Ja nisam birala svoju djecu sa posebnim potrebama, ali ovi nastavnici jesu.

Prvog dana škole nisam plakala. Valjda to nije u moj stilu, šta li. I moja djeca i ja smo bili spremni. Ali posljednjeg dana? Bilo je suza. Bila je rijeka suza. I to je uglavnom zbog njihovih nastavnika.

Da budem poštena, jesmo mi tek na početku obrazovnog putovanja, ali iskustva koja smo ove godine imali sa ovim anđelima na zemlji – inače široj javnosti poznati i pod nazivom nastavnici – postavili su nevjerovatno visoke standarde.

Jer evo u čemu je stvar: manje mi je važno da umiju izbiflati abecedu i 1+1. Ono do čega je meni stalo, što se nadam da će moja djeca dobiti, jeste ljubaznost. To je sve. Svaki dan dok ih šaljem u ovaj predivni a tako često i brutalni svijet molim se da daju i dobijaju ljubaznost. A, do sada, nastavnici sa kojima smo se susretali su nam to desetostruko vratili.

Želim da ovim putem odam poštu svim tim herojima bez plašta koje sam imala čisto zadovoljstvo da upoznam.

PA DA POČNEMO OD MOJE KĆERKE.

Prvog dana zabavišta prije predškolske, sva srećna je utrčala u učionicu. Sve joj je bilo novo i zabavno dok se nije u potpunosti premorila. Već treći dan je počela da protestvuje i morala sam je fizički unijeti unutra dok je vrištala i šutirala okolo.

Dok sam došla do učionice skroz sam već izgubila dah i malo mi je falilo da i ja puknem, ali onda je učiteljica rastjerala drugu djecu, sjela na pod i zagrlila moje dijete. Pogledala me u oči i rekla i da idem, pa sam tako i otišla. Jer sam u tom trenutku vidjela da se tijelo moje kćerke opušta u sigurnosti nekoga kome je zaista stalo do nje. Izgrađen je most povjerenja i od tada se nijedna od nas nije ni osvrnula.

Ali suze su se vratile ove sedmice kada smo se opraštali, jer nisam sigurna kako da se pozdravim sa jednom superherojkom. Sa nekim ko je odvojio vrijeme da voli vaše dijete – da zalijepi i oslika osjećaj za sopstvenu vrijednost u njihove male duše. Iduće godine pravimo taj skok i krećemo u predškolsku, što mi donosi nove brige. Zabavište je bilo neki sigurni balončić za mene i moje dijete, koja ima drugačije potrebe nego druga djeca. Ona sa četiri godine već čita na nivou četvrtog razreda, ali nikada nije imala nijednog drugara. Postoji ogromna razlika između njene akademske nadarenosti i društvenih vještina, a strah da će biti prepuštena „siledžijama iz velike škole“ me prosto parališe.

Zato sam prije nekoliko sedmica odlučila da se upoznam sa budućom direktoricom škole moje kćerke. Htjela sam joj objasniti situaciju sa ovom malom, osjetljivom i izuzetno pametnom osobom koju odgajam. Bila sam nervozna oko toga, preventivno sam joj htjela unaprijed dati informacije koje mogu dovesti do osuđivanja, ali nisam bila ni iznenađena kada je moje dijete prihvaćeno od trenutka kad sam otvorila usta.

Bila sam zapanjena kada sam slušala direktoričina objašnjenja planova koji se već sprovode sa ciljem da svaki učenik što više uči i razvija svoje društvene i emocionalne vještine. Vilica mi je pala kada je spomenula dodatne male odmore i pauze za mozak i tihe ćoškove učionica u koje se djeca mogu povući ako im je previše stimulansa ili stresa.

Došla sam zabrinuta, a otišla utješena. Unutar četiri zida te škole su se nalazili ljudi kojima je zaista bilo stalo. Osjećala sam to. Ta djeca su im bila prava imena, a ne samo brojke.

Uzdah olakšanja koji sam ispustila će mi biti vjetar u leđa koji će me gurati u toku ljeta dok se budem spremala na to da pustim svoju kćerkicu.

A TU JE I MOJ SIN, KOJI TAKOĐE IMA POSEBNE POTREBE.

Nedavno me je njegova učiteljica dodala za prijatelja na društvenim mrežama i, prirodno, pogledala sam joj profil. Naletila sam na sliku na kojoj drži znak ispisan kredom i riječi „Rekla sam DA!“. Znala sam da je već bila udata, pa sam se prilično začudila dok nisam pročitala opis slike.

Taj post kog je pisala konkretno ta heroina je bio o tome kako je rekla da na ideju da postane učiteljica djece sa autizmom. Opisuje kako joj je ova ponuda za posao baš „kao iz snova“ i „odgovor na molitvu“. Nisam mogla prestati plakati, ni onda ni sada, jer sam u tom trenutku shvatila koliko smo mi zapravo bili srećni što smo pronašli pravo mjesto i ljude za svog sina.

Ja nisam birala svoju djecu sa posebnim potrebama, ali ovi nastavnici jesu. Svaki dan svjesno i voljno idu na posao koji zahtjeva više rada i truda nego što uopšte možemo i da zamislimo. I rade to srećno. Vjerno! Časno! Htjeli su to. Htjeli su moje dijete. U svijetu koji toliko često govori: „promijenite se“ oni govore: „dođe meni baš takav kakav si“. Tako sam ja njima dala svog sina, a oni su zauzvrat mojoj porodici dali nadu.

Ne poznajem mnogo ljudi koji su dovoljno nesebični da vole dijete koje nije njihovo, a ne traže lakši način već ono što je najbolje za njih. Ali sad ih poznajem nekolicinu i klanjam im se. Ja jedva mogu da se nosim sa dvoje djece, ali čitav razred od dvadesetoro? Svaka čast!

Istina je da jedini razlog zašto mogu da dišem i ponovo počnem da živim kao žena jeste zahvaljujući tih nekoliko sati kada me ti nastavnici odmijene kao majku. Kažu da treba čitavo selo da se odgoji dijete, a nastavnici su definitivno dio tog sela. Obavljaju iscrpljujući, često nezahvalan posao oblikovanja djece i obavljaju ga svakodnevno, bez pritužbi.

Upravo zato je ovo posvećeno svim nastavnicima koji se tako nesebično daju kako bi drugi mogli rasti. Onima koji vide čitavo dijete, a ne samo ono što mu nedostaje:

Hvala vam što ste rekli DA. Obavljate posao velikana.

Visoko.co.ba/lolamagazin.com