Ožiljak na članku lijeve noge zaradio sam s pet godina dok sam se igrao žmire. Posjekao sam se na polomljenu pivsku flašu. Vidjela se tetiva. Ovaj pored pupka je nastao nakon operacije. Ništa strašno. Preživio sam. Ovaj ovdje na obrazu – njega golim okom ne možeš vidjeti – on mi je od života. Šamara ponekad. Navikao sam.
Imam još nekoliko njih okom nevidljivih. Iza ramena i uz leđa gdje je koža pukla to je od preranog odrastanja, kad centimetrima prerasteš broj godina, pa ti tijelo okraća. Imam jedan na dlanu. Kad se ono Malo Vode što sam tu godinama držao pretvorilo u kiselinu, pa nagrizlo. Drugi je na kažiprstu, kad se onaj Nokat za kog sam mislio da nikad neće odvojio od mesa demantujući poslovicu. Ovaj najveći i najnevidljiviji, tu oko guše, on je od davljenja. Tako se svete sve Neizgovorene Riječi. Dave osvetnički.
Ima ih još. Uzduž i poprijeko. Od padanja i ustajanja, od griženja jezika pred Strahom, od Gladnih Kurjaka koje sam pokušao hraniti, od posijecanja na sve One Stvari gurane pod tepih, od roditeljskih Dobrih Namijera i prijateljskih Nisam Namjerno.
Dugo sam mislio da zarastaju jedino ako se natapaju suzama, ako se kriju od tuđih pogleda, ako samom sebi negiram njihovo postojanje. A onda sam otkrio da tuđa pitoma riječ liječi bolje, brže i jače. Samo gdje je naći? Kuda je tražiti? Tako vještački nasmijan, s ožiljcima skrivenim ispod dugih rukava koje sam stezao u pesnicama, svi su mislili da se o mene Život nije ni očešao, a kamoli da me je šamarao. Nisu znali da On za svoje napade ne čeka na tvoje punoljetstvo.
A gdje su tvoji? Znam da ih ima iza tog širokog osmijeha, a još više iza tog namrštenog lica. Sve te napukline na koži nisu slika slabosti, to je mapa tvog puta, to je sinopsis tvog iskustva, to su tvoje prirodne tetovaže. Ne stidi ih se. Ne zarađuju ožiljke samo slabići jer ne znaju kako da se biju. Mnogo dublje ožiljke imaju oni koji misle da znaju kako. Te samouvjerene Život najviše voli da udara s leđa, mučki i neočekivano. Naslađuje se kad ih razuvjerava, hrani se njihovim polomljenim samopouzdanjem.
Nisu oni slika tvoje slabosti, nego činjenice da si živ. Sami od sebe rijetko kad prolaze, a od kukanja još sporije. Te ožiljke nastale od življenja najbolje liječe zajednička šutnja. Ona šutnja kad jezici ne govore, već samo pogledi pričaju. Kad sve uspije da izliječi jedan zagrljaj. Majčin. Očev. Prijateljski. Njen. Njegov. Zato ih ne skrivaj. Pokaži svijetu da biti povrijeđen, a preživjeti je veća hrabrost nego biti nepobjediv.
