Kakav nam Međunarodni praznik rada danas treba

Novi uslovi rada, nova vrsta posla i novi odnos sa poslodavcem traže i novu radničku borbu

Kada je krajem 18. stoljeća počela industrijska revolucija u Velikoj Britaniji radnička prava nisu ni postojala. Prije svega zato što nisu ni postojali industrijski radnici. Eventualno je tek ponegdje na svijetu bilo regulisano poneko pravo šegrta u zanatskim radionicama.

Ubrzo nakon razvoja parnih mašina i novih industrijskih pogona, mase seljaka nahrupile su u gradove. Nisu to uradili iz dobre bolje, želje za bogaćenjem ili želje za životom u gradu, već iz teške nužde. Broj stanovnika je rapidno rastao zbog napretka u medicini i bolje ishrane. Traktor, izumljen 1812. godine, bio je skup, a radom i isplativošću je daleko nadmašio i čovjeka i stoku. Ko je imao novac za traktor, ubrzo je istisnuo sa tržišta seljake bez traktora. Sve to zajedno ostavilo je mase seljaka bez hrane i natjeralo ih u gradove. London koji je 1750. godine imao oko 750.000 stanovnika već 1851. godine ima 2.286.000 stanovnika.

Budući da radničko zakonodavstvo nije ni postojalo, radnici bez alternative i bez mogućnosti da se vrate na selo, bili su prepušteni milosti i nemilosti poslodavaca. Najčešće se radilo o nemilosti. Uslovi rada i života tadašnjih radnika danas su nezamislivi. Radnici su radili po 16 ili više sati dnevno za plaću kojom se jedva mogao kupiti kruh. Bolovanja, godišnji odmori i neradni dani nisu postojali. Radilo se 365 dana godišnje. Sigurnost na radu također nije postojala. Radnici u fabrikama ostajali su bez dijelova tijela, trovali su se opasnim kemikalijama, gušili se u parama i toploti, ginuli u nesrećama. Još gore, ravnopravno sa odraslima bila su zaposlena i djeca koja su također prolazila kroz sve horore. Nagrada za rad bila je smrt. Penzija nije postojala čak ni za one koji su uspjeli preživjeti takav rad.

Ubrzo su nastale tri reakcije na takve horore rada. Pojavio se pokret ludita, britanskih tekstilnih radnika koji su vjerovali da će im mašine uništiti život budući da njihove vještine više nisu potrebne. Luditi nisu ni pomišljali da pređu raditi u fabrike zbog užasnih uslova. Umjesto toga, pokušali su uništiti mašine i pobiti vlasnike fabrika. Od 1811. do 1816. podigli su nekoliko pobuna u Nottinghamu. Vlasnici fabrika, policija i vojska u krvi su ugušili pokret ludita. U jednom trenutku više britanskih vojnika se borilo s luditima nego s Napoleonom.

Druga reakcija na užase rada bio je komunizam, ideologija Karla Marxa i Friedricha Englesa. Komunisti su smatrali kako se vlasnici mašina nikada neće odreći svog profita te da je društvo nemoguće reformisati mirnim putem. Vjerovali su da radnici trebaju provesti revoluciju i preuzeti vlast. Engels se čak protivio bilo kakvim mjerama za poboljšanje uslova stanovanja radnika, smatrajući ih „palijativnim“. Po mišljenju komunista jedino rješenje bila je revolucija.

Treća reakcija na užasan položaj radnika bila je socijalna demokracija. Za razliku od ludita koji su željeli uništiti mašine i komunista koji su željeli revoluciju, socijal-demokrati su se zalagali za reformu. Socijal-demokratski pokret nije nastao na jednom mjestu niti ima jednog začetnika. Na njega su utjecali i ludizam i komunizam i kršćanstvo i mnogi drugi pokreti, ideje, mislioci, filozofi, umjetnici, događaji i političari.

Socijal-demokracija nije postojala kao jedan pokret nego je proizlazila iz raznih osnova, imala razne ideje i različite metode borbe. Jako je teško napraviti jasnu razliku između socijal-demokrata, komunista, anarhista, kršćanskih anarhista, kršćanskih socijalista, marksista, lenjinista i mnogih drugih sličnih pokreta.

Svi zajedno su činili jedan socijalistički pokret koji je u svojoj suštini težio uspostavljanju čovjeku primjerenih uslova rada i života. O širini ovog pokreta dovoljno govori to što je s jedne strane Karl Marx zagoravao revoluciju, ukidanje privatnog vlasništva i smatrao religiju „opijumom za narod“, s druge strane je Lav Tolstoj pozivao na kršćanski anarhizam bez aristokracije i bez države kao jedini način zajedničkog života, a s treće strane je papa Lav XIII u enciklici Rerum Novarum – Prava i dužnosti kapitala i rada, odbacivao socijalizam, neograničeni kapitalizam i branio privatnu svojinu.

Različiti socijalistički pokreti često su surađivali, ali su se jako često i sukobljavali. Ipak, njihov zajednički rezultat bila su radnička prava. Vremenom su radnici dobili pravo na osnivanje sindikata, bolovanje, penziju i godišnji odmor. Radna sedmica ograničena je na 40 sati, od čega 8 sati dnevno. Sigurnost na radu je poboljšana, zabranjen je rad djece, a vremenom su uvedene i druge benificije poput neradnih praznika ili regresa.

Gdje je u svemu tome Bosna i Hercegovina? Prvu ideju o pravima radnika u Bosnu i Hercegovinu donijela je Austro-Ugarska. Ili bolje rečeno, prvu ideju o borbi protiv prava radnika donijela je Austro-Ugarska. Socijalističke ideje donijeli su radnici iz drugih dijelova monarhije. Česi, Poljaci, Nijemci, Rusini, Jevreji, Talijani, Slovenci i drugi narodi monarhije su u Bosnu i Hercegovinu dolazili kao radnici i sa sobom donosili socijalističke letke, časopise i ideje.

Vlasti su ove materijale oduzimale, zabranjivale njihov uvoz, a radnike kod kojih bi bili pronađeni su protjerivale iz Bosne i Hercegovine. Budući da je Austro-Ugarska u Bosnu i Hercegovinu došla tek 1878. godine te da Bosna i Hercegovina za vrijeme vlasti monarhije nikada nije bila industrijalizirana, uslovi rada nisu bili toliko užasni kao u Velikoj Britaniji. Međutim, daleko od toga da su uslovi rada bili dobri.

Austrougarski inspektori zabilježili su da šegrti i kalfe u zanatskim radionicama Sarajeva žive u prljavštini, čađi, spavaju na prljavim podovima, rade u radionicama punim smrada, buke i prašine, toliko niskog stropa da se ne mogu ispraviti te da ih majstori često tuku i zlostavljaju. Šumski radnici, posebno Slaveni nevješti u izgradnji od drveta, spavali su pod vedrim nebom, u „polu-kućicama“ koje su nalikovale na nastambe praljudi sa granjem umjesto krova, bez zidova. Najcrnje uslove života imali su rudari sa 16 sati radnog vremena, svakodnevnim pogibijama i jako lošim nadnicama.

Represija austrougarskih vlasti nije mogla spriječiti pojavu socijalističkog pokreta i u Bosni i Hercegovini. Do 1900. godine izbijali su štrajkovi, radnici su se počeli organizirati u svoja udruženja i zahtijevati veća prava. Prva pobjeda bila je ograničenje rada djece u rudnicima na 12 sati dnevno. Do kraja austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini su postojali sindikati na čelu sa socijal-demokratima, a osnovana je i prva Socijal-demokratska stranka. U socijalistički pokret ulazili su domaći ljudi, počele su se organizirati i žene radnice koje su podizale prve štrajkove, a socijalistički pokret nikada se nije podijelio po nacionalnim i vjerskim grupama. Ipak, ovaj pokret, kao i bosanskohercegovačko radništvo, bio je malobrojan.

Doba Kraljevine Jugoslavije donijelo je novu represiju nad radničkim pokretom. Ova država, isprva pod nazivom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, u strahu od komunističkih revolucija kakve su izbile u Rusiji, Njemačkoj i Mađarskoj, na sve načine je pokušavala suzbiti socijalistički pokret. Unutar samog socijalističkog pokreta u novoj državi odvijala se borba između socijal-demokrata i komunista koji su na kraju preovladali i poveli čitav pokret putem revolucije.

Na prvim izborima 28. novembra 1920. godine Komunistička partija Jugoslavije bila je treća, sa 58 mandata, a cenzus su prešli i Jugoslovenska socijaldemokratska stranka sa 10 mandata i Narodno-socijalistička stranka sa 2 mandata. Od ukupno 419 mandata socijalistički pokret dobio je 70. Najjača stranka, Demokratska stranka, imala je 98 mandata u Skupštini.

Pred izbore i nakon njih komunisti su organizirali niz štrajkova na što je vlada odgovorila uvođenjem vojne uprave u rudnicima. Državna represija, nepoštovanje obećane plaće i pokušaj da se deportiraju rudari Slovenci, doveli su do Husinske bune u selu Husino kod Tuzle koju je vojska ubrzo ugušila. Buna je ugušena 28. decembra 1920. godine, a već 29. decembra 1920. godine donijeta je „Obznana“ kojom je zabranjen rad Komunističke partije. Uslijedio je progon komunista, hapšenja, zatvaranja, zabrana komunističkih listova, istjerivanje studenata komunista sa fakulteta, otpuštanja s posla pa čak i osnivanje posebnih logora u koje su zatvoreni komunisti. Zatočenici ovih logora su 1941. predani nacistima koji su ih smakli. Preživjeli su jedino zatočenici logora Bileća koji je ranije raspušten.

Progon je natjerao komuniste u ilegalu što ih je odlično pripremilo za rat i partizansku borbu, ali je i usporio razvoj radničkog pokreta u Kraljevini Jugoslaviji. Radnička prava gotovo da nisu napredovala od 1920. do 1941. godine. Utjecaj Partije vidio se po osnivanjima udruženja koja „na papiru“ nisu bila komunistička, ali su nosila nazive Radničko sportsko društvo, Maksim Gorki i slično. Upravo tako su osnovani nogometni klubovi Velež i Sloboda, mnogobrojni kudovi, novine i druga udruženja.

Nakon Drugog svjetskog rata i dolaska Komunističke partije na vlast, odmah nakon rata donešen je čitav niz zakona koji je uspostavio današnja radnička prava. Uvedene su penzije, godišnji odmori, bolovanja, regres, 8-satno radno vrijeme, 5-dnevna radna sedmica, zagarantovane su minimalne plaće, uspostavljeni su sindikati, žene su ustavom dobile pravo na rad, jednakost u plaći, bolničku porodiljnu skrb, vrtiće za čuvanje djece dok su žene na poslu i zakonsku zaštitu od seksualnog zlostavljanja na poslu.

Problem Bosne i Hercegovine danas je u tome što radnička prava od 1950-ih do danas nisu makla naprijed. Naše radno zakonodavstvo je isto ili gore nego za vrijeme komunističke Jugoslavije, a svijet se u zadnjih 70 godina bitno promijenio. Usporedimo samo radnička prava radnika Bosne i Hercegovine sa pravima europskih radnika.

Federacija Bosne i Hercegovine podigla je radno vrijeme sa 8 na 8.5 sati tako što je proglasila da pauza od pola sata za jelo ne ulazi u radno vrijeme. Danas radnici u Federaciji BiH rade 42.5 sati sedmično. U isto vrijeme europske države smanjuju radno vrijeme. Francuska je još 2002. godine smanjila radni tjedan na 35 sati. U mnogim drugim državama, Švedskoj ili Danskoj na primjer, radni tjedan je 37 sati.

Ništa bolje nije ni sa godišnjim odmorima. Standard iz vremena Jugoslavije bio je minimalnih 20 dana godišnjeg odmora – jedan mjesec, ako uračunamo vikende. Zajedno sa državnim praznicima bilo je neradno 27 dana. Bosna i Hercegovina je zadržala ovih 20 dana, što sa njenim praznicima čini neradnih 26 dana u Federaciji BiH ili 25 dana u Republici Srpskoj. U isto vrijeme većina europskih radnika godišnje ima neradnih oko 44 dana, računajući godišnje odmore, vjerske i državne praznike.

Kad sve saberemo, radnik u Federaciji BiH radi sedmično 5.5 sati više i ima 18 dana manje odmora od radnika u Danskoj. Svakog mjeseca bosanskohercegovačkom radniku ukrade se jedan dan, a svake godine skoro mjesec dana godišnjeg odmora.

To i dalje nije najveći problem radničkih prava u Bosni i Hercegovini. Najteži problem jeste što bh. radno zakonodavstvo uopće ne poznaje probleme suvremenog radnika. Ono propisuje kakvu-takvu zaštitu za radnika industrijske revolucije, ali se uopće ne bavi suvremenim radom. Radničko zakonodavstvo u BiH je radničko zakonodavstvo fordizma, proizvodne trake, smjene, fabrike i norme. Radno vrijeme je ograničeno, postoji godišnji odmor, bolovanje i penzija. I to je to.

Zakon o radu Federacije BiH ne razumije suvremenu koncepciju rada. Za mnoge suvremene poslove rad se zasniva na intelektualnom naporu. Takav rad ne može se upisivati u šihtaricu, nema radno vrijeme i nema normu. Radnik za kompjuterom ne pati od buke u fabrici, otrovnih para i opasnih mašina. Međutim, radnik 21. stoljeća pati od psihološke premorenosti, izgaranja na poslu, mobinga, zlostavljanja poslodavaca, ponižavanja, uznemiravanja nakon radnog vremena, manjka slobode i privatnosti. On nosi svoj posao kući, unosi ga u svoje slobodno vrijeme, razmišlja o poslu i nakon posla.

Bosanskohercegovački radnik danas potpuno je prepušten na milost i nemilost poslodavcu. A najčešće se radi o nemilosti. Poslodavci imaju pravo, a to pravo jako često masovno iskorištavaju, da svoje radnike preopterete poslom i tako ih natjeraju da rade i od kuće. Radnike zovu u slobodno vrijeme, prate ih na društvenim mrežama, tjeraju ih da objavljuju promocije firme ili organizacije na svojim privatnim profilima, zovu ih za vrijeme godišnjeg odmora, mobinguju ih, ponižavaju i maltretiraju.

Poslodavci danas mogu natjerati radnika da bude opterećen poslom 24 sata dnevno, da sanja posao. I to upravo zato što je rad postao intelektualni. Izlazak iz kancelarije danas ne znači odmor kao što je nekad značio izlazak iz kruga fabrike. Putem mobitela, Vibera, Facebooka, radnik je dostupan stalno. Za posao više nisu potrebne mašine, već razmišljanje. I tu ne pomaže odlazak s posla, ako se i dalje misli o poslu zato što se stalno očekuje e-mail, poruka ili poziv poslodavca.

Zakon o radu Federacije BiH u slučaju mobinga predviđa da se radnik prvo za pomoć obrati poslodavcu koji ga mobinguje, pa tek onda sudu. Dok predmet dođe do suda, a kamoli presude, radnik će već biti psihološki uništeni bivši radnik.

Po ovom pitanju imam i jako neugodna lična iskustva sa radom u Fondaciji tuzlanske zajednice. Štopala se svaka sekunda dolaska i odlaska na posao, prekovremeno se nije plaćalo već se „kvitalo“, a svako kvitanje je bilo spor, svađa i sukob da se ode ranije s posla. Očekivalo se „poklanjanje“ radnih sati poslodavcu. Zvalo se u slobodno vrijeme i na godišnjem, bio dan, bila noć. Prijedlog za rad od kuće završio je rečenicom – „Slažem se, trebaš ti raditi i kod kuće poslije posla“. Sadržaje Facebook stranice Fondacije „po zamolbi“ dijelili su svi na svojim profilima. Očekivalo se da se na posao dolazi i na godišnjem odmoru kao i da se radi nakon isteka ugovora o radu. Suptilni psihološki teror teško je riječima opisati.

Intelektualni poslovi zahtijevaju novu vrstu zaštite. Po Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji sindrom izgaranja izazvan je kroničnim stresom na poslu. Izaziva osjećaj bespomoćnosti, probleme sa snom, osjećaj manjka energije i iscrpljenosti, povećanu mentalnu odvojenost od posla, osjećaj negativnosti i cinizma prema poslu i kolegama, kao i smanjenje efikasnosti na radnom mjestu. Sindrom izgaranja dovodi do srčanih i mentalnih problema. Radnik danas više ne propada fizički već psihološki.

Od izgaranja na poslu neće nas zaštititi ni 8 sati radnog vremena ni godišnji odmor. U ovom slučaju stara radnička borba ne pomaže. Prije 100 godina radnici su se borili i izborili za dostojanstvo u drugim uslovima, kada se radilo na proizvodnoj traci i dostizala norma. Danas više nema ni trake ni norme, posao je drugačiji, a poslodavac nije kapitalist sa cilindrom i cigarom već sjedi u kancelariji pored i dolazi do vas svakih pola sata, zove vas i poslije radnog vremena. Novi uslovi rada, nova vrsta posla i novi odnos sa poslodavcem traže i novu radničku borbu.

Kako bi se suvremeni radnik na intelektualnim poslovima zaštitio od mobinga, stresa i izgaranja na poslu, danas su potrebni 32 radna sata kroz četiri dana rada i tri dana odmora tjedno, 40 dana godišnjeg odmora, zabranu poslodavcima da kontrolišu društvene mreže svojih radnika, zabranu da im se javljaju poslije radnog vremena i pravo na rad od kuće. Intelektualni poslovi zahtijevaju takvu zaštitu.

Upravo zato nam je potreban Međunarodni praznik rada i nova radnička borba. Nije to više ona stara radnička borba s transparentima u ruci na ulici. Nova radnička borba je intelektualna borba za osvještavanje radnika o suvremenim problemima, borba da se radnici zaštite od psihološkog slamanja na poslu.

Autor: Dino Šakanović, Prometej.ba

Izvor fotografije: Lightspring/ Shutterstock