Kapa dolje, ministre: Šehidski rastanak na Bleiburgu

Dan-dva nakon što je Zlatko Hasanbegović imenovan ministrom kulture u novoj Vladi Hrvatske, zafrkavao sam se sa prijateljem: “Zlosretni Oliver Frljić, sad može biti intedant jedino u pozorištu u rodnom Travniku”.

“Ne može ni tamo”, odgovorio je, “imaju u Travniku Lendu, onog ljutog SDA-ovca što je zabranio koncert Leta 3…”, informira me i nastavlja licitirat: “Vidjet ćeš kad uskoro Hasanbegović potjera Radeta Šerbedžiju i njegov teatar Ulisis sa Brijuna, pa mu velikodušno ponudi da izabere hoće li ubuduće svoje predstave održavati na Velikom, ili na Malom Školju…”

Cijela priča oko ministra kulture Hrvatske Hasanbegovića je višestruko zanimljiva, ali ništa manje i sporna.

Krenimo od onoga šta je nesporno. Kao prvo, činjenica da je dr. Hasanbegović ozbiljan, temeljit, relevantan povjesničar.

Istina, uz nešto malo članaka pročitanih u periodici, pročitao sam samo jednu njegovu knjigu “Jugoslovenska muslimanska organizacija 1929-1941.” Sve što sam o JMO do tada znao, uglavnom sam pročitao u knjizi svog profesora Atifa Purivatre; Hasanbegovićev rad je neuporedivo ozbiljniji, akribičniji i, pri tom, bolje i zanimljivije napisan.

Utoliko su u pravu hrvatski povjesničari, njih osamdesetak, predvođeni Ivom Bancem, koji su potpisali peticiju u znak podrške svom kolegi, ministru Hasanbegoviću.

Utoliko je, uostalom, u pravu i ministar osobno kada na optužbe da je simpatizer ustaštva, dakle fašizma, upućuje kritičare na svoj naučni opus u kojem nema ni traga fašistofilstvu, niti ustašonostalgiji.

Nesporno je, međutim, i to da višeg stručnog suradnika Institura “Ivo Pilar” Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture, vladujućoj koaliciji u Hrvatskoj, odnosno Hrvatskoj demokratskoj zajednici kao njenoj bazičnoj stranci, nije preporučio njegov doprinos historiografskoj nauci, niti njegov akademski status i ugled.

Preporučilo ga je nešto potpuno drugo: upravo ono za što ministar Hasanbegović posljednjih dana optužuje svoje kritičare, njegovi javni nastupi, “neautorizirani govori i članci”, osobito kada su “selektivno izvučeni iz konteksta”, “monstruozno montirani”, “pristrasno i tendenciozno interpretirani”.

Hasanbegović je danas u obraćanju novinarima nedvojbeno ustvrdio da su ustaški fašistički zločini “najveće moralno posrnuće u povijesti Hrvatske”, kao i da “njihova sjena i zloduh i dalje stoje nad hrvatskim narodom”.

Da li su takav eksplicitan otklon od ustaštva očekivali oni koji su ga izabrali za ministra? Iskreno, nisam siguran, prije će biti da oni preferiraju “starog dobrog”, “selektivno citiranog”

Hasanbegovića, koji je sijao verbalno po antifašizmu kao “ispraznoj floskuli” i ganutljivo lamentirao nad sudbinom desetaka hiljada “ustaških šehida”….

(Muslimani, odnosno Hrvati islamske vjere, prema Hasanbegovićevim istraživanjima, sačinjavali su trećinu ustaško-domobranskih postrojbi u Drugom svjetskom ratu).

U jednom intervju od prije tri-četiri godine dr. Hasanbegović nas je podučio da na “povijest ne treba gledati naočalama 90-ih”. To, valjda, stoji korektno sa pozicije povijesne nauke, ali kojim naočalama da gledamo na devedesete godine i sve ono što se sa nama u njima dešavalo?

Meni je sa stajališta povjesničara-amatera zanimljivo da su se u ranim 90-im godinama na tribinama stadiona “Maksimir”, na utakmici Dinamo-Crvena zvezda na dvije zakrvljene strane mogli naći, a možda čak i našli, otprilike vršnjaci, “Bad blue boy” Zlatko Hasanbegović i “Delija” Aleksandar Vučić.

Nakon toga su otišli svako svojim putem, Vučić u srpske radikale, Hasanbegović u hrvatske oslobodilačke snage… Ali, ne bih sada da “selektivno prosuđujem” i tendenciozno “trgam iz konteksta”, kako i Hasanbegović i Vučić danas podvrisnu kada stavite “naočale iz devedesetih”…