Kako smo ubili ljubav

Naravno, to je bilo prije Vibera, Whatsuppa, Facebooka, Instagrama. Eh da, instagram. Insta-life. Instant sve. Od supe, kafe, paste, fotografije, diplome, skidanja dioptrije do ljubavi. Sve je instant.

Upoznaš čovjeka svog života. Lijep, pametan, uspješan, zgodan, situiran i teorijski spreman za ozbiljnu vezu. Dok ga slušaš kako suviše profesionalno i rutinski spominje zajedničku budućnost, porodicu, srećan dom, vikendicu u planini, u sebi gušiš onaj glupi glas koji ti govori: „Hm, čekaj malo, nešto mi tu ne štima, već je u kasnim tridesetim, a još živi sa roditeljima, suviše izverzirano priča ovu priču koju otprilike svaka žena želi da čuje… svaka osim mene izroda.“ No, ubiješ svoju intuiciju i iz dosade se upustiš u vjerovanje nekom tamo neznancu. Pruži mu šansu, aždajo jedna, nisu svi muškarci isti, mantraš u sebi.

Prva tri dana prolaze kao u snu jer je on toliko divan da naprosto ne smiješ ništa naglas da kažeš pa u sebi ponavljaš: „Bože, hvala ti, najzad neko spreman da se nekom posveti, nema veze što sam morala da poljubim 25478 žaba, debila, idiota, kretena, muških skotova, frustriranih kompleksaša i budala.“

Osvanu i četvrti dan, a tvoj princ odjednom poprimi oblik konja. Nadrndan se javlja na telefon ko preko one stvari i na tvoje „Hej, ljubavi dobro jutro“, on će tebi „Đes! E, aj’ da se čujemo malo kasnije, ok?“

I to kasnije naravno, ne dođe.

Više iznervirana nego povrijeđena, kako si opet nasjela na istu foru jer taj déjà vu si već toliko puta prošla da razočarenje svaki put sve kraće traje, a na kraju se svelo na jedno „prc… opet pacijent“, zakopaš malo po njegovoj biografiji i bibliografiji pa otkriješ da muški skot ima već čitav arsenal bivših čije su ga suze stigle, da je poznat po tome što više ni sam ne zna s kojom legne, a s kojom osvane i da je generalno jedno neuravnoteženo govno koje koristi posljednje trzaje pristojnog izgleda da neku izlevati.

E sad, ne brine mene ovdje sada kako ćeš ti to preživjeti. Dvije kafe s prijateljicama, ismijavanje skota do granica imbecilnosti i već je zaboravljen. Jedan se oteg'o – drugi se proteg'o. Mene brine – gdje nam nestade duša?

Nemamo više vremena da čekamo da se ljubav rodi. Da se razvije, da se upoznamo. Da se zavolimo, da počnemo da vjerujemo jedno drugom. Sve bi mi odma’ i sad. A i što bi, kad svako ima makar tri kandidata/kandidatkinje koji se vrte tu negdje, pa zašto da se trošimo, zašto da rizikujemo s tom glupom ljubavi od koje samo glava boli?

Sigurno vam se desilo da se kobajagi „primite“ na nekog, da poletite, zaljubite se u dva dana, sve super, nema dalje, toeto, ljubav, sreća radost…Onda se treći dan odjednom probudite prazni k'o izduvan balon. Uopšte ne znate kako i zašto, ali jednostavno, sve emocije nestanu ko da ih nikada nije bilo…

Usudiću se pa reći (neka mi sude) ali muškarci su u ovome ipak više „profi“. Možda zato što su ranije počeli, nekako je to uvijek bila muška privilegija – imati veze bez veze. Oni već decenijama održavaju paralelne površne veze koje ne traže skoro nikakvo ulaganje, a koje im nude trenutno zadovoljenje potreba i liječe im komplekse. Daju im osjećaj da su dovoljno dobri, da su voljeni, da su željeni. Ako jedna izda, ako se ne daj Bože zaljubi u njega, ta se odmah eliminiše i tu je druga, treća, peta. I naravno, uvijek postoji zlatna rezerva – ona koja je rekla da će ga čekati do kraja života.

I onda kreću bahanalije, takmičenje u društvu, ko ih ima više, čije su poruke očajnije, koja je bolja u krevetu… Udate i neudate, bivše, sadašnje i buduće, na sve oni polažu neko pravo. Zašto bi uopšte tražili JEDNU PRAVU, davali sebe, RIZIKOVALI da ispadnu papci? Od svake makar po jednom nedeljno čuju „volim te najviše“. Svaku zovu „ljubavi“ , a one njih „srećo“. To što im je pun inbox „sreća“ i „ljubavi“, odsvuda, nema veze. Što ih je više, sigurniji su da neće ostati sami i povrijeđeni.

A to je cijela poenta priče – da se zaštitiš od eventualne ljubavi.Neobavezan seks, prijatelji s povlasticama, povremeno tješenje na ramenu, vraćanje milioniti put nekim bivšima sa kojima naravno, nikada neće uspjeti, ali to je upravo ono što im treba – garancija da se neće desiti ljubav.

Nije do ovog došlo tek tako. Niko normalan ne bi zatvorio srce tek tako. Trebalo je da nam se poseru na emocije jedno milion puta, da patimo danima, mjesecima, godinama, da ne uspijevamo preboljeti uprkos znanju da ta osoba nije za nas, trebalo je da dođemo do tačke da mislimo da ćemo umrijeti.

I taman kad smo mislili da je kraj, da nam nema spasa, pojavile se te nekakve varijante umjesto ozbiljne veze.

Svi su svačiji. Ne pita se s kim si proveo dan. Ne pita se gdje ćeš biti sutra. Nemoj biti glupa i neupućena pa da pitaš: „A šta smo mi sad?“ Ništa niste, sestro slatka, a i da jeste bili, od tog momenta si bivša.

I sve je tako cool. I jesi moj i nisi. I jesam tvoja i nisam. Unosimo neprestano uzbuđenje u našu nevezu. Nikad nisi siguran šta ono drugo radi i s kim je. Ne shvataj me zdravo za gotovo. Nemoj ‘ti padne na pamet da me nazoveš djevojkom dok se dijete ne rodi! Ne postoji više „veza“. Postoji „viđamo se“ i „ne viđamo se više“. Postoji „neki ljudi znaju da se viđamo“ i „niko na svijetu osim nekoliko portira ne zna da se viđamo“.

Kad se sve sabere i oduzme – svi smo i dalje na nuli.

Ponekad se pojavi neko drugačiji. Iskoči odnekud kao arhetip nekadašnjih stvorenja koja su znala da vole i da se daju. Zalijepi se za nas u trenutku naše slabosti kad držimo monologe o tome kako smo usamljeni, kako bi ipak voljeli naći srodnu dušu. Pričamo im kako sanjamo o nekom ko bi sa nama putovao, dijelio čokoladnu tortu i glupavo se smijao na ono što je nama smiješno. I onda oni pokušaju s nama, otvore se, pruže nam mogućnost da budemo opet normalni…

Ali šta zna svinja šta su biseri? Mi smo ljubav u sebi davno ubili, zatukli je lopatama. Ona leži mrtva negdje u dnu našeg srca i mi zgađeni nemamo pojma šta bi sa tolikom količinom iskrenosti i posvećenosti koju nam ta osoba odjednom isporučuje.

Osjetimo blago gađenje i nelagodnost, pa potom pobjegnemo bez pozdrava ili samo ponekad budemo toliko iskreni da drugoj strani kažemo „ja te ne zaslužujem“. I stvarno tako mislimo. Mi mislimo da ne zaslužujemo ljubav. I vjernost. Zato nam je tako kako je.

Još rjeđe se pojavi neko ko nam se nekako uvuče pod kožu. Neko koga bi zaista mogli da volimo. No, na nesreću, taj je neko najčešće ogledalo nas samih. Jer uvijek dobijamo ono što šaljemo. Lud ko i mi, navijen na 300 gradi, nesnađen u životu i u svemiru, nekada davno mnogo povrijeđen. Ali ima tu neku iskricu u očima, tu neku nježnost u dodiru, nešto što drugi nemaju, nešto zbog čega vam nedostaje onog trenutka kad zatvori vrata.

I kad nam to naše drugo ja dođe u život, gledamo se kao dvije preplašene životinje, spremi na napad sa one druge strane. Krijemo sami od sebe one leptiriće u stomaku, zalivamo ih vinom, pivom, tabletama da to podavimo, ama da to ne dobije krila jer ako poleti, kuku nama… onda smo u problemu. U šoku i panici, svakodnevno ubijamo te leptiriće sa milion sumnji i strahova

Šta ako me povrijedi? Šta ako laže? Šta ako ima još njih tri, pet, deset? Šta ako me ostavi? ŠTA AKO POLETIM PA OPET PADNEM, KAKO ĆU SEBI OPROSTITI?

Paralisani od straha da ćemo biti povrijeđeni, povlačimo se u posljednjem trenutku. Pravimo neko sranje, pravimo se ludi, povlačimo se na sigurnu distancu, u zonu nemara. Obnavljamo površne veze sa nebitnim ljudima kako bi održali balans, kako bi skrenuli misli, kako bi rasporedili emocije, razlili ih i razblažili k'o kesicu boje u vodi. Pišemo spiskove razloga „protiv“ dok se duboko u sebi potajno nadamo da je ona druga strana pametnija i normalnija, da će učiniti nešto što će nas natjerati na nemoguće – da dozvolimo sebi da volimo. Ali to se ne dešava jer je druga strana – naše drugo ja. I njen je strah od nje veći.

Možda ćemo jednoga dana sebe pravdati riječju – sudbina. Najlakše je sopstveni sebičluk i kukavičluk objasniti sudbinom. Jer ko može dokazati da smo sami krivi što smo ostarili i umrli sami? Niko ni za našeg života, a ni poslije nas.

A istinu – da smo iz straha krvnički ubili ljubav u sebi, tu ćemo tajnu sa sobom u grob ponijeti. Halal nam bila.

lolamagazin.com/visoko.ba