Je li vas strah?

Argumentacija kojom se nečije krivično djelo (makar i u pokušaju) abolira tvrdnjom da je dotičnoga „izabrao narod“, te, slijedi, ima pravo – u ime naroda – raditi šta god šta god hoće i ne biti kažnjen za to, jedna je od najlicemjernijih izjava koje sam u, inače vrlo žestokoj konkurenciji, čuo. Priznajem da moje vizije nerijetko imaju utopistički prizvuk, ali nije li „izbor naroda“ dodatni poticaj ako već ne, imperativ postupanja u skladu sa Zakonom, a ne naprotiv?

Čini se da nema toga što stranački poslušnik ili finansijer može uraditi, a da to konzekventno – kao posljedicu – ima povlačenje sa funkcije, gubljenje položaja i beneficija, preispitivanje njegove uloge u nečasnom djelu pred nekim stranačkim „sudom pravde“ ili makar, pokajničkog „posipanja pepelom po glavi“. Naime, ne pamti se da je u suvremenoj bosanskohercegovačkoj stranačkoj historiji bilo ko, ikada podnio ostavku ili bio kažnjen zbog bilo čega što je uradio ili da se saminicijativno – makar i privremeno – povukao sa javnih funkcija dok sud ne utvrdi činjenično stanje onoga što mu se zvaničnim optužnicama pripisuje da je (u)radio.

Čini se baš naprotiv, tako da se stiče dojam da mu je bavljenje nečasnim poslovima i činjenje nepodopština i nepočinstava i priskrbilo najprije visoku stranačku, a potom i funkciju u organima upravljanja državom. Nije li onda, logičan zaključak da prečke ljestava uspona u stranačkoj hijerarhiji ustvari, jesu nedjela?! Nedjelo po nedjelo, jedna za drugom loše sročene optužnice, odgode suđenja, nestanak dokaza, svjedoci koji se ne sjećaju ili se predomisle, zastarjevanje djela… samo đavolji odvjetnici znaju koliko ima načina da nedjela perspektivnih stranačkih kadrova nikada ne dožive zasluženi epilog. Naporedo s tim raste i (unutar)stranački utjecaj i/ili položaj u javnoj upravi sve do nekih razmjera kada perspektivni kadar postane karijerni kriminalac i visoki državni dužnosnik i, time „prevelik zalogaj“ za policiju, tužilaštvo i sud. Nije li to – makar, filmski – način napredovanja u ozloglašenim kriminalnim skupinama da ne kažem, organizacijama?

Ako je – a jeste – makar dio od gorenavedenog istina, a temeljem činjenice da se politički subjekti u Bosni i Hercegovini broje stotinama, nekoliko pitanja se nameće samo po sebi. Prvo, ko su ljudi na čelu političkih subjekata u kojima se njeguju ovakva (politička) načela i kako su oni došli – kako su zauzeli – svoje pozicije? A potom redom: kakvi su to politički subjekti kojima (politička) agenda podrazumijeva nezakonita i krivična djela? S kojim ciljem su osnovani ti politički subjekti, kakvim se poslom ustvari, bave i kakve sve kriminal(c)e kriju? Šta treba za učlanjenje u takve organizacije, na šta treba biti spreman prije i nakon učlanjenja i je li se moguće isčlaniti? Šta znači biti dobar, šta pouzdan, a šta perspektivan član jedne ovakve organizacije? Šta znači „uložiti u stranku“, a šta da vam/im je „stranka sve dala“?

Je li vas strah?

Edin Urjan Kukavica

https://www.facebook.com/edinurjankukavica