Ivu poznajemo dugo. Život mu nije bio blag. Teški oblik dijabetesa, redovne dijalize, potpuni gubitak vida – a prije šest mjeseci i najteža odluka, amputacija noge kako bi mu se spasio život. Bio je to težak udarac, kako za Ivu, tako i za njegovu porodicu. U tim trenucima odmah smo bili uz njega i obezbijedili invalidska kolica kako bismo mu barem malo olakšali kretanje i svakodnevicu.

Ovoga puta dočekao nas je sa protezom – malim, ali vrijednim korakom nade nakon velikih patnji. Ipak, borba se nastavlja. Samo mjesečni trošak senzora za mjerenje šećera iznosi 240 KM, a tu su i lijekovi, terapije i brojni drugi izdaci koje bolest svakodnevno donosi.

Danas smo Ivi uručili 500 KM pomoći kako bi mogao kupiti potrebne lijekove i senzore. Ta pomoć nije bila samo materijalna – bila je poruka da nije zaboravljen i da nije sam.

Na odlasku smo izašli iz njihove kuće sa teškim srcem, ali i osjećajem da nismo otišli praznih ruku. Jer ponekad nije najvažnije ono što se ostavi na stolu, već ono što se ostavi u srcu – osjećaj da nisi zaboravljen, da neko misli na tebe i da u najtežim trenucima nisi sam. Suze Ive i njegove majke bile su tiha molitva i iskrena zahvalnost, a nama podsjetnik zašto ovo radimo. Zbog ljudi. Zbog nade. Zbog dobra koje se, uvijek i bez izuzetka, dobrim vraća.

Hvala svim ljudima velikog srca koji nas svakodnevno podržavaju i svojim prilozima omogućavaju ovakve akcije. Ivi od srca želimo snagu, olakšanje i bolje dane, a mi nastavljamo dalje – uz njega i uz sve one kojima je pomoć najpotrebnija.

Dobro se dobrim vraća.