Prst ispod nosa i podigni ga malo više. Onako, da liči na utičnicu. Ili malo prase. Dobro je. Znaš kako zaustaviti gromoglasan napad kihanja koji je sigurno dolazio. A suze? Postoji li isto tako provjeren, efikasan način zaustavljanja suza? Podigneš pogled prema stropu, stisneš usne i nadaš se najboljem. Radi. Ponekad radi. Ali ne sada. Ponekad utopiš suze na nečijem ramenu. I radi. Često radi. Ali ne sada. Sada gledaš u strop, u visoki TV obješen negdje na zidu kluba i njišeš se lagano u ritmu muzike. Prihvataš piće koje ti šalju, ali ne i njih. Možda sretneš opet visokog momka koji ti je poslao vino. Možda mu se javiš nekada kasnije. Kad budeš mogla gledati u njegove oči. Kad pogled budeš mogla skrenuti sa velikog TVa koji je, srećom, gore visoko. Tamo gdje prestaju suze. Gube se negdje u dubini tvojih očiju. Nestaju u dupljama daleko odakle su došle. Iz srca? Ne znaš. Odakle dolaze suze? I kako se zaustavljaju? I zašto i dolaze kada ih niko ne želi, kada uopšte nije toga vrijedno?
Shvatiš onda da neželjeni tekući gosti dolaze iz one konekcije koju još osjećaš. Da dolaze iz druge osobe. I da jedino mogu prestati ako tu konekciju prekineš. Ako prestaneš da osjećaš. Sve ti dosta lakše postaje kada vidiš da konekcija sada postoji samo sa jedne strane. Ona druga već je oformila novu konekciju koja će joj jednog dana mamiti suze. Onda se osjetiš glupo. Prevareno. Kao da su svi trenuci u kojima si buljila u neoličene prljave stropove bili nepotrebni. Besmisleni. Konekcija koju si osjećala prestajala je nedaleko od tebe. A zbog nje si propustila mnoge druge. Ali nije ti žao. Nije jer je to bilo tvoje vrijeme. Tvoje oči uperene u strop. Tvoje usne uhvaćene u lažnom osmijehu. Tvoje tijelo u laganom pokretu uz muziku. Tvoje rame na koje si naslanjala glavu. Ali, sada je došlo vrijeme za novo rame, da ti glava na njemu počine. I onda shvataš. Onda znaš. Kako se zaustavljaju suze? Jednostavno. Puste se da teku.
