Kako se Visoko olako odreklo Ahmeta Fetahagića?

Visoko se nekada dičilo narodnim herojem Ahmetom Fetahagićem. Osnovna škola i kasarna su nosili ime ovog istaknutog partizana i borca za slobodu. Kasarne više nema, a škola još od ratnog perioda ne nosi svoje prvobitno ime. Koliko je Visoko zaboravilo Ahmeta i slične heroje? Koliko su oni zaslužili da ih se olako odreknemo? U nastavku donosimo priču koju je 2017. godine objavilo sarajevsko “Oslobođenje”, priču koja govori i o Ahmetu i o porodici Fetahagić, a u kojoj se naravno spominje i Visoko.

U koloni antifašista koja je nedavno marširala Sarajevom upoznala sam Tarika Fetahagića, koji je objasnio da je tu možda najviše zbog svoga amidže Ahmeta! Ali, kojeg Ahmeta! Učesnika Španskog građanskog rata, učesnika NOB-a, narodnog heroja!

“Moj amidža je za antifašizam dao svoj život, na neki način je to odredilo sudbinu cijele familije, a nepravda je to što su i on i mnogi ljudi poput njega danas pali u zaborav. Nije nikakva kompenzacija u nazivima škola, ulica, kasarni, to je sve prošlost, ali upita se čovjek: zašto mi ovdje stalno polazimo od početka, zašto i Bošnjaci uvijek kreću od elifa”, govori nam ovih dana Tarik.

ODBRANA ŠPANSKE REPUBLIKE

I on i njegova supruga Arifa su magistri hemijskih nauka. Radili su i živjeli u vrijeme postojanja Jugoslavije, velikim dijelom u Sloveniji, a u sarajevskom stanu Fetahagićevih, u Dženetića čikmi, Tarik sjedi preko puta nas, drži crno-bijele fotografije. No, prvo uzima pismo, s čitkim rukopisom. Na jednoj njegovoj stranici je datum: 17. januar 1941. godine.

To je pismo bratu, Tarikovom ocu, pisao Ahmet iz Francuske, u koju je stigao zajedno sa mnogim drugim pripadnicima internacionalnih brigada, braniteljima Španske republike.

“Sva napredna inteligencija tadašnjeg svijeta je bila tamo, Hemingway, Malraux, Neruda, Picasso… Tada je i nastao pojam antifašizam, a evropske zemlje su proklamirale nemiješanje. I Francuska i Njemačka, pa i Amerika su zauzele tzv. neutralni stav. U internacionalnim brigadama je bilo blizu 50.000 vojnika. Španija je umirala, kao što će i Bosna puno godina kasnije umirati pred očima cijelog svijeta. Kominterna je upotrijebila španske borce za ruski interes, a rat u Španiji se završava kao uslov za pakt o nenapadanju između Njemačke i Sovjetskog saveza, koji su potpisali Joachim von Ribbentrop i Vjačeslav Mihailovič Molotov 1939. godine. Jer, rat u Španiji više nije odgovarao ni Sovjetima ni Hitleru i španjolski borci se povlače. Francuska ih prima, ali ih ne pušta kućama, nego ih drži u logoru, koji postaje njihov univerzitet. Oni se tu školuju, razmjenjuju informacije”, kazuje Tarik.

“Eto, vidiš, brate Jusufe, za nekoliko dana će se navršiti i dvije godine otkako smo utjerani u ove žice, pa kako ćemo mi ovdje malo da o tome govorimo, tom prilikom ću i ja poslati nekoliko prigodnih karata. One koje dođu u Visoko, molim te, potvrdi mi ti njihov primitak ukoliko doznaš za njihov dolazak, bolje rečeno ukoliko dođu”, piše Ahmet Fetahagić, a pismo započinje brojnim bratskim savjetima. Očito je, iz sadržaja, da se redovno dopisuje s porodicom, pa i sa roditeljima koje, ističe, stalno moli da mu ne šalju pakete i neke artikle.

SLATI IZ VISOKOG

“…Oni neće da razumiju da situacija tamošnja ide ka fabrikovanju kao ove ovamo, pogotovo da standardni dio zaliha treba da čuvaju. Ja sam im tražio da mi redovno šalju novine u paketima, a tebe bih molio, ako ti je moguće, da kupiš ‘Kapital’ od Marxa, prvu knjigu, pa da je u dva dijela šalješ. Pokušaj da šalješ ove stvari iz Visokog”, piše Ahmet bratu Jusufu.

Nešto prije ga moli da mu pošalje atlas, makar i stari (“neka bude po mogućnosti što veći”).

Ahmet Fetahagić je rođen u Zavidovićima 14. maja 1913. godine.

“Moj dedo Ramadan Fetahagić, Ahmetov otac, bio je Trebinjac. Ostao je siroče kao vrlo mlad, a majka mu je bila Albanka porijeklom, koja je dovela sina u Sarajevo. Želeći da ga školuje, prodala je imanje i moj dedo je 1908. završio Učiteljsku školu, ali kako je posao učitelja bio nesiguran, a znao je jako dobro njemački, onda se doškolovao za željezničkog činovnika”, priča Tarik.

Ramadan je oženio Nafiju Hadžiabdić iz Dervente, iz aginske porodice.

“Moja nana je uvijek govorila da su oni age s beratom”, smije se Tarik, pokazujući nam slike Ramadana i Nafije, obučene po tadašnjoj najnovijoj građanskoj modi.

“Kako je dedo radio na željeznici, njihova djeca su se rađala u blizini raznih željezničkih stanica tamo gdje je on službovao. U Zavidovićima su rođeni Ahmet i moj otac Jusuf, u Bosanskom Brodu Mehmed i Hajrudin, a Mithat u Visokom. Imali su i jednu kćerku, koja je umrla kao djevojčica. Dedino posljednje radno mjesto i kruna njegove karijere bila je željeznička stanica u Sarajevu, gdje je postavljen za šefa do 1941. godine, kada je bio smijenjen.”

IME ZNAČI POBJEDA

“Mehmed Spaho kao ministar željeznica je, poslije agrarne reforme, pokušavao dosta ljudi uposliti na željeznici, koja je uvijek bila arterija svakog društva. A, eto, sada je nema nikako, pa ni napretka kod nas neće biti sve dok se željeznica opet ne vrati”, tvrdi Tarik, napominjući da su se u porodici Fetahagić djeci najčešće davala imena: Jusuf, Ahmet, Mustafa.

“Tako da je i Ahmet dobio ime po svom dedi, čiji sin Ramadan je rođen u kuli Fetahagića u Trebinju, koje je, poslije gubitka Boke kotorske, postalo ključno mjesto za BiH. Samo prezime Fetahagić bi, zapravo, trebalo glasiti Abdulfetahagić, jer se naš predak upravo tako zvao, Abdul Fetah. Fetah je Božije ime, znači – pobjeda. Prezivao se Serdarević, a bio je zet paše Resulbegovića. To je bilo početkom 18. vijeka. Fetahagići su tradicionalno bili imami Careve džamije u Trebinju. Naravno, malo se odmičemo od priče, ali Trebinjci su iz Boke kotorske, iz mjesta Risan, a ko zna odakle su tamo došli. Neki tvrde da su iranskog porijekla. Danas i inače svi hoće da su ‘odnekle’, a neće da su iz Bosne. Ja mislim da je u svemu jezik bitan, a bosanski jezik je slavenski jezik. Inače, kad već o ovome govorimo, neki dan gledam na National Geographic: i Turčin i Jevrej se uhvatili za glavu. Jevrej, jer se analizom gena pokazalo da je turskog porijekla, a Turčin, jer se pokazalo da je jevrejskog porijekla”, govori Tarik Fetahagić i uzima požutjeli fotos na kojem su njegova nana i dedo. Nafija ima dug lanac sa satom od zlata:

“To je bilo moderno, a i ovaj lanac je ‘otišao’ u Prag. Nana ga je prodala, i ne samo njega, da bi Ahmet imao para u Pragu i u Španiji”, smije se Tarik, napominjući da je Ahmet završio tehničku školu, a onda je u Češkoj nastavio studij tehničkih nauka. No, njega je više interesovao revolucionarni pokret. “Godine 1937. postaje član KPJ, a iste godine s grupom jugoslovenskih studenata, među kojima su bili i Ivo Vejvoda, Petar Drapšin, Ilija Engel, Laza Udovički, Ivo Rukavina, Mirko Horvat, Laza Latinović, Ratko Pavlović Čičko, odlazi u Španiju, u kojoj bjesni građanski rat”, podsjeća Tarik, napominjući da je Ahmet u borbama između internacionalnih brigada i frankista iskazao veliku hrabrost.

“Završio je vojni kurs, postao komandir voda, dobio čin poručnika. Bio je počasni član Federacije studenata Španije, a zbog svoje izuzetne snage stiče i nadimak Čelik. Četiri puta je bio ranjen”, govori Tarik, pokazujući nam fotose: Ahmet s grupom bh. španaca, Ahmet s fesom na glavi, Ahmet s beretkom…

POGIBIJA KOD IZAČIĆA

U konclogoru u Parizu ostaje do okupacije Francuske nakon što se, kao i većina Jugoslovena, javlja za dobrovoljni rad u Njemačku, odakle partijskim linijama dolazi u Jugoslaviju. U ljeto 1941. uključuje se u pripremanje oružanog ustanka.

Roditelji i braća posljednji put su ga vidjeli 1942. godine kada je na mjesec došao ilegalno u Sarajevo. Fetahagići su živjeli u zgradi na Marindvoru, u Albanskoj ulici. Partija ga potom šalje u Partizanski odred Zvijezda, maja 1943. je u Travničkom partizanskom odredu, a u ljeto iste godine načelnik je Štaba Devete krajiške udarne brigade. Maja naredne godine postaje načelnik Štaba Dvadesete dalmatinske divizije, a u jesen je zamjenik komandanta Unske operativne grupe Četvrtog hrvatskog korpusa.

Bio je među rijetkim tadašnjim ratnim rukovodiocima koji se nisu skrivali po štabovima, jer su mnogi već odbijali ići u akcije protiv Nijemaca i ustaša. Upravo u jednoj od njih kod sela Izačići, u blizini Bihaća, Ahmet gine, pet dana uoči nove, 1945. godine.

“Akademik Enver Redžić je opisao Ahmetovu, kako je rekao, veličanstvenu sahranu u Krajini. Došao je bio i hodža, no, moj amidža je bio uvjereni komunista, bez daljnjeg. Sada pričati da je bio antifašista a da nije bio komunista, to je bezveze. No, on je bio komunista u najpozitivnijem smislu, bio je pun ideala o pravdi. Zaista je vjerovao da je svijet jednakih ljudi moguć”, kazuje Tarik.

“Njegovi roditelji su ga sve vrijeme nekako podržavali. Dedo nije imao snage otići na Vraca, a nana je otišla, da se uvjeri da je to zaista on. Ona nije vjerovala da je poginuo. Inače, Ahmetovo angažovanje je jako ugrozilo cijelu porodicu, od trošenja imetka na ono što se njemu, najstarijem sinu, slalo, do straha od progona i za sopstveni život. Jedan klerikalni list je 1938. objavio listu Jugoslovena koji su u Španiji i njihove familije, oko 1.500, došle su pod prismotru. Isto se nastavilo i kada je Jugoslavija okupirana, ali ni Ahmet, ni mnogi od tih ljevičara nisu o tome vodili računa. Njima je bilo važno boriti se za svoje ideale i zato ja potenciram tu pozitivnu ulogu ljevice, bez obzira na devijacije koje je kasnije pravio politički sistem”, ističe Tarik Fetahagić, čija je majka, inače iz sarajevske porodice Hadžibajrić, takođe pripadala ljevičarskom pokretu. Pohađala je gimnaziju, što je za ono vrijeme bilo rijetkost u muslimanskim porodicama, namjeravala je ići na studij u Zagreb, ali da bi dobila mjesto u domu, morala je pristupiti ustaškoj mladeži. Ona to nije željela. Ostala je u Sarajevu i udala se za Tarikovog oca Jusufa.

“Moja bi mati često reci: možda je i bolje što je Ahmet poginuo. Jer, ko zna šta bi i sa njim kasnije bilo, možda bi se razočarao”, govori Tarik, čiji pogled ponovo pada na pismo: “Jutros sam čitao iznova ‘Majstora i Margaritu’, roman Bulgakova. Stalno se vraćam onome: rukopisi ne gore. I to je zaista tačno. Uvijek ostaje neki trag”, tvrdi Tarik, skrećući nam pažnju i na onaj dio 76 godina starog pisma u kojem Ahmet savjetuje Jusufa kako da bude uspješan u svojoj profesiji, zadovoljan čovjek i koristan član društva.

“Dragi Jusufe, tebi je vrlo dobro poznato da je tvoj posao kožarskog učitelja zasnovan na najmodernijoj nauci, hemiji. Hemija je nauka koja se neobično brzo razvija, a i koju treba vrlo pomno pratiti i učiti. Jer, ako je neko nastavnik, on mora da ide uporedo sa tehničkim i naučnim progresom njegove struke, kao što je konkretno slučaj s tobom”, piše Ahmet bratu, čiji sin Tarik je, eto, upravo hemiju odabrao kao svoju profesiju.

Nakon rata Ahmet je ekshumiran i sahranjen u Grobnici narodnih heroja u Spomen-parku Vraca, a 1948. je odlikovan ukazom Prezidijuma NS FNRJ Ordenom narodnog heroja.

Tarik je nedavno otišao na Vraca, iznad Grbavice.

“Nisam od onih koji često idu na ta mjesta, ali me nešto povuče. Možda je to bio moj mali otpor zaboravu koji guta sve. Nije važno što je Sarajevo, koje se toliko diči antifašizmom, amidži Ahmetu otelo ulicu, ali, pitam se, šta se time htjelo poručiti”, kaže Tarik Fetahagić.

Visoko.co.ba/Edina Kamenica/Oslobođenje