Iz srednjoškolskog pera / Lejla Vranac: Svi naši vozovi

Stojim na peronu, čekam voz u koji ću ući kao zbunjena petnaestogodišnjakinja, a izaći kao punoljetna zrela osoba. Šta me čeka na tom putovanju? Utješno je da nisam sama. Pored mene je mnogo lica na kojima iščitavam ista osjećanja koja se kovitlaju i u mojoj duši. Neka od tih lica su mi poznata od ranije, a neke prvi put srećem.

Vidim, mnogo nas čeka isti voz, iako su i do njih sigurno dopirali komentari: Gimnazija će te umoriti, nećeš imati snage za fakultet, Gimnazija je samo za štrebere, gdje se možeš zaposliti nakon Gimnazije?

U duelu za i protiv Gimnazije, za mene i još mnogo mojih vršnjaka prevagnulo je ZA. I evo nas sad polahko i nesigurnog koraka ulazimo u prvi vagon i naše putovanje počinje.

Dočekalo nas je mnogo profesora na čijim licima pokušavamo odgonetnuti kakvo će biti ovo putovanje. Ugodno, propraćeno smijehom, novim spoznajama, novim prijateljstvima, ili će izostati hemija između nas učenika i profesora pa će se ovo putovanje pretvoriti u sumornu vožnju, prepunu oštrih zavoja, gdje nam stalno prijeti opasnost da skrenemo sa željene putanje. Kako je vrijeme prolazilo shvatili smo da je istina negdje u sredini, uostalom, takav je i život. Putovanje je napredovalo, nova prijateljstva su se rađala, nove simpatije, nizali su se mnogi lijepi, ali i manje lijepi događaji, školske obaveze su bile upravo onakve kakvim smo se i nadali, brojne, zahtjevne, ali ne i neostvarive. Znali smo da nas nakon određenog dijela puta očekuje još jedna važna odluka: u kojem vagonu ćemo dalje nastaviti svoje putovanje.

Nas sedamnaest odabralo je vagon zvani „Prirodni smjer“. S muške tačke gledišta, zastrašujuće. Njih dvojica spram nas petnaest, štreberica, šminkerica, maminih maza, filozofa, genijalaca…

Nas sedamnaest okupilo se u prirodnom smjeru jer smo imali afinitet i želju da se više upoznamo sa prirodnim naukama. Unatoč tome, bilo je trenutaka kada su naše strpljenje i želja za znanjem bivali na velikom ispitu. I kako smo naučili da se jezgre bombarduju neutronima, alfa-česticama, tako je i nas profesor fizike često bombardovao svojom željom da nam prenese što više svog izuzetno bogatog znanja. A kad bi uočio da postajemo nestabilne jezgre, iznalazio je način kako da nas ponovo dovede u stabilno stanje. Često su to bile samo njemu svojstvene šale i pitalice. Sigurno će nam svima na spomen šljiva doći u sjećanje čas na kojem smo uporedo uz pitanje o kvantima zračenja dobili upit kojom metodom najlakše ispučiti šljive.

Profesorica hemije, zaslužna je da na hemiju više ne gledamo kao na jedan od nastavnih predmeta nego da nam hemija bude životna filozofija. I dok bi mnogima problem za neke praktične radove predstavljao nedostatak sredstava, ona je iznalazila načine kako da taj nedostatak nadomjesti i donese koji novčić više u našu kasu, u želji da nastavimo sa aktivnostima pravljenja sapuna, krema, svijeća ili prodavanja slatkih kolačića od kojih smo na kraju dobili više kilograma nego konvertibilnih maraka.

Naša razrednica kao profesor biologije bila je ustrajna na putu da postanemo što više ekološki osviještene osobe. Ponekad mi neki od razrednicinih savjeta posluži i kao izgovor, kada dočekam mrak u svojoj sobi istražujući na laptopu, da na pitanje roditelja zašto sjedim u mraku kroz šalu odgovorim da je razrednica rekla da treba štedjeti.
Osim ovih profesora iz oblasti prirodnih nauka naravno da su i svi ostali dali svoj veliki doprinos da mi ovo svoje putovanje završimo kao svestrane i plemenite osobe, željne daljeg napredovanja.

Kako bi to cijelo putovanje bilo što ugodnije, mi smo našu učionicu, naš mali kutak, ukrasili nama svojstvenim i dragim stvarima. Tako nas pri svakom ulasku u učionicu pozdravljaju sa fotografija nama prirodnjacima posebno važne ličnosti: Albert Einstein, Charles Darwin, Dmitri Ivanovič Mendeljejev…

Gledamo mi njih, gledaju oni nas i pitamo se da li će neke buduće generacije u svojim učionicama imati i fotografiju nekoga od nas. Vječitu borbu vodimo sa periodnim sistemom elemenata, tačnije sa pojedinim elementima kojima se izgleda ne sviđa njihov redni broj. Najveći buntovnik je radij koji bi najradije skočio na poziciju visokog helija ili barem berilija, pa nas kažnjava čestim spadanjem sa zida i to baš na našu glavu. Zidove smo pored navedenog periodnog sistema elemenata dekorisali mnogobrojnim zapisima koji su nam služili kao podsjetnici na pismenim provjerama znanja. Sada kada se bliži kraj u dilemi smo da li da te naše rukotvorine ostavimo u amanet budućim generacijama ili da kupimo farbu i prekrijemo tragove naših malih prevara.

Budući da smo se u svojoj učionici osjećali kao svoji na svome, „domaćinski“, po potrebi smo izvodili i kojekakve majstorske poduhvate. Nakon naše stručne popravke slavine iz koje je neprestano kapala voda, napravili smo slavinu iz koje više uopšte ne teče voda. Mnogo je takvih zajedničkih momenata koje ćemo, sigurna sam, svi nositi u srcima kao sjećanje na bezbrižne i sretne srednjoškolske dane. Ipak, nećemo više otkrivati, neka to ostanu samo naše male tajne.

Nažalost, jedan veći dio našeg školovanja proveli smo pod posebnim okolnostima koje je nametnula pandemija. U dane kada smo išli u školu sretali smo samo dio naših kolega iz razreda, a i tada nismo mogli u potpunosti uživati u našem kontaktu niti u dragim osmijesima jer su nam lica bila prekrivena zaštitnim maskama. A kada smo nastavu pratili od kuće, draga lica viđali smo samo na ekranima naših mobitela ili računara. Pandemija će nam uskratiti još mnoge za nas važne zajedničke trenutke. Ostali smo bez ekskurzije, mature, izleta. Kako god bilo, naš voz ulazi u odredišnu stanicu. Prikupljamo svoje stvari, spremni da ga napustimo.

Došlo je vrijeme da se pozdravimo sa našom učionicom, da je prepustimo mašti novih generacija i da zaželimo da njeni zidovi upijaju samo smijeh i dobre ocjene. Došlo je vrijeme da se pozdravimo i sa dragim ljudima, profesorima i uzdignute glave i sigurnog koraka krenemo u nove pobjede.

Iskreno vjerujem da se niko od nas neće poskliznuti pri izlasku iz ovog i ulasku u novi voz jer će nam ovo naše gimnazijsko školovanje poslužiti kao dobar temelj za buduće poduhvate.

Visoko.co.ba/Gimnazija “Visoko” Facebook stranica