Kad su invalidska kolica svakodnevica

Zeničanka Samira Džidić je od rođenja u invalidskim kolicima. To je nije spriječilo da uspješno završi školu, dođe do zaposlenja i da se aktivno bavi sportom. Prije četiri godine šira javnost ju je upoznala na sada već tradicionalnoj trci „Zenički noćni cener“. Danas se aktivno bavi atletikom i košarkom, a za sebe kaže da može mnogo više i da pravi poslovni izazovi tek predstoje.

24-godišnjoj Samiri Džidić, nakon rođenja i operacije na kičmi, invalidska kolica postala su svakodnevica. Prilagođavanje kompleksnim situacijama ju je natjeralo da se bori i u mnogim oblastima bude bolja od prosječnog čovjeka. Kaže da nije imala vremana za krize, jer čovjek tone kad mu je dosadno.

„U životu osobe sa invaliditetom to zaista jesu osvajanja. Osvajanje je bilo otići u srednju školu i položiti vozački i baviti se sportom – sve su to neki mali koraci koji sam morala da napravim samostalno”.

Svojim najvećim izazovom i uspjehom smatra učešće na „Zeničkom noćnom ceneru“ kada je odlučila da svoje obrtaje unovči, a sav novac donira za liječenje djevojčice iz Tuzle.

“Shvatila sam da tu sada predstoji dosta rada, dosta truda, dosta zalaganja, predstoje treninzi i sprema – zapravo psihička više nego fizička”.

Okušala se i u drugim sportovima na Atletskim sportskim igrama paraplegičara i oboljelih od dječije paralize. Samira baca koplje, disk i kuglu, učestvuje u trkama i pomaže pri organizaciji. Ipak, njena najveća ljubav je, kaže nam, košarka. Samira aktivno igra u Košarkaškom invalidskom klubu Bosna iz Zenice.

“To je muški košarkaški klub, ja sam jedina devojka među njima. Međutim, to mi nije bio ni problem, niti neka barijera da se uključim i prilagodim u sve to – nego mi je bio samo vjetar u leđa, koji mi je osnažio i fizički i psihički 100%. Bavljenje sportom nevjerovatan ima uticaj na mentalno stanje čovjeka i to je sigurno jedna od najvažnijih stvari koja je mene izgradila u osobu ovakvu kakva jesam danas”.

Iako su u protekloj godini sve kategorije društva dobile uvećana prava, izostala je podrška osobama s invaliditetom. Diskrimininacija je i dalje prisutna – i baš kad pomisle da sve ide u dobrom smjeru, surova realnost ih ponovo baca u marginalizirani položaj.

“Ako nas nema u društvu, ako nas nema na ulici, ako nas nema u trgovini, u pošti, u banci ili bilo gdje drugo – ne možemo očekivati da će se naše potrebe prepoznati. Ustvari, ne mora na kraju krajeva ni zapaziti, nego ja ću reći – meni treba to, meni treba taj prilaz, meni treba to skošenje ili lift”.

Samira Džidić je sve postigla isključivo svojim radom, trudom i snažnom voljom. Kaže, sve je moguće ukoliko se dovoljno damo i ako se dovoljno potrudimo. Ovo je ujedno i poruka predstavnicima svih nivoa vlasti da mogu, moraju i trebaju pružiti veću podršku osobama s invaliditetom.

Visoko.ba/federalna.ba