Isus iz Nazareta i kapitalizam

Između pokreta Tea Party i teologije oslobođenja

Božićno je vrijeme, najveći blagdan kapitalističke ekonomije koji po gregorijanskom kalendaru traje sve do svetkovine Krštenja Gospodinova, a po julijanskom njegov središnji događaj tek treba uslijediti. Realno pak govoreći, ovaj blagdan traje puno duže ako uzmemo u računicu četiri tjedna došašća, ili adventa, koji su vrijeme pripreme za dolazak Djeda Mraza. Kako bi se smanjila nervoza pri iščekivanju sijedoga djedice koji jaše leteće sobove iz Finske, to je doba kada nam na blještavim adventskim manifestacijama stomaci čekaju u dugačkim redovima na pečene kobasice spremljene po bavarskoj recepturi koje se potom zalijevaju kuhanim vinom s cimetom i klinčićima. Nakon toga slijedi „crni petak“ kada trgovine spuštaju cijene i to je obično najpogodnije razdoblje za kupiti božićne poklone, što više i veće, tim bolje. Onda slijedi božićni ručak koji ako nema barem tri slijeda se nikako ne može smatrati vrijednim ovoga blagdana. Da parafraziram kultnog radnika iz Niša koji prstom upire u nedostatak legitimacije na listu papira nekog sindikalnog povjerenika, u ovoj se teorijsko-političkoj i političko-teološkoj skici vrlo jednostavno pitamo: a gdje je Isus iz Nazareta?

Kako bismo probali dati odgovor na ovo pitanje, za teorijsko utemeljenje uzimamo drugi dio Kalcedonskog vjerovanja, suštinske i jezgrovite formule čitave kršćanske vjere, prema kojemu je Krist „pravi Bog i pravi čovjek“, pri čemu se ova dva aspekta ne odvajaju ali se bitno i stvarno razlikuju. U tome smislu sasvim je legitimno zapitati se, a ovdje nam je to i cilj, bi li Isus iz Nazareta, kao pravi čovjek, da je živio u nekom drugom vremenu, naprimjer danas, bio kapitalist? Bi li sin tesara Josipa i žene mu Marije, rođen prije nešto više od dvije tisuće godina, ikada pretpostavio da će mu rođendan postati paravan za vrhunac kapitalističkog veselja koje dolazi na kraju svake kalendarske godine? Bi li Isus radije otišao na bečki ili zagrebački advent?

U dosadašnjem studiju religije i kršćanske teologije, moram priznati da nisam još naišao na ikakvu suvislu teoriju o Isusu kao osobi koja bi podupirala kapitalističke ekonomske odnose bazirane na bespoštednom konzumerizmu, individualnom materijalnom gomilanju, privatnom vlasništvu i napadnom marketingu. Ima doduše ponekih mudrijaša kao što je biznismen Jonathan Moseley iz američke Tea Party, ogranka republikanaca, koji je nakon žestoke osude kapitalizma od pape Franje tvrdio: „jedna istina prosijava kroz Bibliju, Isus je govorio pojedinačnim osobama, nikada vladajućim strukturama. Isus je bio kapitalist, propovijedao je osobnu odgovornost, a ne socijalist.“ Osim ovoga i ponekih drugih politikantsko-grotesknih simplificiranja dijelova evanđelja koji tobože pravdaju „ekonomiju koja ubija“ – da opet upotrijebim riječi pape „marksista i Lenjinova sljedbenika“, kako ga je nazvao američki magazin The Economist nakon nazivanja kapitalizma svojim pravim imenom [1] – suvisle teorije i čvrstih paralela između Isusova djelovanja i kapitalističkih postavki jednostavno nema.

Dapače, ne ulazeći u biblijsku egzegezu i hermeneutiku, svatko tko je tek znatiželjno zavirio u neko od evanđelja mogao je na početku čitati o bebi koja se se rodila u životinjskoj štali i koja je nešto kasnije postala izbjeglica. U odrasloj dobije počeo razbacivati stolove trgovaca iz bogomolja i nazivati ih razbojnicima, često bi opominjao pohlepu i materijalno gomilanje, kao i natjecateljski duh svojih učenika. Također bi učestalo upotrebljavao grube izraze i svoje učenike nazivao Sotonama i budalama. U svakom slučaju, marketing mu nije bio jača strana i po kapitalističkim vrijednostima i pravilima igre njegov pokret ne bi nikada skupio više od nekoliko ribara, siromaha i žena lakoga morala.

Dakle, ako Isus nije bio kapitalist, kako stvar stoji s dijametralno suprotnom političkom teorijom, odnosno komunizmom? Tu je priča pak sasvim drugačija. Plejada teologa, svećenika i društveno angažiranih vjernika – inspiriranih slikom Isusa koji oslobađa ne samo od osobnih grijeha, već od svake vrste ovozemaljske potlačenosti generirane kroz grijehe struktura – koristila je marksističku društvenu i ekonomsku analizu kao alat za razumijevanje masovne potlačenosti i nepravde u zemljama obilježenim kolonijalnom poviješću, s najpoznatijim primjerom latinoameričke teologije oslobođenja.

Po uzoru na velikane „osloboditeljskog kršćanstva“ poput Gustava Gutiérreza i Leonarda Boffa, Hrvoje Jurić, profesor filozofije sa zagrebačkog sveučilišta koji se ne deklarira vjernikom, kaže u jednom intervjuu: „naravno da bi [Isus] bio komunist, pri čemu komunizam ne smijemo izjednačavati s onim režimima koji su diskreditirali ideju komunizma. Za teologiju oslobođenja problem su oni najsiromašniji, najmarginaliziraniji, najobespravljeniji, a to je uvijek bila većina. Njih na vrlo sličan način prepoznaju Marx i marksisti i Isus Krist i kršćanstvo. (…) ako se ne boriš protiv »svog« kapitalista, ne možeš računati ni na konačno oslobođenje. U tom su smislu posve nakaradni recentni spojevi kršćanskog i kapitalističkog fundamentalizma, jer spajaju u suštini dijametralno suprotne stvari.“ Dapače, ovakav doživljaj Isusa iz Nazareta je bio toliko snažan da se predstojnik Kongregacije za nauk vjere u vrijeme dok se teologija oslobođenja pronosila svijetom poput zaraze, Joseph Ratzinger, dobrano namučio i oznojio da je spusti na zemlju i zaustavi širenje ove marksističko-kršćanske hereze, što je u dobroj mjeri i uspio.

Naposljetku, bilanca je nedvosmislena. Razlika između kapitalističkoga Božića i Isusa iz Nazareta, pravoga čovjeka, je golema kao razdaljina između dvije obale kakvog opasnog i dubokog kanjona nepovezanih ikakvim mostom. Isus iz Nazareta u liku anti-kapitalista na strani obespravljenih je Isus koji i nevjernicima postaje blizak, prijatan i shvatljiv, a vjernike ojačava u nadi da se spas tamo gore zaslužuje borbom ovdje dolje. S druge pak strane, Isus u liku kapitalista je onaj koji živi od religijskog turizma, mešetari ljudskim životima na burzama rada, koji u doba političke tranzicije od nevjernika čini profesionalne vjernike, onaj koji udaljava vjernika od nevjernika, pravoga čovjeka od pravoga čovjeka, i pravoga čovjeka od pravoga Boga.

Autor: Goran Stanić, Prometej.ba


[1] Andrea Tornielli i Giacomo Galeazzi, Papa Franjo – Ova ekonomija ubija (Split: Verbum, 2015.)