Ivan Lovrenović: Neupokojena prošlost

Nepropisno upokojena, mračna prošlost ima vampirsku osobinu da se vraća, iznova i trajno, i da, trujući ih, određuje živote cijelih generacija

Dvanaesti tekst 21 teze o Bosni i Hercegovini Ivana Lovrenovića, objavljenih u knjizi Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenoga rata (2010). Ono što se u međuvremenu promijenilo jest broj godine u kojoj živimo.

Nepropisno upokojena, mračna prošlost ima vampirsku osobinu da se vraća, iznova i trajno, i da, trujući ih, određuje živote cijelih generacija. Govoreći o našemu svijetu, eksjugoslavenskom i bosanskom, tu su već dva rata sa svim svojim užasima i posljedicama, s kojima ne znamo što ćemo. Iako je od svršetka jednoga prošlo preko šezdeset godina a od drugoga skoro petnaest, i jedan i drugi „življi” su nego ikad, a naročito je indikativno to što često izgleda baš kao da su se slili jedan u drugi, kao da je ukinut historijski i generacijsko-biološki razmak između njih. Ako se pak zapitamo što ih održava u tom trajnom makabričnom aktualitetu, uvidjet ćemo da je to uvijek samo jedan te isti motiv – strasno-mračna potreba da se stalno obnavlja sjećanje na zlo koje su nama uradili drugi. (Ne treba ni pojašnjavati da mi i drugi u ovoj formuli označava bliske narode-etnonacije.) Pri tomu je na svim stranama jednako prisutna i djelatna viktimizacija, težnja da se svoje žrtve, stradanja i patnje uvećaju, a zlodjela sakriju, a ako se već sakriti ne mogu, da se proglase zanemarivim uz pomoć etički komotne a historijsko-faktografski problematične teze da su ta zlodjela tek sporadični incidenti a ne rezultat planske politike, kao kod drugih. A da u pozadini ovih mračnih, nekrofilnih rituala uvijek leže sasvim profani politički motivi u borbi za dominaciju, suvišno je obrazlagati. Sve je to moguće zato, što u oba historijska slučaja (1941-1945. i 1992-1995) zločin nije dobio objektiviranu historijsku ocjenu, ideološki nepristranu pravno-etičku valorizaciju (osim polovične odluke Međunarodnoga suda pravde u lokalno ograničenom slučaju Srebrenice iz posljednjega rata) niti egzaktnu brojčanu i individualno-poimeničnu obradu kako zločinaca, tako i njihovih žrtava. Tom kontekstu pripada i debata o fašizmu, komunizmu i antifašizmu, koja se javlja u vezi s inicijativama za donošenje zakona o zabrani djelovanja neofašističkih organizacija i upotrebe fašističkih simbola, koje u bosanskohercegovačkom parlamentu ne prolaze. Novine i televizijske emisije pune su tema i razgovora o tome, ali samo potvrđuju kako ni danas još nema uvjeta da debata bude iznesena na razinu analitičke, racionalno argumentirane historijsko-političke rasprave, nego i dalje nosi snažni naboj ideološkoga apriorizma i antagonizma. Kad domaći aktivisti upozoravaju da vladajuće etnopolitičke strukture nisu imune na fašističko naslijeđe, to, naravno, nije bez osnove. Dobro je rečeno da su „uzroci fašizma strah od različitosti, verovanje u teoriju zavere, prezir slabijeg i kult tradicije i prošlosti, a da antifašizam mora značiti suzbijanje ovih simptoma” (prof. Vojin Dimitrijević). Dodajmo još u te simptome, kao zajedničku crtu, i sklonost ekstremnim oblicima revizionističkog prekrajanja povijesnih fakata, koja silno otežava i unaprijed diskvalificira nužni i važan posao novoga istraživanja, preispitivanja i preocjenjivanja brojnih tamnih mjesta i ideoloških stereotipa i falsifikata kojih je puna nekadašnja službena jugoslavenska historiografija i publicistika, a ostali su da djeluju razornom, čak i obnovljenom snagom i danas. Ali pošto je u Bosni i Hercegovini sve trostruko, ti simptomi i to naslijeđe, pored svedivosti na zajednički teorijski temelj, imaju tri različite povijesne i ideološke facete, pa je sve utoliko kompliciranije, jer previđanje razlika vodi u uspostavljanje mehaničke simetrije u zlu i u dobru, a ona je, opet, samo predvorje nekoga novog zla. Sve u svemu, dakle, inicijativa za donošenje „antifašističkoga zakona” itekako je osnovana, iako je malo vjerojatno da će ikada proći dok u parlamentu većinski odlučuju predstavnici triju etnopolitika. Međutim, i na strani onih koji taj zakon predlažu ima ideološke magle i političke instrumentalizacije, koja u ovome raščlanjivanju zavređuje riječ-dvije. Na prvome mjestu to se tiče Socijaldemokratske partije, čiji predstavnici manipulativno i selektivno operiraju naslijeđem i vrijednostima antifašizma. Oni bi rado da budu ekskluzivni titulari toga političkog i historijskog naslijedstva, ali evropski umiveno: „kao temeljne vrijednosti demokracije u suvremenom svijetu”. S druge strane, isto onako kako se nisu odrekli povelike materijalne imovine bivšega Saveza komunista, nisu nikada obavili ni jasno, historijski odgovorno kritičko suočavanje sa cjelokupnim političkim i ideološkim naslijeđem te partije i toga režima, koji je bio i ovakav i onakav, ali demokratski i evropski najmanje. I kod njih se, dakle, na najjednostavniji način postavlja osnovno pitanje – pitanje vjerodostojnosti. Tako se zatvara zaludni krug bosanski, antifašistički.

Rigidno tabuiziranje što ga je jugoslavenska vlast nametnula nad zločine počinjene 1945. u ime „revolucionarne pravde” i odmazde samo je pridonosilo razrastanju mračnoga mita i enormnom uvećanju broja žrtava. I prethodne strašne zločine okupatora i domaćih kvislinga 1941-1945. nova vlast je na poseban način učinila tabuom: o njima službena jugoslavenska historija jest brinula, ali ne u obliku egzaktnih istraživačkih postupaka u želji za faktičnom istinom, nego s manipulativnim ideološkim ciljevima, tako da je i na toj strani bio otvoren prostor za neobuzdano licitiranje brojkama, često do nevjerojatnih granica prave nacionalne nekrofilije, koja se u mnogim glavama drži i danas, unatoč činjenicama. Nakon propasti režima i raspada Jugoslavije, klatno je krenulo u drugu stranu: zločini kvislinga najedanput su postali podnošljivi, skoro zanemarivi, a tema zločina Titove vojske počela je dobivati sve veći prostor. Često je to refleks čistoga političkog i ideološkog revanšizma, ma koliko zakašnjelog, kada potomci poraženih, pristajući na tu apsurdnu ulogu, istjeruju nekakvu svoju „pravdu” i namiruju račune. Tada je to historijski besmisleno, etički neprihvatljivo a ljudski otužno. Međutim, činjenica zločina je faktografski tvrdoglava, psihološki neuklonjiva, pravno nezastariva, pa je isto tako neprihvatljivo umanjivati je, relativizirati ili čak negirati, pogotovo danas, kada je već odavno propao državni i ideološki sistem kojemu je to negiranje bilo potrebno. Uravnoteženi historijski pristup, izvan zauzimanja ideoloških strana, koji ništa ne bi „šminkao”, ali koji bi uvažavao kontekst, kronološki redoslijed i politički kauzalitet, te koji bi iznio na svjetlo sve relevantne činjenice i pravično ocijenio svačiju ulogu, napokon, koji bi donio i pokoji mogući pravosudni epilog, bio bi jedini način da se napokon smire svi kosturi i otjeraju noćne more. Svaka postjugoslavenska država i svi narodi u njima na neki su način obuhvaćeni ovim krvavim kontroverzama zajedničke historije u Dvadesetom vijeku. U digresiji: kada se kod nas o mogućim rješenjima za Bosnu i Hercegovinu govori, uglavnom površno i preuzetno, u analogiji sa Švicarskom, veoma važan memento imao bi biti podatak (koji Bosnu i Hercegovinu, nažalost, stubokom razlikuje od te zemlje) o jakom antinacizmu u Drugom svjetskom ratu koji je homogeno prožimao cijelo društvo helvetske federacije, te koji predstavlja kapitalan element današnjega švicarskog identiteta i zajedničkoga povijesnog pamćenja.

Odnos prema ubijenima u ratu najmučniji je moralno-psihološki problem s kojim se nosi današnja Bosna i Hercegovina. Između svetih načela, u koja se svi zaklinju, i uvriježenih oblika prakse, kojih se svi čvrsto drže, vlada duboka, mučna suprotnost. Sveta načela se uzvišeno deklamiraju sa crkvenih oltara, džamijskih mimbera i političkih govornica, i glase ovako: sve nevine žrtve zaslužuju jednaku sućut i poštovanje, među žrtvama ne smije biti nikakvih razlika, najmanje nacionalnih i vjerskih. Praksa svjedoči sasvim suprotno: samo su naše žrtve vrijedne sućuti i sjećanja, za tuđe ima se tek ignorancija i bešćutnost, često i prijezir. Svi su u takvoj praksi jedinstveni i složni: političari, vjerski službenici, javni radnici, mnogi intelektualci i akademski građani, a najgore je to što joj se priklonio i tzv. obični svijet. Najgore zato, što se moralna obnova (nasušno potrebna u ovako ranjenim društvima, preča i od ekonomije!) zapravo uvijek začinje i raste odozdo, od običnih ljudi i iz one mreže veza i odnosa koju oni među sobom pletu i grade u svakodnevnici konkretnoga života, izvan doktrinarnih naloga i ograda – političkih, vjerskih ili ideoloških. Paradoks koji leži ispod ovoga o čemu govorim vrlo je jednostavan: nikada nećete dobiti pravi pijetet za svoje, dok ne doživite i ne pokažete pijetet prema drugima. Za sada, ova ukopanost u stav ignoriranja ili obezvređivanja žrtava drugih, i u apsolutizaciju i sakralizaciju žrtava svojih, takva je da predstavlja jednu od najtežih prepreka u kakvoj-takvoj konsolidaciji društva. Dapače, moglo bi se reći da se takvim oblikovanjem odnosa prema žrtvama od njih, žrtava, pravi najsnažniji motiv za održavanje i produžavanje psihologije rata, a ne motiv za konačno smirivanje i pomirenje. Rekoh: oblikovanje odnosa prema žrtvama. To doista jest ključno. Jer, važno je uvidjeti moment dizajniranja, psihološko-političkog i ideološkog dizajniranja u okviru kojega se motiv žrtve koristi kao ubitačno moćan i efikasan motiv u kolektivnoj mobilizaciji i homogenizaciji. Zato se ne smije dopustiti nastanak bilo kakve emocije (inače, ljudski tako prirodne i očekivane) za žrtve drugih – to bi na održavanje kolektivne (etničke, vjersko-političke) homogeniziranosti djelovalo subverzivno. I zato ćete u prvim redovima ovakvoga dizajniranja odnosa prema žrtvama uvijek vidjeti svećenike nacije – političare, vjerske prvake, nacionalne intelektualce i pjesnike… U njihovim iskazima najčešće se ponavljaju fraze o krvi, stradanju i patnjama (našim), te o zlodjelima i nepravdama (drugih nad nama). Ovisno o govorniku i o publici kojoj se obraća, u hrvatsko-katoličkom slučaju čut ćete, tako, patetiku o „blagome narodu” i o „krvlju natopljenoj pradjedovskoj grudi”, u bošnjačko-muslimanskom o devet ili jedanaest ili trinaest genocida, o tolerantnom i suživotu odanom narodu i o zatornim komšijama, a u srpsko-pravoslavnom – o hristoljubivom i slobodarskom narodu koji je uvijek u historiji bio žrtvom genocida.

Poslijeratna politička kronika u Bosni i Hercegovini bilježi samo dva izolirana trenutka u kojima je netko od najviših etnopolitičara odlučio progovoriti jezikom drukčijim od dominantne viktimizacijske retorike. Dragan Čavić, tada na položaju predsjednika Srpske demokratske stranke i predsjednika Republike Srpske, dao je u lipnju 2004. godine na televiziji snažnu izjavu priznanja i kajanja zbog srpskih zločina u Srebrenici. Sulejman Tihić, predsjednik SDA, najjače bošnjačke stranke, krajem 2008. godine ponudio je javnosti do tada nečuveno i nezamislivo promišljanje o odnosu prema „filozofiji žrtve”: „Moramo konačno prevazići pasivnu poziciju žrtve i preuzeti aktivnu poziciju i odgovornost relevantnog političkog faktora… Prošlost, zločini, stradanja i samosažaljevanje ne treba da budu centralna tema naše politike. Neka pravosuđe radi svoj posao, a mi političari treba da radimo u sadašnjosti i borimo se za bolju budućnost.” O nespremnosti bosanskohercegovačkoga društva da prepozna važnost ovakvih ideja, govori ono što se ovoj dvojici političara događalo nakon njihovih istupa. Dragan Čavić i njegova stranka u kasnijem slijedu događaja potpuno su politički marginalizirani, a vlast u Republici Srpskoj osvojio je Milorad Dodik, nominalni socijaldemokrat, preuzevši rekvizitarij ekstremne nacionalističke politike i propagande. U bošnjačkom političkom miljeu Tihićev deviktimizacijski koncept žestoko je osuđen a on sam ideološki diskvalificiran kao nacionalni izdajnik. Ni iz opozicijskih političkih krugova, kao ni iz civilne javnosti, nije prepoznata važnost ovih iskaza, niti su dobili pažnju i podršku kakvu su zasluživali.

U svojim studijama i knjigama o „politici pamćenja” u Izraelu suvremena historičarka Edith Zertal piše o tomu kako je izraelska državna ideologija oblikovala pamćenje holokausta tako što je prebrisala pravo na privatno-obiteljsko sjećanje preživjelih, za račun kolektivno-ideološkoga pamćenja (pamćenje bez sjećanja). Ona govori, gorko ali odlučna u potrazi za ljudskom istinom i u obrani osobnoga dostojanstva, o „instrumentalizaciji holokausta”, o tomu kako takva politika „odbija priznati preživjele iz holokausta u mjeri u kojoj su oni ljudske individue”. [1] Za učvršćenje državne ideologije na podlozi žrtve, toj su politici potrebni heroji, ne ljudi, piše Edith Zertal. O nesreći viktimizacije oporo i otkrivalački pisao je Pascal Bruckner u knjizi Napast nedužnosti, govoreći o „retorici žrtve koja se troši u vlastitom iskazu”, o „udobnosti života u porazu”, te o „pogubnosti nametanja pojedincima pa i cijelom narodu strategije infantilnosti i viktimizacije, čime se umjesto slobodnih i odgovornih ljudi stvaraju ojađena i ovisna bića”. [2] Je li u Bosni i Hercegovini moguće prevladati viktimizaciju kao temelj nacionaliteta, odnosno, kako graditi zajedničku državu s tri podjednako viktimizirana etnička društva! Nalazi izraelske profesorice i francuskoga pisca-filozofa zapanjujuće su primjenjivi na bosanskohercegovački trostruko istovjetni slučaj. Kada svećenici nacije u Bosni i Hercegovini govore o žrtvama (samo svoga naroda, nipošto i nikada o drugima), uvijek je jasno da o žrtvama ne govore „u mjeri u kojoj su ljudske individue”, nego da se radi o instrumentaliziranju žrtava u svrhe a-humanizirane politike pamćenja bez sjećanja. Svrha te politike je da posluži kao cement u homogeniziranju nacije, naspram drugih, jednako homogeniziranih nacija. Ljudski smisao žrtve, smisao i dubina patnje, uspomene na konkretni, pojedinačni ljudski život (koji je, svaki za sebe – neponovljivi mikrokozmos) u takvoj politici potpuno su prebrisani, prezreni, pogaženi. Državnoj ili nacionalnoj ideologiji žrtve su potrebne kao sredstvo politike a ne kao patnja ljudskoga bića, zato ih ona obezličuje, obezljuđuje, zato su joj potrebni samo brojevi – što veći, to bolje, smatra ona. Eto razloga, prostačkoga ali vrlo žilavog, zbog kojega se u nas i danas održavaju stari i prave novi viktimizacijski mitovi: 700.000 Srba pobijenih u Jasenovcu, 500.000 Hrvata pobijenih na Bleiburgu, 200.000 ili 300.000 Bošnjaka pobijenih u posljednjem ratu… Ništa, čak ni prijezir dušmana, ne oduzima žrtvama dostojanstvo tako kao ovo „patriotsko” i „domoljubno” licitiranje brojevima. Općenito, na djelu je nespremnost na korjenitu političku i moralnu katarzu, koja je, opet, uvjet svih uvjeta da se ljudi i narod očiste od strašnog sindroma viktimiziranosti, gubitništva i kolektivne krivnje, i da se pred njima uistinu može otvoriti budućnost. Umjesto katarze, produljuje se ciklus zarobljenosti u fantazme loše prošlosti. U taj se ciklus hvataju duše novih naraštaja, i on postaje kobni mentalni i politički perpetuum mobile, koji u kolektivnim predodžbama polako zauzima mjesto nacionalnog povijesnog usuda. Budućnost se ne otvara, živi se samo loša a beskrajna sadašnjost, koja se hrani ustajalom i ukvarenom prošlošću.

Od Nürnberga 1945. i znamenite Jaspersove rasprave o krivnji, pa do danas, očekuje se od svakoga Evropljanina da mu je već od viših razreda pučke škole jasno, kako i samo sudjelovanje u strukturama znači i odgovornost za učinke tih struktura. U našem slučaju, postjugoslavenskom i bosanskohercegovačkom, reklo bi se, čak u sva četiri temeljna Jaspersova aspekta: aspektu zločina, političke krivice, moralne krivice i metafizičke krivice. Konkretno vaganje stupnja individualne krivice i odgovornosti možemo prepustiti sudu; on to može uraditi bolje ili gore, pravednije ili manje pravedno; nekoga, napokon, može i osloboditi od svake krivnje. No, za naše stanje duhova od toga je mnogo važnije i poraznije – kako se tema konkretnih zločina i odgovornosti za njih skoro potpuno izgubila iz javnoga diskursa. Govoreći o pojmu moralne i metafizičke krivice, Jaspers piše: „Metafizička krivica je pomanjkanje apsolutne solidarnosti sa čovjekom kao čovjekom… Ta solidarnost je narušena mojom prisutnošću na mjestu nepravde i zločina. Nije dovoljno to što sam oprezno stavio život na kocku ne bih li ih spriječio, jer ako se zločin dogodio i ako sam ja tome prisustvovao i preživio, dok je netko drugi ubijen, u sebi čujem glas koji mi govori da je to što još uvijek živim moja krivica.” [3] Testirajmo svoju najbližu okolicu, zašto ne i sebe same: ima li kod nas ikoga tko će danas ozbiljno zagristi u Jaspersove argumente?

Izvor: ivanlovrenovic.com

Nastavit će se…

[1] Edith Zertal, La nation et la mort, La Shoah dans le discours et la politique d'Israël, Paris 2004.

[2] Pascal Bruckner, Napast nedužnosti, Zagreb 1997.

[3] Karl Jaspers, Pitanje krivice, Beograd 1999.

Prometej.ba
2019.

Slika Novo cvijeće (1993) Sekule Dugandžića. Izvor: www.sekula.net