Izetbegović: Pitanje jezika jedno od najbitnijih obilježja identiteta naroda

Istakao je da je jezik oduvijek bio simbol i uvijek nova potvrda duhovnoga bića i narodne pripadnosti, kao i da je jezik, kako kaže pjesnik, “stvarna domovina jednoga naroda”.

– Ta definicija je vrlo jednostavna i predstavlja nacionalni model koji u Evropi, sa određenim varijacijama, funkcionira od polovine 19. vijeka. Borba za očuvanje vlastitoga jezika nerijetko je značila i borbu za očuvanje cijele kulture ili u protivnom, njenu neminovnu asimilaciju i pretakanje u druge nacionalne korpuse. Mađari su poseban primjer takvoga modela očuvanja vlastitoga identiteta kroz radikalno očuvanje čistote jezika. Svoj jezik su očuvali u mjeri da u njemu do danas skoro da nema riječi stranoga porijekla – rekao je Izetbegović.

Istakao je da su Bošnjaci ostali vezani za svoj jezik, iako su od kraja 15. do početka 20. vijeka stvarali književna djela i na orijentalnim jezicima, koji, osim na nivou upotrebe pojedinih riječi i naziva, nisu nikada ušli u šire mase i nisu utjecali na čistoću maternjeg bosanskog jezika.

– Međutim, bosanski jezik nije bio samo jezik Bošnjaka, bosanskih muslimana. Primjera o prisustvu bosanskog jezika i kod drugih Bosnaca, u književnim i historijskim izvorima je napretek. Bosanskim jezikom su ga zvali i temeljni hrvatski pisci u BiH – Matija Divković, Ivan Franjo Jukić, Anto Knežević i drugi. Duvanjski biskup fra Pavle Dragičević 1735. piše da u Bosni ima devet svećenika koji se u vršenju vjerskih obreda ispomažu “bosanskim jezikom”, jer ne razumiju dobro crkvenoslavenski – naveo je Izetbegović.

Dodao je da  jezik, kako su to definirali evropski nacionalni pokreti s polovine 19. vijeka, određuje i nacionalne granice, pa je prihvatanje postojanja bosanskog jezika ona ultimativna prepreka odricanju od velikodržavnih ambicija na račun BiH, njenoga kulturnoga i teritorijalnoga integriteta.

– To je stigma koja će tokom gotovo čitavog 20. vijeka pratiti Bošnjake, kako u periodu beskompromisnoga i rušilačkog unitarizma dinastije Karađorđevića, tako i u periodu komunističke jugoslovenske utopije, čiji je obrazac jednakopravnosti i jednakosti na koncu ipak vodio računa o modelu evrocentrične nacionalne posebnosti. Bošnjaci su, iako prvotno tokom zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu priznati kao narod, kao šesta buktinja u grbu nove državne zajednice južnih Slavena, ustavom iz 1945. godine ponovno izgubili svoju konstitutivnost, a potom i pravo na svoj jezik – kazao je Izetbegović.

Potcrtao je da su demokratskim promjenama iz 1990., a zatim i odbramebeno-oslobodilačkim ratom od 1992. do 1995., u kojem je obnovljena nezavisnost države BiH, Bošnjaci osim svoje konstitutivnosti vratili i svoj bosanski jezik, kao jedan od tri službena jezika u današnjoj zvaničnoj upotrebi.

– Međunarodni simpozij o bosanskom jeziku u Zagrebu, jedan je u nizu višedecenijskih pokušaja bošnjačkih udruženja i institucija da taj jezik napokon i službeno bude afirmiran, tačnije da bude omogućeno njegovo uređeno i organizirano učenje i izučavanje u Republici Hrvatskoj. Simpozij bi, shodno tome, trebao doprinijeti bržoj implementaciji bosanskog jezika u obrazovni program u Republici Hrvatskoj – smatra Izetbegović.

Po njegovim riječima, neprihvatljivo je da Bošnjaci, druga po veličini nacionalna manjina u Hrvatskoj, nemaju niti po jednom modelu svoj maternji  jezik u osnovnim i srednjim školama, sa izuzetkom islamske gimnazije dr. Ahmed Smajlović, te da očigledno nedostaje pomoć nadležnih institucija, neophodna u mjeri da to bude provedeno.

– Na koncu, Republika Hrvatska ima i moralnu odgovornost da učini potrebne korake kako bi bosanski jezik bio adekvatno zastupljen u zvaničnom obrazovnom programu. Bošnjaci su, ne zaboravimo, učestvovali u odbrani i stvaranju moderne hrvatske države sa preko 25.000 branilaca te 1.187 poginulih i više hiljada teško ranjenih. Sve to nas zajedno obavezuje i povezuje – rekao je, između ostalog, Izetbegović, saopćeno je iz Predsjedništva BiH.

vijesti.ba/visoko.ba