Kako ide moj Sizife?

Usporedba sa ovcama nije adekvatna naprosto stoga što ovce nemaju izbora te bi usporedba u predmetnom slučaju bila uvreda za ovce.

Piše: dr. sc. Edin Urjan Kukavica

Usprkos svim talasanjima – možda najintenzivnijim ili najnepristojnijim u zadnjih nekoliko godina – bosanskohercegovačka politička scena, naročito njen (pro)bosanski segment – ako uopće postoji – po svemu najviše podsjeća na močvaru, plitku ali teško prohodnu, jer niko od svih koje znamo, ne zna siguran ili makar pouzdan put. 

Nema dvojbe, tome su ponajviše doprinijeli postojeći politički subjekti – premda ih je teško uopće smatrati „političkim“ bilo čim jer ni jedan jedini nema na umu opće , javno, zajedničko dobro – zainteresirani samo i isključivo za vlastitu dobrobit i/ili opstanak i, nije bez značaja, zadržavanje pozicija moći u svim sferama življenja radi održavanja njima egzistencijalno jedine moguće situacije, statusa quo. Besmisleno prepucavanje sa dežurnim sondažnim – i baražnim – idiotom (i idiotima) iz susjedstva koji govore ono što zvanični predstavnici ne mogu ili ne smiju, osim sujeti debatanata samo je dodatno potvrdilo i otežalo spoznaju o neznanju, nemoći i nezainteresiranosti za ozbiljne probleme. 

Jasno je da najveći dio odgovornosti – zasluga i krivice, ovisno o perspektivi, za to stanje pripada onima koji se najviše pitaju, dakle domaćim političarima, ali nipošto i nikako se ne može zanemariti, a kamoli umanjiti i odgovornost druga dva značajna faktora: takozvane međunarodne zajednice i domorodačkog stanovništva. 

Bez obzira na svu (ne)aktivnost domaćih subjekata,veliki dio odgovornosti – bile to zasluge ili, pak, krivica – snosi i takozvana međunarodna zajednica, poglavito anemična i bezidejna EU i njeni nereljefni predstavnici, a potom i SAD koje imaju puno većih i prečih problema za rješavanje nego što su to posvađani balkanski domoroci (čitaj: indijanci). 

Prije svega time što nikada nisu do kraja jasno rekli da potpisnici mirovnog sporazuma nisu nikakvi garanti njegovoga provođenja koji u tradiciji najboljih predstavnika übermensch-ideologije i pripadnika nebeskog naroda cinično namiguju svjedocima agresije i genocida: „ne sekirajte se, mi ćemo se pobrinuti da se (oni) više ne kolju“, nego punopravni učesnici u sukobu, do kragne involvirani u udruženi agresorski poduhvat okupacije dijelova teritorija susjedne zemlje, potom time što su prešutno izjednačili agresora i žrtvu doista, različitim odnosom, doista nemaju ni najnejasniju ideju šta uopće (u)činiti na „zapadnom“ Balkanu. 

No, uzajamnu adekvaciju potvrđuje i nedavno produženje mandata specijalnim predstavnicima EU u BiH. 

Insistiranje na unutarnjem dogovoru, postizanju konsenzusa o najvažnijim rekao bih, vitalnim, egzistencijalnim, nacionalnim, državnim problemima zbog kojih se – u velikoj mjeri – vodio i rat koji je i okončan bez rješenja i (pravednog) završetka, po cinizmu usporedivo je samo sa uvođenjem embarga na isporuke oružja na Balkan – odnosno Bosancima, Hercegovcima i Bošnjacima (jer su ostali već bili naoružani) ili, pak, besplodnim traženjem od počinilaca zločina i genocida da priznaju da su u njihovo ime počinjeni zločini i genocid te da je administrativna jedinica BiH kojom se ponose kao jedinim dobitkom iz svih ratova koje su pokrenuli i vodili u 20. stoljeću, utemeljena na rezultatima zločina i genocida. Vrijedi li – imajući to na umu – uopće bilo kome (iz međunarodne zajednice) objašnjavati da je to i kolikoje to insistiranje, ustvari, besmisleno? Ne vrijedi. Ako „visoki predstavnik“ to nije shvatio ni nakon duže od decenije, kako će onda oni koji se Bosnom i Hercegovinom bave kad nemaju ništa preče? 

Iza prešutnog favoriziranja jačeg i pravovjernijeg(!) uslijedilo je – trebalo je biti očekivano – drsko, bahato, bezobrazno i u krajnjem nepristojno kršenje granica, ignoriranje institucija, otvoreno vrijeđanje i ponižavanje svih sadržaja Bosne i Hercegovine. 

Rado bih u gornju rečenicu ubacio „i suštine“, ali ovo definitivno nije vrijeme za patetična i jadna (pod)sjećanja na vjekovnu multi-tradiciju Bosne i Hercegovine nego za smislen, sadržajan, strateški i (sve)obuhvatan odgovor i reakciju (nekih) (pro)bosanskih snaga. 

Ključno pitanje je: kojih (snaga)?

Izostanak reakcije na otvorenu prijetnju da će, ukoliko ne bude promjene izbornog zakona po mjeri jednog čovjeka (on) suspendirati posljednji trun demokracije u ovoj zemlji – izbore – govori sve, a najglasnije da ne postoji ni snaga, ni instrument, ni institucija koja bi ga spriječila u njegovoj (malo je reći) diktatorskoj namjeri. 

Serija ili niz ponižavanja prije i poslije svih Bošnjaka – jer su oni, prema tvrdnjama njihovih političkih subjekata najzainteresiraniji za Bosnu i Hercegovinu, dok druge ona uopće ne zanima, kulminirala je (za sada) vjerovatno najbizarnijim događanjem, unutarnjim (RS – FBiH) doniranjem doniranih vakcina i omogućavanjem vakcinisanja vakcinom po izboru prije svih pripadnicima istoimenog naroda, a potom, eto, i svima ostalim.

Koliko god etničkom ponosu i dostojanstvu ne doprinose takozvani politički kapitalci(?!), makar toliko – ako ne i više – oduzimaju mu i dodatno ga srozavaju mlade snage sa iznajmljenim i/ili posuđenim autoritetom. 

Rado bih se – i spremno – složio sa cinicima koji tvrde da narod kojega je nemoguće pokrenuti na proteste ni zbog poskupljenja, ni zbog mizernih penzija, ni zbog neuplaćenih doprinosa, ni zbog spomena ne-vrijednih plata, ni zbog preskupih lijekova, ni zbog nenormalne nezaposlenosti, ni zbog odlaska mladih… ni zbog (ne)vakcinacije! – ni zbog čega od čega im zavise životi – tačno zaslužuje i ovakve prijatelje i ovakve neprijatelje. 

Usporedba sa ovcama nije adekvatna naprosto stoga što ovce nemaju izbora te bi usporedba u predmetnom slučaju bila uvreda za ovce. 

U najkraćem, nedvojbeno je jasno da su domaći politički subjekti ne samo nesposobni rješavati osnovna životna pitanja građana, nego tu nesposobnost zakrivaju grubom, rigidnom i zloslutnom retorikom, a da predstavnici međunarodne zajednice u BiH nemaju ni bilo kakvu osmišljenu, a kamoli odgovarajuću politiku rješavanja problema. 

Koliko je stanja i situacije u zemlji rezultat objektivnih okolnosti i uvjetovanosti, a koliko, pak, posljedica međustranačkih dogovora trgovine utjecajem u cilju ugađanja sujetama izabranika, odabranika i moćnika, takozvanih političkih kapitalaca, u ovom trenutku možda nije ni bitno? Nije bitno ni jesu li Bosni i Hercegovini i njenoj / našoj, bosanskohercegovačkoj političkoj sceni potrebne promjene, zamjene ili neki potpuno novi, smisleni(ji) bosanskohercegovački narativ jer je više nego jasno da jeste. 

Koliko su doista, za sve loše – a toga je puno više nego dobroga za što bi mogli biti zaslužni – krivi politički lideri, a koliko ustvari, oni koji ih biraju, održavaju politički živim i unekoliko vitalnim ili makar pokretnim? Drugim riječima, ko je stvarni kreator ili problem bošnjačke probosanske politike u Bosni i Hercegovini: javne političke ličnosti ili, pak, njihove sive eminencije koje pretpostavlja se i pomalo šapuće, ustvari, iz polumraka anonimnosti vuku konce svojih lutaka na sceni? 

Mogu li politički subjekti samostalno – koliko god da su pojedinačno jaki, brojni i utjecajni – realizirati bilo koji od općih, javnih i zajedničkih interesa svih stanovnika Bosne i Hercegovine ili je ipak potrebna neka vrsta koordinacionog tijela, nadstranačkog „vijeća staraca“ sastavljenog od razumnih, uglednih i voljnih ličnosti i koliko je realno očekivati političku, nadstranačku, nadpartikularnu, dobronamjernu strukturu koja bi definirala, objedinila i usmjerila političke, ekonomske, finansijske i ostale napore takozvanih, probosanskih snaga u cilju najprije uspostave kriterija, afirmacije pozitivnih vrijednosti i definiranja referentne linije ispodd koje se ni po koju cijenu ne može i neće ići? 

U produžetku, koliko su osobne sujete i vlastitih interesa – zašto ne reći, pozicija u javnoj upravi, vlastitih kadrovskih zamisli i križaljki, egzistencijalne sigurnosti ili materijalnog blagostanja, utjecaja na procese i neodoljive moći – spremni žrtvovati mali i veliki politički lideri za ideju i realizaciju normalne Bosne i Hercegovine? 

Siguran sam da većina čitalaca – ako ne svi – uporno čak, od samog početka teksta i nesvjesno odmahuju glavom, dijelom ne vjerujući mogućnosti pozitivnog odgovora na bilo koje gore postavljenih pitanja, a dijelom čudeći se, blago rečeno, naivnosti pitaoca. 

Politicki.ba

Foto naslovna: Vanja Čerimagić