Kickboxing klub u Moldaviji postaje utočište za ukrajinsku djecu

U noći prije nego što je Rusija napala Ukrajinu krajem februara, Alimov Rustam je bio u Odesi, preko granice svoje domovine Moldavije, kako bi proslavio rođendan prijatelja. Kad se njegova žena probudila uz zvuk udaljenih eksplozija, Rustam ju je pokušao uvjeriti da je sve u redu. Ubrzo je shvatio da nije.

Sljedećeg dana, par je otišao u Moldaviju i na granici zatekao red automobila.

Rustam je navikao da putuje u Ukrajinu zbog svog posla kao trener kickboxa. Kada je saznao razmjere ruskog napada, želio je pomoći prijateljima. Koristeći Viber, počeo je pozivati ​​ukrajinske prijatelje iz kickboxing zajednice da dođu u Moldaviju, gdje će se dogovoriti za njihov boravak.

Julia Moisieva i njezina prijateljica Narine, čiji je suprug također trener kickboxinga, odazvale su se tom pozivu. Spakirali su svoju djecu u auto i krenuli prema granici, koja je obično kratki put od Odese. Dvadeset osam sati kasnije stigli su u Moldaviju.

Za Tymora, Moisievinog sedmogodišnjeg sina, kickboxing teretana Garuda u Kišinjevu, glavnom gradu Moldavije, bila je lijepo utočište. Tamo ima rutinu koja mu je poput vlastite u Ukrajini.

U drugoj teretani Garuda u Trușeniju, selu izvan glavnog grada, još jedan par ukrajinske djece našao je utočište u kickboxingu. Anna Miroshnichenko i Natalie Munteanu bile su kolegice na fakultetu u Ukrajini prije nego što se Munteanu sa suprugom preselio u Moldaviju. Kad je izbio rat u Ukrajini, pozvala je svoju staru kolegicu iz razreda da dođe s njom u Trușeni.

Mirošničenko je, zajedno sa svojom najboljom prijateljicom iz Odese, Elenom Tkač, ubrzo stigla sa svojim kćerima, a kuća u kojoj su živjele četiri osobe, sada je imala deset članova.

Munteanuova kći Ioana počela se baviti kickboxingom nekoliko mjeseci prije, a kada je trenerica u teretani rekla da ukrajinska djeca mogu trenirati besplatno, pozvala je svoje nove ukućane da joj se pridruže.

Djevojke su brzo krenule u sport. “Nekoć sam se bavila cheerleadingom u Ukrajini i nisam zamišljala da ću ići na kickboxing”, kaže 10-godišnja Anastasia Mirošničenko.

Kad se Ioana prvi put počela baviti kickboxingom, rekla je da drugi roditelji u njezinom selu to ne odobravaju. “Rekli su da to nije mjesto za djevojke”, kaže Munteanu. Sada je kickboxing postao cijenjeni hobi za sve tri djevojke, a za Kseniju i Anastasiju, koje su došle iz Ukrajine, njihov trener prevodi upute u razredu s rumunjskog na ruski kako bi ih razumjeli.

Munteanu kaže da je u početku bilo teško spojiti tri porodice, ali sada žive kao jedna cjelina, dijele vijesti i plaču zajedno kada stvari postanu posebno teške. “Čini se da smo već tim”, kaže ona.

Majke iz Ukrajine, koje su došle u Moldaviju bez svojih muževa, kažu da sport pruža izlaz za njihove kćeri tokom haotičnog vremena. “Zahvaljujući kickboxingu, oni ne razmišljaju o tome da su u stranoj zemlji”, kaže Tkach. “Oni su koncentrisani na nove emocije, nove osjećaje, pa smo im zahvalni na tome.”

Rustam kaže da su treneri u kickboxing teretani navikli raditi s djecom iz teških okolnosti jer često rade s mladima iz rizičnih zajednica. Svojim drugim studentima objasnio je situaciju izbjeglica, koji su ih brzo prihvatili u grupu. Rustam kaže da su novi studenti bili prepoznatljivi samo po uniformama – žuto-plavim, poput ukrajinske zastave.

Njegovi kolege preko granice ponovno su počeli održavati časove u nekim gradovima, ali kažu da to više nije isto jer je toliko djece koja su trenirala s njima napustila zemlju.

Moisieva kaže da su njezina djeca u početku često plakala moleći da idu kući. Ne, s vremenom su se smirili kako su se u Kišinjevu ustalili u ritmu. “Svakim je danom sve lakše prihvatiti ovu situaciju”, kaže ona.

Tymor ide u kickboxing teretanu tri puta sedmično, a Djevojke u Trušenima kažu da uče i kako se braniti, što vide kao važnu vještinu za žene.

Desetogodišnja Ksenia kaže da ju je ljubaznost njezinih moldavskih trenera natjerala da se nastavi boriti. “Htjeli bismo se i dalje baviti ovom vrstom sporta, zahvaljujući trenerima.”

Federalna.ba / Visoko.co.ba