Svi bi oni mogli da ispričaju nešto slično. Tu se smjenjuju radovanja, strahovanja, nerviranja, nedoumice, nesporazumi… Drugi će se vjerovatno zapitati što će u knjizi ovaj zapis. Pa, shvatiće kada dobiju unuke. I u normalnim okolnostima odgajanje djece je velika obaveza i odgovornost. Skidam kapu onima koji to uspješno rade u ovoj „digitalnoj eri“, na granici ili ispod granice siromaštva. Posebno sa troje ili više djece.

Kakvi su Vam daljni planovi? Da li ćete pustiti da knjiga “sama dođe” do čitalaca ili imate u planu njene promocije, konkretno u Visokom?

SP:  Ovo je napisano za svoju „dušu“, bez očekivanja neke finansijske koristi. Mada je tiraž veoma mali, knjiga ne može „doći do čitalaca“ bez upoznavanja javnosti o njenom postojanju. Bilo bi lijepo da se promocija organizuje u Visokom te da se i ovdje nađe zainteresovani distributer. Trenutno se knjiga može nabaviti u knjižarama Svjetlostkomerca u Sarajevu i knjižarama u Istočnom Sarajevu.

Sava Pajkić, agronom, zadružni aktivista, agrarni novinar i publicista, rođen je 1936. godine u selu Čekrčići kod Visokog. Diplomirao je na Poljoprivrednom fakultetu u Sarajevu. Radio je u zemljoradničkim zadrugama, poljoprivrednim preduzećima, opštinskim organima, republičkim društveno-političkim organizacijama i organima za razvoj poljoprivrede i sela u SR BiH. Bio je glavni i odgovorni urednik “Zadrugara”, popularnog sedmičnog lista za selo i poljoprivredu, i dugogodišnji funkcioner Zadružnog saveza BiH.

Autor je ili koautor izdanja: Zemljoradnici i udruženi rad (NIP “Zadrugar”, Sarajevo 1975); Socijalističko samoupravno udruživanje zemljoradnika (NIRO “Zadrugar” 1978); Zašto i kako osnovati zadrugu (Zadružni savez BiH, 2006); Zadruga – upravljanje, rukovođenje, poslovanje (Zadružni savez BiH, 2009); Kako privoljeti maćehu (COOP BiH, 2011); Opljačkano, potcijenjeno, neiskorišteno (Štamparija Fojnica d.d., 2014).

Dobitnik je dva odlikovanja Predsjednika SFRJ i većeg broja priznanja mjesnih zajednica, opština, zadružnih asocijacija, privrednih komora i drugih institucija na nivou SR BiH i SFRJ.