Iza prozora nemirnog sna…

No, politika koja se temeljela na egoizmu, primitivizmu, beskrupuloznosti i laži(ma), nije mogla očekivati drugačiji kraj od valjanja u vlastitom blatu.

Piše: Dr. sc. Edin Urjan Kukavica 

Ne bih rado bio u koži onoga koji će po prinudi, jer sumnjam da će se bilo ko dobrovoljno osuditi na monstruozno nehumanu kaznu pisanja unutrašnje historije Bosne i Hercegovine od 1990. naovamo. 

Zamislite samo muku paćenika koji će morati izložiti, obrazložiti i argumentirati neopisivo mnoštvo potpuno nesuvislih događanja, njihovih uzroka i naročito, posljedica, potom izjava, tvrdnji i obećanja, kadrovskih „rješenja“, postavljenja i imenovanja… i svega onoga što je činjeno i što se čini da se po bilo koju – svaku – cijenu očuva razbojnički osvojena i na još gore načine (o)čuvana vlast. 

Sumnjam da je takav poduhvat – koji graniči sa samoubistvom sa mučenjem – uopće izvodiv. 

Stoga, mislim da takvu knjigu nikada nećemo (pro)čitati. 

Bosanskohercegovačka historija od devedesetih godina prošlog stoljeća naovamo, kad god da ovaj košmar prođe, ostat će u domenu usmene predaje, poučnih anegdotalnih pričica, prepričavanja nevjerovatnih pustolovina i vratolomija i da, gorkih priča o prodaji i izdaji…, pa i greškama onih čije se ime još ne smije spomenuti u negativnom kontekstu. 

Lutke od krvi bez trunke ideje 

Najveća i najmoćnija stranka u Bošnjaka u zadnjih stotinu i više godina polahko, ali sigurno, silazi sa političkog prizorišta Bosne i Hercegovine. Kruni se, odranja, potkopava i odliva zbog lošeg i egoističnog vođstva, malodušnog i nezainteresiranog članstva, nedostatka stvarne i prave ideologije, manjka vizije i potpunog izostanka odgovora na bilo koje pitanje koje svakodnevica postavlja. 

Tome značajno doprinosi značajan teret kompromitiranih nesposobnih, kriminogenih i nezamjenjivih kadrova kojih se stranka ni po cijenu vlastitog raspada ne želi odreći usprkos činjenici da bi javno odricanje samo nekolicine redovno prozivanih, a potpuno bespotrebnih likova čiji je doprinos političkom životu i boljitku stranke, države i zemlje toliki da bi bilo isto da se uopće nisu ni rodili. 

Ne treba zaboraviti, tim kadrovima se na račun može staviti cijeli niz (samo)izazvanih, a potpuno bespotrebnih afera, aktualnih ali i onih koje će tek izići na vidjelo, prema kojima su – da se to naslutiti – ove aktualne doista prenapuhane. 

Oni koji su na vrijeme (pred)osjetili ne pad nego sunovrat, kojeg,  uzgred, uopće nije bilo teško naslutiti, na vrijeme su – neki i prije vremena – napustili brod koji je usprkos svim upozorenjima, nastavio svoj put ka propasti. Gotovo svi su osnovali svoje političke subjekte, više zbog kvalitetnih izdvajanja iz budžeta za parlamentarne stranke, neke neovisne, a neke ovisne, sve odreda manje zbog borbe protiv loše i za bolju budućnost. Gotovo nijedan od tih političkih subjekata i objekata nije polučio nikakav ozbiljniji izborni rezultat koji bi im osigurao bilo kakav značajan utjecaj na opće i posebne tokove političkog, socijalnog, ekonomskog… življenja u Bosni i Hercegovini. 

No, stvarni kraj definitivno je najavljen onoga trenutka kada se pojavila politička ličnost koja je smiono i neuvijeno počela iznositi prljav veš, a za takve slučajeve zaduženi izabranici nisu imali adekvatan odgovor. 

Uskoro će se, prema najavama, najbrojnija stranka u Bošnjaka sankcionirati ćutolozi, a iz anonimnosti mnogobrojnog članstva koje je predugo čekalo na priliku za afirmacijom, izići će neki novi, možda mladi. 

Malo je vjerovatno da iver padne daleko od klade, a još nisam čuo da je stablo kruške urodilo bananama, a imajući u vidu i neke od tih mladih koji su dovedeni kao pojačanje nedovoljno aktivnim starim, neoprezno je očekivati da će ti „mladi“ napraviti radikalan zaokret i krenuti stopama časnih predaka, a ne nečasnih potomaka i nasljednika. 

Budući da će ih voditi i njima rukovoditi stara garda koja poznaje procese, ima dovoljno utakmica u nogama i u dobrim je odnosima sa prirodnim partnerima i saveznicima… kraj, možda ne definitivni ali sigurno kraj ovolikog utjecaja, dogledno je blizu. 

Daleko, do krajnjih granica 

Realno, Bošnjaci i Bosanci i Hercegovci su sve donedavno imali samo dvije ozbiljne stranke (u) kojima su mogli, koliko-toliko i kako-tako artikulirati svoje nacionalne, građanske, narodnjačke, socijalističke, demokratske, kakvegod… političke aspiracije, težnje, interese(?!). 

Ali, slijedeći dominantne trendove u političkom životu u našoj zemlji i te dvije stranke – kao i sve one koje su proistekle iz njih, da ne bude nepravdene i neopravdane diskriminacije – svojim djelovanjem pokazale da rade isključivo za vlastite interese i dokazale da od njihovog doprinosa izgradnji modernog, uspješnog, pravednog i progresivnog društva nema ništa. 

Već neko vrijeme kopnim nad tezom da ljudska zajednica, ako baš hoćete civilizacija ako je ikada uopće evoluirala, u zadnjih nekoliko stoljeća, kod nas nabijenih u nekoliko desetljeća, definitivno devoluira. Isto vrijedi ili je primjenjivo na politički život u Bosni i Hercegovini. Ako se ovaj trend zadrži još samo neko vrijeme, dogledno kratko, Bosanci i Hercegovci – uključno i Bošnjake – doista, neće imati za koga glasati jer nijedna od organiziranih opcija, naročito dvije najstarije i najveće na sceni, ni na koji način neće ispunjavati ni minimum potrebnih i dovoljnih uvjeta – o državotvornom i moralnom kredibilitetu da i ne govorimo – da bi im normalan čovjek povjerio ključeve od kuće na čuvanje, a kamoli narod, državu i zemlju. 

Ali, to je, koliko god kao problem izgledao veliki, ustvari mali dio ukupnog problema sa kojima se ova zemlja suočava. 

Problemi se množe prostom diobom, doslovno nije moguće ni nabrojati ih ni kategorijalno, a kamoli im dodijeliti vlasničke i druge titulare. Osim ovih koji služe za prostu zabavu puka koji sada radije gleda vijesti i dnevnike nego reality programe, a koji je – svaki – posljedica ili rezultat makar jedne afere, sa tendencijom da se i afere koje im prethode ili za njima slijede počnu umnožavati. Bio je doista, teško zamisliti da može i ima nešto – bilo šta primitivnije, prljavije, bezočnije nepristojnije, surovije i sirovije od svega čemu smo prisiljeni svjedočiti zadnjih recimo, mjesec. 

No, politika koja se temeljela na egoizmu, primitivizmu, beskrupuloznosti i laži(ma), nije mogla očekivati drugačiji kraj od valjanja u vlastitom blatu. 

Ali, Bosna i Hercegovina kao zemlja i država ima neusporedivo većih problema koji su (ponovo) na rubu egzistencijalne opasnosti. 

Dejton, Brisel, Zagreb, Beograd, OHR, visoki predstavnik, izborni zakon, promjene Ustava, Delegacija EU u BiH, izbori, moguće blokiranje izbornog procesa, stalna napetost, pandemija, nema vakcina i ne zna se ni hoće li, a kamoli kad će ih biti, prijetnja novim virusima, prijetnja otvaranjem granica, prijetnja (ponovnim) zatvaranjem u kuće… 

Niz dopunite i/ili nastavite po vlastitom nahođenju. 

Niti ćete sve samo spomenuti, niti će i najduži niz biti i blizu prikaza realnog stanja u zemlji koje se može – radi približne slike stanja – pomnožiti sa stanovništvom na rubu individualnih psihičkih poremećaja i kolektivne psihoze. 

Hladna noć pred velike događaje 

Jasno je da sve spomenute eufemistično rečeno probleme ne može riješiti nijedna stranka, nijedna koalicija. Naročito imajući na umu da ometači svih procesa već decenijama uspostavljaju svoju infrastrukturu koja, osim za glasanje, sa svakom promjenom vlasti služi za sprječavanje bilo kakvih pomaka naprijed e da se ne bi slučajno pokazalo da može bolje, brže i poštenije od onih prijašnjih. 

Nekoliko novih, starih, novostarih i staronovih pokreta, platformi, političkih projekata za sada su pokazali da je 1. građenje vlastite karizme temeljem denunciranja prethodnika, otkrivanja njihovih mutnih poslova, radnji i ponašanja, kratkog daha i da je nužno hitno i žurno nešto poduzeti u smislu osvajanja srca nuđenjem nade, a radi osvajanja izbora; u tom smislu, najbolje bi bilo početi nešto konkretno raditi i u stvarnosti koja nije virtualna. 2. nevjerovatno političko sljepilo ili makar, kratkovidost, neinformiranost ili da znaju nešto što mi ne znamo (u što iskreno sumnjam), pokušajem koaliranja sa najgorim među lošima čime je platformu na kojoj je počivao taj recimo, pokret koja se u međuvremenu izdigla vrlo visoko, doveo u kritičnu strukturalnu nestabilnost, a svoj vlastiti položaj u neravnotežu koju će teško izbalansirati. I 3. da u ovoj zemlji baš svako može biti predsjednik nečega i da je najčešće biti predsjednik nečega – koliko god da je to nešto bezveze – malim ljudima velikih sujeta, sasvim dovoljno. 

Svako ima pravo biti glup. 

Mnogi od te beneficije profitiraju, ali su rijetki oni koji na njoj izgrade karijeru. Na populizam, negiranje struke, zanemarivanje nauke, pogrešnu kadrovsku politiku, programe ispod svake razine znanja i ozbiljnosti i da ne nabrajam dalje, sve ono čega smo žrtve već tri desetljeća jedini valjan odgovor je kombinacija kredibilnosti, poštenja, transparentnosti i poštovanja najboljeg mogućeg znanja, sistematski kulturološki i duhovni i ekonomski oporavak u kojemu će vladanje podanicima zamijeniti služenje građanima i stanovnicima. 

Oktobar 2022. nije daleko, a posla je puno… 

Što će reći da je još jučer trebalo početi raditi. 

Doduše, nama valja preživjeti do oktobra i ove, a kamoli sljedeće godine.

Kako je krenulo sa mjerama i kontramjerama, opuštanjem i raspuštanjem, vrlo brzo bi se kratkotrajno otvaranje moglo bolno zaključiti dugotrajnim zatvaranjem.

Politicki.ba