Još jedan ženski d(s)an

Dame, jeste li već počele da razmišljate o svom osmomartovskom poklonu? Da li će to i ove godine biti najskuplji parfem, raskošni nakit, ili možda ona predivna bunda sa izloga? Koliko vas je dobilo karanfil i bilo srećno zbog toga? Poznajemo li mi danas simboliku Osmog marta, obilježavamo li ga na pravi način, ili nam se sva ta svečarska atmosfera svodi na onih nekoliko minuta trganja sjajnog papira i otvaranja poklona… Često pomislim, da bi nas se danas, Luiz Cic i Klara Cetkin tako postidjele, i zapitala za koga su se one borile i kome su sve to ostavile.

Ideja da se obilježava Međunarodni dan žena se prvi put pojavila početkom 20. vijeka u doba brze industrijalizacije i ekonomske ekspanzije koja je često dovodila do protesta zbog loših radnih uslova. Žene zaposlene u industriji odjeće i tekstila su javno demonstrirale 8. Marta 1857. u New Yorku. Tekstilne radnice su protesvovale zbog loših radnih uslova i niskih plata. Demonstracije je rastjerala policija. Protesti na 08.03. su se događali i slijedećih nekoliko godina, od kojih je najpoznatiji bio 1908. godine kada je 15.000 žena marširalo kroz New York tražeči kraće radno vrijeme, bolje plate i pravo glasa. Prvi Dan žena je obilježen 28. februara1 909. u SAD-u deklaracijom koju je donijela Socijalistička partija Amerike. Između ostalih važnih istorijskih događaja, njime se obilježava i požar u fabrici Triangle Shirtwaist u New Yorku 1911. godine kada je poginulo preko 140 žena. Inspirisana američkim događajima, njemica Luiz Cic pokušala je da duh ženske radničke revolucijeprenese u Evropu. Godine 1910. prva međunarodna ženska konferencija bila je održana u Kopenhagenu u organizaciji Socijalističke internacionale koja je ustanovila „Međunarodni dan žena“ na prijedlog slavne njemačke socijalistice Klare Cetkin. Slijedeće godine je Međunarodni dan žena je obilježilo preko milion ljudi u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švajcarskoj. Od tada se ovaj dan obilježava svake godine i slave se dostignuća pripadnica ljepšeg pola. Demonstracije povodom Međunarodnog dana žena u Rusiji bile su prvi stadij Ruske revolucije. Nakon Oktobarske revolucije, boljševička feminstkinja Aleksandra Kolontaj nagovorila je Lenjina da 08.03. postane državni praznik, i tokom sovjetskog perioda se koristio za obilježavanje “herojstva radnica“, a poslije SSSR-a, tu praksu su preuzele i njene saveznice, uključujući i SFRJ. Čak i u predvečerje Prvog svjetskog rata žene širom Evrope su 8. marta 1913. održale demonstracije, no tada za mir, da bi sačuvale svoje sinove, očeve i muževe rathin užasa, i ne sluteći kakva tragedija i razaranja ih čekaju.

Ali, tužno je ako se ženama posvećuje pažnja samo danas. A još tužnije je, ženi za Osmi mart pokloniti novu šerpu, kuhaču, ili blender, pa zaboga, to je čeka svaki dan. Mislim, to čeka ženu domaćicu, i ženu majku.

„Osmi mart je dan pobune radnih žena protiv kuhinjske robije! Reci NE ugljetavanju u praznini duha rada u domaćinstvu!“ (Jedana od tadašnjih parola sa čestitke za Osmi mart iz SSSR-a)

Ali, ne mogu da ne zapazim, kada se osvrnem oko sebe, da, ma koliko mi bile „nježniji, ljepši, krhkiji“ spol, mi nekako volimo da budemo žrtve, i konstantno smatramo da smo ugrožene i ugnjetavane. Modna industrija i savremeni tokovi života vole da prave od nas robove navika i snobove sadašnjice. I to nam nimalo ne smeta, s ogromnom dozom naivnosti prilazimo tome i prihvatamo to „zdravo za gotovo“. Suptilno šalju poruku da je ženino samo da lijepo izgleda u što manjem konfekcijskom broju, savršeno miriše, otmeno se smješka i ne govori previše. No, to je sputavanje žene, njene slobodne misli, volje, navike, načina da se osjeća vrijednim/om i korisnim/om članom/icom zajednice. Zašto se mi ne bismo ugledale na Klaru Cetkin, Luiz Cic, Mariju Kiri, Indiru Gandi i mnoge druge žene koje su svojim angažmanom mijenjale svijet, a ne se po špici kao na traci šetkale sa ostalim unificiranim „štracama“ razmjenjujući mišljenja o ovosezonskim krpicama koje stižu u novoj kolekciji, i ogovarale one što dolaze i besciljnjo prolaze preko korza. Vjerujem da su te žene nosile ono u čemu se osjećaju ugodno, smijale su se kada osjećaju potrebu za tim, govorile su kada imau šta da kažu, a bile su mnogo srećnije i zadovoljnije sobom od nas danas.

Drage djevojke, ne zaboravite da prava ljepota i vrijednosti dolaze iznutra. Učite, obrazujte se, radite na sebi, postanite drugačije, i vrijedne nečije pažnje. Postanite prave dame, uspiješne i poslovne žene, dobre majke i supruge. Kanite se prolaznih pošasti, koje će vas samo na trenitak učiniti srećnim i zadovoljnim. Potrudite se da to budete svaki dan u godini, a ne samo ovaj, jubilarni 69. dan. I zadovoljite se danas crvenim karanfilom, odajući tako poštovanje i zahvalnost svim našim majkama borcima, koje nas bezuslovno vole i slušaju, čekaju i raduju se s nama, te svim onim ženama koje nedužno i nevino stradaše zarad tuđih ciljeva i hirova, te svim onim djevojčicama koje nas prerano napustiše, ne stasaše u žene, i ne razviše se kao pupoljak tog crvenog karanfila.

Srećan vam Osmi mart…