Josip Pejaković: Ljudi u Srebrenici žive sa svojim mrtvima i strahovima kada zaspe

U Srebrenici se apsolutno ništa ne mijenja, osim što se iz dana u dan sve više taj problem pretvara u svojevrsnu politiku koja sa istinom, onom kada čovjek dođe tamo direktno na teren, nema nikakve veze – ocijenio je u razgovoru za Fenu bard bh. glumišta Josip Pejaković.
Podvlači da je takav stav utemeljen na ličnom iskustvu zahvaljujući radu na seriji “Uime naroda”, koja mu je omogućila da bude u nešto tješnjoj vezi sa Srebrenicom. Tamošnje ljude snimao je prije desetak godina, a ponovo je uradio nekoliko epizoda kako bi vidio kako ti ljudi sada žive.

“U čijoj je to službi i ko stoji iza toga sada ne bih elaborirao, predaleko će nas to odvesti. Međutim, što se tiče najnovijeg dokumenta o Srebrenici on apsolutno ništa neće promijeniti. On je samo bitan dok se ne donese odluka, a kada bude donesena on neće imati nikakvu važnost. Tjerati nekoga ko je na neki način direktno ili indirektno učestvovao u tom zločinu da to prizna, a već je osuđen, je potpuno infantilno”, smatra Pejaković.

On je mišljenja da u slučaju deklaracije o Srebrenici Engleska kao velesila, te Amerika i Francuska koja je, kako je kazao, imala vrlo negativnu ulogu kada je u pitanju događanje u Srebrenici jer su navodno po svim iskazima znali 19 dana prije tog zločina da će on biti počinjen, čime su ga na neki način i dozvolili, sada peru svoju savjest i pokušavaju na neki sebi svojstven način ponovo dovesti u pitanje emocije i ono što je kod ovdašnjih ljudi najlakše pobuditi.

“Tu ništa ne može pomoći, od Srebrenice nema ništa. To je grad koji za vikend nema šest ljudi ukupno. To nisam samo rekao ja, već su mi to rekli junaci koji žive tamo i koje sam snimao. Oni su čak metaforično, a neki i direktno rekli – ako se ovako nastavi, čak ni mezarje više nije sigurno. Dakle, čak ni mrtvi tamo nisu sigurni, a kamoli živi”, naglašava on.

Ovaj glumac smatra da su ljudi u Srebrenici, i jedni i drugi, do te mjere indoktrinirani petljavinama, političkim pritiscima i lošim tumačenjima da do njihove svijesti više ne dopire ništa što je komšiluk pretpostavljao prije rata.

“Oni žive svoj život tamo sa svojim mrtvima, posjetama groblju i traumama koje nose svaku noć kada zaspe i strahovima da će ih neko napasti. Tako danas živi Srebrenica”, naglasio je.

Komentirajući poziciju kulture u njegovanju istorije, ali i građenju mostova budućnosti, Pejaković je mišljenja da ona nema ulogu za buduće generacije te da se tom idejom ne treba zanositi.

“Kako ćemo praviti ikakav trag za buduće generacije kada nema materijala za buduće generacije. Tamo ne živi niko. Oni žive u Vogošći, dolaze samo ponedjeljak, utorak, sjede i glume tamo nekakve rukovodioce, a sve ostalo je bezveze. Srebrenica je pusti grad koji nema nikoga. Ništa i nikoga”, podvukao je.

Ujedno, dodaje i da postojeća vlada, “koja naravno ne vlada”, donosi odluku da uštede pravi na kulturi i umanjuje ionako nikakav budžet za 30 posto, te se na osnovu toga može zamisliti šta kulturni radnici mogu učiniti na tom širem planu – ništa. Smatra da mogu samo još malo igrati na neki sentiment u svijetu, kako bi se dobile određene donacije i da mogu opstati kao kulturni radnici.

“Odlučio sam da više ne prosipam nekakav nerealni optimizam, a nisam nikada patio od toga. Sada poslije svega, poslije svih skepsi, ovog užasa i horora, ljudi deset puta gore žive nego u ratu, danas ljudi prizivaju rat da bi počeli normalno da žive. To je danas stanje u Bosni. I to ko ne vidi taj je politički slijepac. To je ustvari ona varijanta – lako je govoriti bit će ako Bog da. Ništa ti Bog neće dati ono što ti ne zaslužuješ. A mi na ovim prostorima ne zaslužujemo ama baš ništa”, zaključio je Josip Pejaković.