Kako se osloboditi straha i natjerati vlast da radi u korist građana?

Prema podacima Zavoda za statistiku RS, svaki šesti stanovnik RS je u stanju socijalne potrebe, a svaka četvrta mlada osoba je u stanju socijalne potrebe, ugrožena porodičnom situacijom.  Ti podaci pokazuju da veliki broj potreba stanovništva BiH – jer slična je situacija i u Federaciji – nije zadovoljen. Imamo jako loš kvalitet života, što ide po leđima građana, a naročito mladih ljudi.

Ovi podaci bi trebalo da nas zabrinu, da osjetimo ljutnju, kaže Ognjen Tadić, izvršni direktor Udruženja „Obrazovna inicijativa“.

„Kad osjećamo brigu, briga nas motiviše na promjene, kad osjećamo ljutnju, ona nas motiviše na promjene. Osoba kad je ljuta ona se osjeća moćno, ljutnja je zdrava emocija koja treba da nas podstakne da radimo na promjeni. Kad pročitam da je svaka četvrta mlada osoba u stanju socijalne potrebe, ja sam i zabrinut i ljut i iz tih emocija dobijam snagu za promjene.“

Ognjen Tadić

Međutim, mi se krećemo u krugu emocija koje ne podstiču na promjene, to su anksioznost, depresija, nezainteresovanost, letargija, kaže on, objašnjava to fenomenom koji se u psihologiji naziva „naučena bespomoćnost“.  „To su naučena ponašanja koja podstiču osjećaj bespomoćnosti, a što mi nazivamo nezainteresovanošću, pasivnošću.“ Nedavno istraživanje pokazuje da građani u velikom postotku i dalje vjeruju da je demokratija najbolji sistem uređenja koje mi u ovom trenutku možemo imati, dok istovremeno uopšte ne vjeruju u sopstvenu moć, da sopstvenim organizovanjem i angažmanom mogu bilo šta da urade.

Govoreći o tome kako ljudi reaguju na probleme u svojoj zajednici, Nataša Crnković iz Centra za zaštitu životne sredine kaže da neke zajednice burno reaguju, dok su druge potpuno letargične. Kada je u pitanju problem izgradnje hidroelektrana na našim rijekama, ona navodi primjer Kruščice, Fojnice i drugih zajednica gdje su se građani organizovali  i usprotivili takvim projektima. „Ne samo da su se usprotivili, nego su ih uspjeli i zaustaviti, dok sa druge strane imamo letargične zajednice koje do neke mjere možda i kritikuju takve projekte, ali ništa ne rade. Zanimljivo je pratiti kako se zajednice organizuju, kako sami svojim organizovanjem uspiju staviti neku temu na dnevni red i kako vlasti, bilo na lokalnom, kantonalnom ili entitetskom nivou, na to reaguju.“

Nataša Crnković

Još jedan katastrofalan statistički podatak je da je pola miliona stanovništva u RS kompjuterski nepismeno. Ako ste u današnje vrijeme kompjuterski nepismeni, to se graniči sa potpunom nepismenošću, konstatuje Aleksandar Trifunović i pita svoje goste da li bi u predizbornoj kampanji jedno od obećanja trebalo biti da će smanjiti ovaj broj za 20%.

„Bi, kad bi ljudi još vjerovali u obećanja“, odgovara Branka Kukić Ljubojević, profesorica srpskog jezika i književnosti u banjalučkoj Gimnaziji. „Nisam sigurna koliko ljudi više uopšte slušaju i vjeruju tim predizbornim obećanjima. U Knjizi o Milutinu se kaže ’Oduvijek se u ratu jedno pričalo, a u miru drugo radilo’. Naši građani su u situaciji da to sada primijene na izbore ’Oduvijek se u izbornoj kampanji jedno pričalo, a poslije izbora drugo radilo’. U predizbornoj  kampanji niko nije govorio o obrazovanju, kao da smo najpametniji i najobrazovaniji i da u tom segmentu nema šta da se radi.“

Govoreći o obrazovanju i ulozi prosvjetnih radnika u društvu, ona kaže da je njihov posao najvažniji na svijetu, ali da ono što se dešava izvan učionice radi protiv njih  jer su mladi „razapeti“ između moralnih vrijednosti kojima se uče u školi i loših uzora koji dominiraju van učionice.

„Ja svoj posao doživljavam kao najvažniji na svijetu, jer praviš proizvod koji je najvažniji na Planeti, a to je čovjek. To je odrastanje jednog mladog čovjeka i stasavanje u osobu koja će sebi i svijetu oko sebe donijeti nešto dobro. Kao profesor književnosti, razvijam s njima vrijednosne sudove u smislu razlikovanja dobrog i lošeg, onog što treba da usvojimo i onog prema čemu treba kritički da se postavimo. Sve manje imam podršku van učionice za ono o čemu godinama pričam svojim učenicima, a pričam im o obrazu i časti. Naše učionice su postale naši mikrosvijetovi i ja sam i dalje sretna u tom svom mikrosvijetu, radim sa sjajnim mladim ljudima, ali su oni u takvom raspeću između onog što oni žele i što smatraju da je ispravno – oni još uvijek vjeruju u dobre stvari – a sa druge strane svijet oko njih im poručuje nešto sasvim drugo.“

Branka Kukić Ljubojević

Kao neko ko se sa svojim učenicima bavi debatom, profesorica Kukić kaže da u radu sa mladim ljudima prepoznaje “skupštinske klupe”. “Možete da prepoznate fraze i od koga su ih prepisali. Teško je boriti se protiv toga, jer je to mnogo više prisutno u javnosti. Ne može se o nečemu pričati bez prethodnog istraživanja, argumenata, da se nema argument u raspravi, debata je argumentovana rasprava. Kako možemo kritički razmišljati – samo tako što ćemo imati određeno znanje, argumente. U tom slučaju, nema potrebe za povisivanjem tona, za uvredama lične prirode.“

Mi prije svega imamo moralne i vrijednosne probleme u društvu, kaže ona.  „Kad budemo imali vrijednosni sistem kakav treba, kada nam moral bude na zavidnom nivou, kada budemo promišljali o drugima kao o sebi, a ne samo mislili na sopstveni život, onda ćemo ispravno misliti i o tom problemu, znaćemo i šta je ispravno u drugim odlukama. Naše društvo ima jedan ključni problem, a to je odsustvo svijesti o samom sebi. Kako ćeš spoznati sebe, moraš se uporediti sa nekim drugim, a mi smo se zatvorili. Mi smo sebi najbolji, a to možemo biti samo ako se ne mjerimo ni sa kim s vana. Moramo realno pogledati sami sebe, shvatiti šta je kritičko mišljenje. Mi imamo jako mnogo kritizera, ali jako malo kritičkog mišljenja u društvu. Da biste imali kritičko mišljenje, vi morate imate  znanje, ne možete sjediti u fotelji u svom domu i pljuvati po svemu što drugi rade.“

Ali kako razvijati kritičko mišljenje ako se svaka kritika u društvu automatski proglašava neprijateljstvom? Ako na svaku kritiku dobijete komentar ’ko vas plaća da tako pričate’?. Zašto razmišljamo tako da neko treba da vas plati da budete kritični prema nečemu što očigledno nije dobro? Ovakva atmosfera izaziva strah kod ljudi i obeshrabruje bilo kakvo suprotstavljanje većinskom mišljenju.

„Strah od toga da će nas neko nadvladati proizlazi, ne iz njegove moći, već iz svijesti o vlastitoj nemoći“, kaže profesorica Kukić.

Jedan od načina da se prevlada strah jeste umrežavanje.  “Ako se ja plašim da kažem svoje mišljenje naglas, imam puno građansko pravo da se udružujem, da formiram koalicije, da okupljam oko sebe grupu ljudi koja dijeli moje mišljenje, stavove, vrijednosti, ili barem ciljeve”, kaže Tadić.

Upravo to i jeste ideja iza građanskih udruženja.

Govoreći o ulozi civilnog sektora, Nataša je kazala da nevladine organizacije treba da budu korektiv vlastima. „Često nam se postavlja pitanje zašto toliko kritikujemo a ne nudimo rješenja, a mi vrlo često nudimo rješenja. Vlast treba da bude ta koja daje rješenja, a mi ukazujemo na greške.“

Ne moramo biti savršeni u kritikovanju, kaže Trifunović. “Francuzi nisu savršeni u kritiovanju, ali svako malo se bune zbog nečega, nije im toliko bitno o čemu su protesti, ali je važno da javno pokazuju svoj bunt. Kod nas je rijetkost da se ljudi bune, ne jednom godišnje, nego jednom u životu vrlo često misli ne mogu ništa da učinim.”

Kad je riječ o stručnoj javnosti, postoje ljudi koji su kompetentni da pričaju o problemima, ali koji vrlo često ne žele da pričaju, jer su automatski etiketirani kao izdajnici, neprijatelji Republike Srpske i slično. “Kritika nečeg što se dešava u RS ne znači da vi ne volite RS ili Banjaluku ili nekog političkog lidera. To vam se ne sviđa jer donosi negativne posljedice po vas i vašu djecu”, kaže Trifunović, dodajući da stručnjaci vrlo često ne žele iznositi svoje mišljenje iz straha da će zbog toga trpiti posljedice na poslu.

Govoreći o strahu od javnog iznošenja ličnog mišljenja ili kritike, naši sagovornici su se složili da je potrebno izaći iz svoje zone komfora. Međutim, zona komfora u našem društvu danas je potpuno sužena.

„Mi izlazimo u zonu rizika da pokupimo iskustva o kojima ćemo onda u zoni komfora razmišljati i iz njih učiti. Ali ako mi živimo u uslovima u kojima nema zone komfora, već je svaka zona zona rizika u državi sa statistikom koju smo pomenuli. Strah, konstantna zona rizika, sve to drži ljude letargičnim. Neki neetični eksperimenti koji su rađeni prije stotinu godina su dovodili životinje u to stanje, koje rezultuje ludilom, gubitkom razuma. Mi smo u situaciji kontinuiranog stresa, osjećamo tu zonu rizika oko nas, zbog toga ne pričamo javno, zbog toga se ne udružujemo, ta zona sigurnosti se suzila, zona komfora se svodi na kuću, u kojoj je svaki šesti stanovnik u stanju socijalne potrebe, svako četvrto maloljetno lice u stanju socijalne potrebe. Ti podaci govore da ni kuća više nije ta zona komfora u kojoj se možemo osjećati sigurno“, zaključuje Ognjen Tadić.