John Williams: Stoner

Sve se češće oko nas dogodi da netko komentira neki tekst, a da ga nije pročitao. U facebook komentarima ispod članaka na web-portalima, tim septičkim jamama iz kojih je izvro i u koji uvire sav naš fašizam, bezimena horda komentira isključivo imena i prezimena potpisanih autora, a ne ono što su zaista napisali. Na rijetkim književnim promocijama, u televizijskim emisijama o knjigama, po kafanama i fakultetskim aulama, govori se, brblja, grmi i gnjevi oko nepročitanih knjiga, o kojima se, međutim, sve zna. Neke među tim knjigama su kultne: o njima se tek i bez čitanja prekoviše toga zna. Eto, recimo, “Stoner”, objavljen prije samo nekoliko sedmica u izdanju Frakture i prijevodu Patricije Vodopije, već je postao ljuti kult.

Nekoliko stvari se o njemu kaže: da je napisan i objavljen davno, još 1965. godine, da je potom zaboravljen, a onda prije nekoliko godina otkriven; da je to knjiga za pisce, ali da u njoj mogu uživati i, recimo, čitatelji; da je 1965. bilo jedno vrijeme kojemu Stoner nije pogodovao, a danas je drugo vrijeme kojemu “Stoner” pogoduje… A zašto je ta knjiga baš tako dobra, e to nam ne znaju reći. Zato što je nisu pročitali ili zato što ne razumiju što unutra piše.

“Stoner” je priča o životu profesora književnosti. Pedesetak godina privatne povijesti ispričane na jedva dvjesto i pedeset stranica. Čitatelju se učini da je ovo kratka priča, short story, jer je “Stoner” upravo tako pisan. U skici i u obrisima, i iz perspektive sveznajućeg pripovjedača, i to onoga radikalno tradicionalnog, koji ni na trenutak ne posumnja, ne zamagli mu se prizor pred očima, ništa mu ne ostane u slutnji ili neznanju. On sve zna o duševnim stanjima i proživljavanjima ne samo glavnoga junaka, nego i svih drugih likova. Umnogome, John Williams pripovijeda priču kao da mu je prethodno usmeno ispričana, i to je dalo sigurnost njegovu sveznanju. Ono što o Stoneru zna vrlo je duboko, intenzivno, ali i sažete i svedeno.

Svoga glavnog junaka uglavnom naziva po prezimenu. Samo u slučajevima kada ga imenuje njegov cjeloživotni prijatelj Gordon Finch, koji ga zove Bill, ili Stonerova žena Edith, koja govori Willy. Pisac i ovim sugerira svoju distancu prema glavnom junaku, tačku gledišta koja je netipična, a privlačna: iako o Stoneru zna sve, ima u tom znanju i nečega izvanjskog, dalekog i gotovo leksikografskog – kao da ne piše roman, nego piše dugu natuknicu o jednome, kako već na početku kaže, nevažnom, lakozaboravljivom čovjeku, kojega se malo nakon njegove smrti više nitko nije sjećao, ali istovremeno i nečega duboko sudbinskog, skoro i objektivnog. Na Stonera on gleda iz onih dalekih daljina koje čine mogućim da sve o njemu zna, a da prema njemu ništa ne osjeća, osim, možda, neke blage, općeljudske sućuti, kakva se osjeti za slučajnog prolaznika.

Stoner je slabić. I moralan čovjek. Tako slab i moralan podsjeća na epizodiste iz Starog zavjeta. Njegova strašna sudbina, nagovještena na samom početku života, u prvim recima knjige, istovremena je posljedica njegove slabosti i moralnosti. On je čovjek bez izraženog dara. Nepodnošljivo običan, i po toj je običnosti nalik svojim roditeljima, siromašnim farmerima iz neke američke nedođije. Otac sina šalje na studije agronomije, jer tako znaju što činiti s gladnom zemljom, kako je dohraniti. A on nakon dva semestra ode na književnost. Nitko se tu ne naljuti. Svi rade svoj posao i teže svome kraju.

Stoner ženi Edith. Ona je iz bolje kuće. Njezin im otac daje kredit da kupe kuću. Ona je nesretna, aseksualna i agresivna. Kada primijeti da on nešto voli, ona mu to upropasti. Nikako da zaboravi da bi s tetkom putovala u Europu, e da nije naišao on i oženio je. I do smrti neće vidjeti Europu. Poželi dijete. On ga napravi. Rodi se kći o kojoj se ona ne brine. Nije u stanju. Nešto bi drugo u životu. Onda joj se svidi njegova radna soba, i odluči je preuzeti za svoj atelje. Nije umjetnica, ali bi htjela biti. Preseli ga na hladnu zastakljenu verandu. Neka to od sada bude njegova radna soba. Pokunjen, pristaje na sve. Na svoj život Stoner počinje gledati sa strane, kao da se događa nekom drugom.

Na fakultetu ga zlostavlja Lomax. Daroviti i iskompleksirani invalid. Kripl. Naleći će mu na kosti sve do mirovine i do kraja života. Neće ga se osloboditi, kao što se neće osloboditi ni Edith, premda je već prve bračne noći znao da će sve sa njom biti nesreća i mučenje. Za Stonera život je nepopravljiv i konačan.

Što je tako dobro u ovom romanu? Prije svega sažetost i svedenost. Portret čovjeka, koji je istovremeno freska jedne američke epohe. Iste one koju je slikao Edward Hopper. Taj likovni genij američke samoće vjerojatno je najbliži Stonerov srodnik. Književnih srodika i uzora on, zapravo, niti nema, iako se niz američkih pisaca bavio dušama koje su srodne Stonerovoj: Henry James, John Steinbeck, Saul Bellow, Richard Yates… Ali svejedno nikakve veze između njega i njih.

Ima i nečega iritantnog u iznenadnoj slavi ovoga romana, čiji je autor umro 1994, ne dočekavši “Stonerovo” uznesenje. Naročito je iritantno kada ga hvale u Hrvatskoj. Mora da ga i nisu pročitali kada ga toliko hvale. Očekivanije bi bilo da po njemu pljuju. Najprije, da je neki drugi pisac, a ne nekakav američki pokojnik, ispisao tako monstruozan a toliko tipičan ženski lik kakva je Edith, na njega bi bilo bačeno prokletstvo kritičarčica i profesoričica zarezovske škole, koje bi s punim feminističkim uvjerenjem na licu mjesta likvidirale i pisca i njegova glavnog junaka. Ne bi se bolje proveo ni “Stonerov” sveznajući pripovjedač, a i o demonskom liku iskompleksiranog invalida također bi se moglo štošta reći. Općenito, loše bi prošao Williamsov roman u ovoj maloj slavenskoj provinciji južno od Braunaua eh da ga nije napisao Amerikanac…

Ali možda je u pitanju, ipak, širi problem, nešto što se tiče i svih drugih provincija našega globaliziranog svijeta. U svim ideologijskim čitanjima, bilo da su u ime ove ili one svjetonazorske i revolucionarne matrice, bilo da su u ime teorijskih škola i dogmatskih sustava, “Stoner” bi prošao vrlo loše. Naprosto zato što je pisan u vrijeme kada pisca nije naročito brinulo to hoće li od glavnoga ženskog lika načiniti bezosjećajnog monstruma koji će mužu uništiti život. Ali ako ga se čita onako kako su se odvajkada čitala književna djela – bez upisivanja izvanjskih ideja i stavova, i tetoviranja romana ideologijom – dakle, ako ga se čita iz čistog užitka u tekstu ili s vjerom da je čitanje sam život, “Stoner” se ukazuje kao književna čarolija. Tobožnje otkriće jednoga davno napisanog i objavljenog romana bilo je nužno upravo stoga što će takvu knjigu malo tko čitati iz ideološke i dogmatske perspektive. Naime, kome treba da ideološki diskvalificira jedan skrajnuti i nekanonizirani roman i jednoga manje važnog pisca. Makar taj roman bio i genijalan.

Napokon, ni taj ženski lik nije tako prost kako se u prvi mah čini. U njega je upisana ona ljudska nesreća kakvu mnogi među nama prepoznaju na svojim bližnjima (češće nego na samima sebi), na onima s kojima su proveli komadić života i od kojih su se rastavili, umjesto da, poput Williama Stonera, do kraja isprate svoju sudbinu. Edith je na njega doživotno bijesna, jer vjeruje da joj je ukrao život onakav kakav je mogao biti. Ubija je njegova ravnodušnost, pristajanje i nespremnost na konflikt. Kažnjava ga svakom svojom velikom životnom odlukom: i time da moraju imati kuću, iako će se on doživotno mučiti kreditom koji ne uspijeva otplatiti; i time da moraju imati dijete, za koje se ona nikada neće brinuti; i time da mu je oduzela radnu sobu, i time što ga je prežalila… Ali koliko je Stoner žrtva, toliko je i ona žrtva. Samo što ni jedno ni drugo nisu pali kao žrtve “društvenih odnosa” – kako bi to voljeli loši književni tumači – nego su zaginuli od svoje sudbine, onako kako je to znalo biti u antičkim tragedijama i kako jest sve do danas, u književnosti i u životu.

“Stoner” je američki roman. Teško da je mogao biti napisan bilo gdje u Europi, a na Balkanu je posve nemoguć. Možete li, recimo, zamisliti da netko u kontinuitetu proživi svoj život od 1910. do 1956, a da ga se nijedan društveni događaj – s izuzetkom velike ekonomske krize iz 1929. – gotovo nimalo ne tiče. Kada je 1916. trebalo poći u Veliki rat, Stonerovi fakultetski drugovi javljali su se kao dragovoljci, samo da bi vidjeli Europu. On se nije javio. Ali taj rat nije proizveo životni niti društveni diskontinuitet, kao što ga neće proizvesti ni onaj sljedeći. Amerika se od naših krajeva razlikuje po tome što se tamo ljudski životi mogu rasprostrijeti od rođenja pa sve do smrti. Kod nas to nije moguće, jer se mi rađamo u jednoj državi, živimo u drugoj i umiremo u trećoj. To ostavlja posljedice na život, ali još i više na proznu naraciju. Čovjekov život u nas se ne može ispričati u kontinuitetu, a da se ne laže.

“Stoner” nije bio zaboravljen pa nanovo otkriven. Ne postoje takve knjige. “Stonera” je samo jednoga dana pročitao njegov čitatelj. Nakon čega su se uzbihuzurili mnogi koji ga nisu čitali. Biva to.