Istina iz utrobe zemlje

Almir Muhamedbegović

Glogova 02, masovna grobnica
„Krater GL02 je velika rupa u kojoj su nađeni tragovi dvije odvojene grobnice (GL02-grobnica i GL06). lako nije bilo moguće utvrditi koja je grobnica bila iskopana prva, dokazni materijal ukazuje na to da su obje grobnice opljačkane u isto vrijeme. Prikupljeni dokazni materijal navodi na zaključak da je, nakon prvobitnog zakopavanja tijela, taj teren izbrazdan tako što su po njemu iskopani rovovi. To je učinjeno bagerom kao što je rovokopač od 360 stepeni. Dokaz za to su tragovi rovova koji se stapaju jedan u drugi i izgledaju kao jedna neprekidna brazda. Nakon otkrivanja grobnica, izvršeno je dubinsko otkopavanje, te su onda iz njih izvađeni ostaci. Za vrijeme pljačkanja, mašina je stalno mijenjala pravac i vukla ostatke iz jednog dijela u drugi.“Izvještaj o masovnim grobnicama u istočnoj Bosni, august – oktobar 1999, Hose Pablo Baraybar, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju

David Rohde, Tragač za istinom koji nije odustajao

David je učinio je više nego ijedan drugi zapadni zvaničnik ili novinar da bi se otkrilo najveće masovno ubijanje u Evropi u zadnjih 50 godina.“Samatha Power, The Washington Post, 3. novembar 1995.

U broju od 3. augusta 1995. američki dnevni list The Christian Science Monitor (CSM) objavljuje prvu priču o, u tom momentu, svjetskoj javnosti nepoznatim masovnim zločinima vojske bosanskih Srba, nakon pada Srebrenice. Bio je to tekst dopisnika bostonskog lista za istočnu Evropu Davida Rohdea pod naslovom Broj izvještaja o srpskom zlostavljanju muslimana se povećava (Reports of Serb Abuse of Muslim Reach New High).

Izvještaj tada 28-godišnjeg novinara rođenog u Mainu započinje iskazima dvojice muslimana, bliskih rođaka koje su srpske vojne snage zarobile poslije pada Srebrenice, a potom autobusom dovele na udaljenu i neimenovanu lokaciju, na kojoj potom prežive masovno strijeljane. Ležeći skriveni pod tijelima ubijenih, dvojica ljudi, narednih nekoliko sati, slušaju kakofoniju ljudske patnje, glasova ubica i rafala automatskog oružja. Nakon što srpski vojnici završe masovno ubijanje i napuste stratište, preživjeli muškarci se pod velom noći izvlače ispod gomile beživotnih tjelesa, te kreću na put dug 50 km kroz šume srednjeg Podrinja prema Tuzli.

U pomenutom tekstu Rohde navodi alarmantnu informaciju Međunarodnog crvenog krsta (IRC) od 31. jula 1995. prema kojoj je pri obilasku ograničenog broja zatvora pod kontrolom bosanskih Srba u rejonu Srebrenice i Žepe, ova organizacija pronašla samo 208 zatvorenika, iako se prema njihovim informacijama oko 7.000 ljudi smatra nestalim, a 3.000 se skriva po brdima u rejonu Žepe. Ovaj podatak zaokružuje izjavom predstavnika IRC-a Christope Girarda:

Donekle smo iznenađeni mali brojem zatvorenika koje smo zatekli… Nemamo indicija šta se dešava sa nestalim ljudima.“

U ovom članku David Rohde navodi i izjavu Johna Shattucka, pomoćnika američkog državnog sekretara za ljudska prava, od 1. augusta 1995, a nakon dvodnevnih intervjua koje je obavio u Tuzli (sa 20-25 svjedoka iz rejona Srebrenice – Shattuckov kratki intervju koji je National Security Archive objavio u okviru projekta: Genocide Documentation Project):

„Čuo sam nevjerovatna svjedočenja očevidaca o masovnim egzekucijama muškaraca i dječaka koje su izvršili vojnici, bosanski Srbi.“

„Naprave pauzu, odmore se, pa ponovo uđu unutra, i onda pucaju, koliko im je želja, onda kad to prekinu onda samo seriju… bombe bacaju kroz prozor, kroz ulaze te… samo bombe… okrznuo me taj od bombe… geler… po leđima. Znači, bio sam sam, pliv’o sam u krvi, smočen sam… sav od krvi bio… toliko je bilo toplo, potrbuške sam lež’o, znači kao da je žar pod mojim stomakom, kao da je vatra naložena… toliko je toplo bilo od te krvi.“preživjeli svjedok masovnog ubijanja oko 1.330 ljudi u hangaru poljoprivredne zadruge u Kravicama. Strijeljanja su izvršena 13. i 14. jula 1995.

„Bilo je puno mrtvih ljudi… Tu su ljudi koji su stavljani… u redove, kojima je naređeno da legnu, poslije toga, kako su to oni govorili, slijedi vakcina… iza toga slijedi ovjera… Vakcinisanje se vrši… ubijanjem… a onda… komanda da se to ovjeri – u potiljak… u glavu.“Jovan Nikolić, direktor poljoprivredne zadruge u Kravicama

Nakon Shattuckovog povratka iz Bosne u Washington, CIA je njegove informacije sa tačnim lokacijama masovnih grobnica oko Nove Kasabe i drugih mjesta u okolini Srebrenice, uporedila sa pojedinim satelitskim i avionskim fotografijama snimljenim u periodu od 5. do 27. jula 1995. (War and Change in the Balkans: Nationalism, Conflict and Cooperation). Tako je po prvi put utvrđeno postojanje šest lokacija masovnih grobnica u području Nove Kasabe i okoline Srebrenice, koje su naveli preživjeli sa kojima je Shattuck razgovarao u Tuzli posljednjih dana jula 1995.

Konjević Polje 01
„To je bila plitka grobnica sa pristupnom rampom, smještena u polju pored glavnog puta Konjević Polje-Nova Kasaba. Karakteristike grobnice sugerišu da je iskopana utovarivačem. Pronađena su tijela devet osoba, sahranjene u dvije skupine. Osam tijela pripadalo je muškarcima: sedmorica starosne dobi izmedu 25 i 65 godina i jedan izmedu 16 i 23 godine u trenutku smrti. Pronađeni su i ostaci žene stare izmedu 16 i 30 godina. Prema izvještaju patologa, ona je zadobila višestruke povrede od hitaca iz vatrenog oružja u lijevu nogu, a vjerovatno i u grudi. Ostale osobe su umrle od višestrukih rana nanesenih vatrenim oružjem.“Izvještaj o ekshumaciji masovnih grobnica u istočnoj Bosni, august-oktobar 1999, Hose Pablo Baraybar, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju

Ukupno osam satelitskih i avionskih fotografija sa oznakom classified CIA je predočila i tada 58-godišnjoj, ambasadorici SAD-a u UN, rođenoj kao Marija Jana Körbelova, unuci jevrejskog bračnog para Körbel, Ernsta i Olge, ubijenih u holokaustu, poznatijoj pod imenom Madeleine K. Albright.

Na zatvorenoj sjednici Vijeća sigurnosti UN-a, 10. augusta 1995, Albright je pred predstavnicima ostalih 14 zemalja Vijeća sigurnosti, po prvi put pokazala pomenutih osam satelitskih i avionskih (U2 spy plane) snimaka lokacija u širem rejonu Srebrenice u toku jula 1995. Na nekim od fotografija fudbalskog igrališta u Novoj Kasabi i livada u području sela Sandići, se vide velike grupe ljudi. Zatim su pokazane slike istih lokacija snimljene 7 dana kasnije. Na tim slikama, ljudsko mnoštvo više ne postoji, ali se na četiri bliske lokacije sada vide velike količine nedavno iskopane zemlje, kao i tragovi gusjenica teških građevinskih mašina.

Centralni dio obraćanja američke ambasadorke, češke emigrantice koja je sa 11 godina stigla u Sjedinjene Američke Države i buduće prve američke državne sekretarke, a koja je pred prisutnim ambasadorima Ratka Mladića optužila za “krajnju okrutnost“, bio je upravo dio izvještaja koji je iz Tuzle dostavio John Shattuck. Radilo se o potresnom i vjerodostojnom svjedočenju 63-godišnjaka, invalida, koji je preživio masovno strijeljanje koje su izvršili pripadanici vojske bosanskih Srba. On je satima, ranjen ležao ispod tijela muškaraca i dječaka masakriranih puškomitraljeskim rafalima, sve dok ubice nisu napustile mjesto zločina. Preživjeli muškarac je bio star upravo koliko i djed Marije Jane, Ernst Körbel, u trenutku kada su ga ubili nacisti u Terezinskom logoru 1942, odnosno kao i Olga Körbel kad je transportnim vozom broj 451, dana 30. jula 1942. stigla u konclogor Terezín sa drugim praškim Jevrejima.

Sljedećeg dana, 11. augusta 1995, američka administracija je medijima dostavila tri od pomenutih osam fotografija, a koje pokazuju područja sa iskopavanom zemljom na područjima Nove Kasabe. Isti dan, na svojoj trećoj stranici, New York Times od 11. augusta objavljuje članak sa jednom od navedene tri fotografije pod naslovom Sjedinjene Države nastoje dokazati masovna ubijanja (U.S. Seeks to Prove Mass Killings), u kojem se navodi dio obraćanja Albrightove Vijeću sigurnosti: „Postoji uvjerljiv argument o počinjenim zločinima širokih razmjera u tom području, nad civilima koji se nisu mogli braniti, daleko od zone borbenih dejstava kao i da su tamo bile prisutne osobe iz vrha vojske bosanskih Srba.“

Konjević Polje 01
„U grobnici su otkriveni različiti predmeti, uključujući i jednu torbu u kojoj su se nalazili čista i ispeglana odjeća i pribor za ličnu higijenu. Otkriveni su i odbačeni dijelovi odjeće. Kao i u prethodnom slučaju (NK04), ti dijelovi odjeće su bili ispeglani kao da su bili dio nečijeg prtljaga. U zemlji kojom je zatrpana grobnica otkrivene su polaroid fotografije, konzervirana hrana i pribor za ličnu higijenu. Takođe je pronađen i odbačen lični dokument, bankovna kartica sa imenom Ramiz Selimović. Na jednom tijelu je pronađen sat marke Seiko koji je stao u 12:35 sati, u petak 15-tog.“Izvještaj o eksuhamciji masovnih grobnica u istočnoj Bosni, august-oktobar 1999, Hose Pablo Baraybar, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju

Dan nakon što su tri satelitske fotografije javno objavljene, iako su vijesti o vojnoj ofanzivi hrvatske vojske Oluja tada u svjetskim medijima na naslovnim stranama, 12. augusta 1995, novinar CSM-a David Rohde odlazi u Bosnu u namjeri da lično provjeri navode o zločinima, te pokuša pronaći lokacije prikazane na satelitski snimljenoj fotografiji područja Nove Kasabe, koju nosi sa sobom.

Isti dan, u pratnji prevoditeljice iz Srbije, ulazi na teritoriju pod kontrolom vojske bosanskih Srba, gdje ga policajac greškom, za novinarsku akreditaciju upućuje na Pale umjesto u Banja Luku, bez dodijeljene pratnje. Ovo mu omogućava da se kreće, bez potrebne dozvole, kroz područje Bratunca i Zvornika, u kojem će za nekoliko dana pronaći stravični ground truth – dokaze o masovnim egzekucijama muškaraca i dječaka koje su izvršile vojne snage bosanskih Srba.

Rohde i prevoditeljica stižu u Bratunac i ulaze na fudbalski stadion na kojem se nalazi napuštena prizemna pomoćna zgrada. Nakon što uđe u zgradu, u svakoj od njene tri prostorije novinar vidi gomile fekalija na podovima i jasne tragove višestrukog povlačenja nekoga ili nečega. Na zidovima uočava desetine rupa od metaka, kao i tragove osušene krvi kojima su prekriveni i podovi prostorija. Krvava slagalica zločina se počinje nezaustavljivo sklapati pred očima mladog Amerikanca. Očevidne tragove tortura i korištenja vatrenog oružja, te prisustva velike grupe ljudi, Rohde odmah povezuje sa izjavama ljudi koji žive u Srbiji na drugoj strani rijeke Drine. Prema njihovim tvrdnjama, glasni zvukovi rafalnih paljbi su danima i noćima dolazili preko rijeke iz Bratunca, gdje im je i rečeno da su muslimani strijeljani na samom stadionu na kome je pomoćna zgrada u čijoj unutrašnjosti je David Rohde vidio uznemirujuće tragove.

U nastojanju da potpuno riješi mračnu zagonetku zločina, pokušava razgovarati sa stanovnicima Bratunca. Ono što ga šokira je da svi tvrde da nisu vidjeli nikakve muslimanske izbjeglice ili zarobljenike nakon pada Srebrenice. Također, od desetina srpskih civila i vojnika sa kojima razgovara uz pomoć prevoditeljice ili bar pokušava razgovarati, svi do jednog negiraju da su ikakvi zarobljenici uopšte držani na fudbalskom igralištu. Njihova negiranja su upravo u skladu sa izjavama vođa bosanskih Srba koji tada, odgovarajući na teške opužbe o masovnim ubijanjima zarobljenika i civila u području Srebrenice ponavljaju uvijek isto: Nikakva masovna ubistva, nikakvi zločini se nisu desili!

Iako bez dozvole srpskih vlasti, 16. augusta 1995. Rohde automobilom pokušava iz Bratunca doći do Srebrenice, ali ga na tom putu zaustavlja policija bosanskih Srba, objašnjavajući da za prolazak prema Srebrenici, mora imati odobrenje od predsjednika srpske paradržave Radovana Karadžića. Nekoliko godina kasnije, na vidjelo će izaći naredba komandanta Glavnog štaba VRS Ratka Mladića od 13. jula 1995.  kojom je područje najkrvavijih zločina od kraja Drugog svjetskog rata, potpuno zatvoreno za vanjski svijet i zbog kojeg je uporni novinar vraćen.

Kompleksni udruženi zločinački poduhvat civilne i vojne vlasti bosanskih Srba s ciljem sakrivanja i uništavanja tragova sopstvenog krvavog pira u tim momentima je u punom jeku. „Asanacija terena“, uključivala je kopanje i zatrpavanje u masovne grobnice preko 8.000 ubijenih pretežno muškaraca i dječaka te ponovno iskopavanje tijela i transport na brojne nove tajne lokacije (sekundarne grobnice) korištenjem teške građevinske mehanizacije, pri čemu su tijela komadana, nerijetko posipana krečom i uništavana bez ikakvog pijeteta, pokazala je da genocidni zločin nije bio završen u julu 1995. masovnim ubijanjem nemoćnih zarobljenih ljudi. Baš kao ni krvavi lov na preostale Srebreničane koji su se, u toku Rohdeovog istraživanja po Bosni, očajnički skrivali i lutali po šumama pokušavajući proboj na teritoriju pod kontrolom vojske međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine.

Vraćajući se vozilom u smjeru iz kojeg su došli, u području Nove Kasabe, Rohde ubrzo nailazi na mjesto koje je prikazano na satelitskom snimku, koji je ponio sa sobom. U šumi tik uz cestu, on nalazi tri površine, sa nedavno iskopavanom zemljom, koje po oblicima i veličinama odgovaraju onim prikazanim na satelitskom snimku. Upravo tu, u naredna tri sata mladi Rohde nalazi prve jasne dokaze masovnih ubijanja.

Na ivici najmanje od tri površine, Rohde vidi kako iz svježe iskopavane smeđe zemlje strši cijela ljudska noga, umotana u raspadajuću dronjavu tkaninu, koja je nekad bila nogavica pantalona. Tridesetak metara od po veličini srednje grobnice, on nalazi pisane zabilješke sa datumom 14. marta 1995. sa sastanka lokalne vlasti u Potočarima. Dvadesetak metara od iste grobnice nalazi školsku diplomu iz 1982., te izblijedjelu fotografiju djece sa muslimanskim imenima ispisanim na poleđini. Svuda unaokolo je razbacana odjeća, prostirke za klanjanje i razni dokumenti. U blizini svake od tri grobnice uočava po dvije prazne kutije za municiju, kao i brojne čahure od metaka. Tragovi kamiona i buldožera, koji vode do sve tri grobnice su potpuno vidljivi. Rohde brzo mjeri dimenzije sve tri iskopavane površine. Dimenzije najveće, su oko 100 sa 100 metara. Druga po veličini je dimenzija oko 80 sa 70 metara. Najmanja, na čijem rubu je našao nogu ubijenog čovjeka, je veličine 30 sa nešto više od 15 metara. Na udaljenosti manjoj od jednog kilometra, nalazi i dvije gomile svježe zemlje iskopane i istovarene uz mali potok.

Pri povratku, oko Nove Kasabe novinar uočava pedesetak ulogorenih naoružanih vojnika kao i dvije vojne patrole od po šest srpskih vojnika koji nadziru područje. Lov na ljude koji se očajnički skrivaju i lutaju po šumama, kao i pripreme za nova ubijanja zarobljenika su očito u punom jeku. Rohde se potom vraća u Beograd.

Dva dana kasnije (18.08.1995.) CSM objavljuje njegov tekst pod naslovom Dokaz ukazuje na bosanski masakr (Evidence Indicates Bosnia Massacre) o svemu što je uporni novinar otkrio na području Nove Kasabe i Bratunca. Bila je to prva priča jednog američkog lista o dokazima sa terena o postojanjima masovnih grobnica. Rohdeova novinarska istraga, uz nedovosmisleni podnaslov: Izvještaj očevica potvrđuje optužbe SAD-a o ubijanjima glasno odjekuje u svijetu, a posebno u Sjedinjenim Državama.

Tekst pri kraju navodi da političko i vojno rukovodstvo Srba u Bosni, kao i mnogo puta ranije, negira postojanje ikakvih zločina.

Nova Kasaba 08 je grobnica sa pristupnom rampom čije karakteristike sugerišu da je iskopana utovarivačem. Tijela su stavljena u grobnicu u tri odvojene grupe (skupine 1, 2 i 3). Pronađene su ukupno 33 osobe, od toga su 32 bili muškarci a jednoj osobi nije bilo moguće odrediti spol. Prema izvještaju patologa, uzrok smrti kod 30 osoba su bile povrede vatrenim oružjem. Neke osobe u skupinama 1 i 3 (prva, odnosno posljednja grupa tijela koja je stavljena u grobnicu) mogle su biti ustrijeljene u samoj grobnici.“Izvještaj o ekshumaciji masovnih grobnica u istočnoj Bosni, august-oktobar 1999, Hose Pablo Baraybar, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju

Saznanja iz Bratunca i Nove Kasabe, zajedno sa pronađenim ličnim stvarima pored masovnih grobnica Rohde nosi natrag u Tuzlu, uključujući školsku diplomu iz 1982. godine koja je pripadala ubijenom Muratu Smajiću. Tamo nastavlja da intervjuiše izbjegle ljude iz srebreničkog pakla. Mnoštvo preživjelih muškaraca, koji su saznali da je Amerikanac posjetio Bratunac, okružuju Davida sa pitanjima o sudbini njihove rodbine. Nakon što Rohde pokaže pronađenu školsku diplomu, iz grupe ljudi izlazi čovjek. Prvo teško uzdahne, a zatim prazno zuri u diplomu i izblijedjelu fotografiju muslimanske djece. „To je diploma mog brata. Nosio ju je zbog identifikacije“, reći će Džemal Smajić prije nego što ponovo nestane u mnoštvu.

David Rohde, uz pomoć mladih tuzlanskih prevoditelja zatim pronalazi još devet ljudi koji su preživjeli masovne egzekucije. Četvorica od njih nikad prije nisu razgovarali sa novinarima. Svedočenja, u kojima se sada navode i nazivi lokacija masovnih ubijanja, a koje su snimljene iz zraka u periodu 5-27. jula 1995. Rohde bilježi u svom novom tekstu, koji CSM objavljuje 2. oktobra 1995. Naslov ne ostavlja prostor za nagađanja šta se desilo sa zarobljenim muslimanima poslije srpskog zauzimanja Srebrenice: Bosanski muslimani su masovno ubijani (Bosnian Muslims were killed by the Truckloads).

Spominjući mjesta masovnih ubijanja, koja će u vremenu koje slijedi postati toponimi srebreničkog genocida, Rohde u tekstu zaključuje kako je devet svjedoka, koje je intervjuisao odvojeno jedne od drugih i bez nadzora bosanskih vlasti, dalo veoma uvjerljive iskaze o masovnim egzekucijama izvršenim na pet lokacija: Karakaj, Kravice, Nova Kasaba, Bratunac i Potočari. Kako bi dobio što objektivnije iskaze, Rohde prilikom intervjua ne govori ljudima da je i sam bio na tim lokacijama. U tekstu se prvi put govori i o zasjedi vojske bosanskih Srba u Kamenici koja je pretvorena u brutalnu klaonicu nad kolonom obezglavljenih ljudi. Broj ubijenih na navedenim stratištima koji procjenjuje devet svjedoka, potvrđuju najcrnje slutnje o sudbini nestalih hiljada ljudi. Sve sumnje koje su davale nade, sada su iščezle.

Svjedoci sa kojima je Rohde razgovarao navode prisustvo Ratka Mladića prije i u toku same egzekucije na lokaciji Karakaja. Ove informacije prvi put potvrđuju i zvaničnici UN-a navodeći da tim podacima raspolaže i IWCT, a prema čijim je procjenama, koje će se kasnije pokazati tačnim, na pomenutoj lokaciji ubijeno oko 2.000 ljudi. Pored masakra u Karakaju, tekst govori i o ubijanju više stotina ljudi u skladištu poljoprivredne zadruge u Kravicama (kasnije će se utvrditi lista od 1.313 ubijenih ljudi – izvještaj Al Jazeera, april 2019).

Rohde ističe kako su dokazi o kojima je CSM već pisao, a koje je i sam vidio, potvrda da masovne grobnice u području Nove Kasabe, sa stotinama ubijenih ljudi zaista postoje. Ocjenjujući da su svi iskazi istiniti, te uzimajući u obzir veliki raspon okrutnih zločina kao i potrebnu logistiku za njihovo izvršenje Rohde logično zaključuje kako je odluku da se ubijaju zarobljenici donijelo najviše rukovodstvo bosanskih Srba.

Kao i svi dotadašnji i ovaj Rohdeov tekst navodi višestruka negiranja zvaničnika bosanskih Srba o bilo kakvim zločinima koje je nakon pada Srebrenice počinila njihova vojska, te naglašava da dokazi o egzekucijama ponovo stavljaju na ispit administraciju predsjednika Clintona.

„Boje su žute ali kiperaši… ako znate šta su kiperaši… kipuje… k’o i šljunak kad kipuješ… prićeramo kamion na rikverc do vrata i metnemo dvije fosne debele i dvojica za ruke, dvojica za noge i… tovari… Pa bili su… u zgurenom stanju, neki u pruženom, neki i u stojećem kad je to bilo u gomili, u gužvi… Jedan preko drugog. Neko zguren neko pružen neko… šta… Uglavnom, mrtvo pa et’… Čuo sam tamo na putu da pitaju da je bilo 550 a mi nismo brojali.“pripadnik radnog voda Pilićko-Lakanjske brigade VRS Jefto Bogdanović o transportovanju tijela 550 muškaraca ubijenih 16.07.1995. u Domu kulture u Pilicama.

Opravdano naslućujući ogromne razmjere zločina, koje niti jedan zapadni novinar do tada nije vidio osim njihovog novinara, samo tri dana od objave članka Bosnian Muslims were killede by the Truckloads, 5. oktobra 1995. CSM donosi novi Rohdeov tekst pod naslovom: Očevici potvrđuju masakre u Bosni (Eyewitnesses confirm Massacres in Bosnia).

Ponovo u javnost izlaze potresni iskazi preživjelih, čija imena se navode u tekstu. I opet se spominje prisustvo Ratka Mladića neposredno prije egzekucije u blizini Karakaja. Nižu se iskazi preživjelih očevidaca o stravičnim prizorima sa stratišta. Kamion koji natovaren tijelima ubijenih odlazi u pravcu grobnice pored Nove Kasabe, noćna strijeljanja na stadionu u Bratuncu, uniformisane ubice koje se cereći rugaju ljudima dok umiru, pojedinačno dodatno „ovjeravanje“ – pucanje u glave onih koji nisu ubijeni iz prvog pokušaja. Pucanje uz psovke. Ponovo se sve podudara sa onim što je u Bratuncu i rejonu Nove Kasabe vidio Rohde.

David Rohde u tekstu piše i o izvještaju pripadnika UN-ovih mirovnih snaga koji javlja kako je na stadionu Nove Kasabe vidio obuću i ruksake, te traktor koji u prikolici prevozi nabacana tijela ubijenih. Nakon što se približio grobnici, dalje navodi izvještaj, UN-ov vojnik je uočio ponovo cijeli red obuće, te kamion natovaren mrtvim tijelima i rovokopač. U tekstu se navodi i izjava visokog zvaničnika UN-a koji zbog ogromne količine fizičkih dokaza o zločinima koji leže duž mreže puteva od više od 30 km nagovještava da se radi o najvećem pojedinačnom ratnom zločinu u Evropi poslije Drugog svjetskog rata.

Zaključujući da je ekshumacija tijela krucijalna, Rohde svoj šokantni tekst završava sljedećom rečenicom: „Bosanski Srbi koje je Monitor (CSM) intervjuisao u području Srebrenice u augustu poriču da su muslimanski zarobljenici držani.“

„Bilo je puno mrtvih ljudi… Tu su ljudi koji su stavljani… u redove, kojima je naređeno da legnu, poslije toga, kako su to oni govorili, slijedi vakcina… Iza toga slijedi ovjera… Vakcinisanje se vrši… ubijanjem… a onda… komanda da se to ovjeri – u potiljak… u glavu.“Jovan Nikolić, direktor poljoprivredne zadruge u Kravicama.

Dana 24. oktobra 1995, sedam dana prije početka mirovnih pregovora u bazi američke avijacije Wright-Patterson nadomak Daytona (Ohio) bostonski dnevnik CSM objavljuje novi Rohdeov tekst pod naslovom: Srbija je odgovorna za masakre nad Bosancima (Serbia held responsible for Massacre of Bosnian). Podnaslov objašnjava ko je osoba koju će američka administarcija ugostiti u svojoj vojnoj bazi: Predsjednik Slobodan Milošević, koji će sljedeće sedmice biti u Ohaju na mirovnim pregovorima koje podržava SAD, možda stoji iza velikog ratnog zločina.

Obavještavajući američku javnost da će u svojoj zemlji ugostiti čovjeka koji je mastermind velikog ratnog zločina, Rohde u tekstu navodi iskaze pet svjedoka o strijeljanju 2.000 zarobljenih ljudi na lokaciji Karakaja 18. jula 1995, koji se poklapaju sa novim satelitskim snimcima SAD-a koje prikazuju masovne grobnice upravo u rejonu Karakaja. Preživjeli sa strijeljanja na lokaciji Karakaja Mevludin Orić, kojeg je Rohde intervjuisao, navodi da je među oficirima koji su komandovali odvođenju ljudi iz Konjević-Polja na stratište bio i oficir iz Srbije, star između 40 i 45 godina. Završni pasus teksta CSM ponovo govori o negiranju svih optužbi od strane jugoslovenskih (srbijanskih) zvaničnika.

O značaju i odjeku pomenutog Rohdeovog teksta u SAD-u, govori i događaj koji će uslijediti sedam dana nakon njegove objave, a samo dan prije početka mirovnih pregovora u Daytonu.

Tada, 30. oktobra 1995. pred Predstavničkim domom Kongresa (House of representatives) govori kongresmen Chris Smith. Svoje izlaganje započinje žestokom kritikom Clintonove administracije zbog činjenice da na američko tlo dolazi osoba za koju tvrdi da je zaslužila nadimak „Balkanski kasapin“:

Gospodine predsjedavajući, umjesto prostiranja crvenog tepiha ove sedmice za Slobodana Miloševića, Clintonova administracija treba izručiti srbijanskog predsjednika međunarodnim istražiteljima zbog njegove navodne uloge u ratnim zločinima počinjenim u bivšoj Jugoslaviji.“

Navodeći da je Milošević bio mastermind ekstremnog srpskog nacionalizma, a Karadžić njegov sluga, senator Smith zločine u srednjem Podrinju iz ljeta 1995. naziva „genocidnom kampanjom koju je sa uzice pustio Milošević“. Na kraju govora, koji je bio snažna kritika Clintona koji u goste, kao mirovnog pregovarača dovodi Miloševića, kongresmen iz New Jerseya traži da se u zvanični zapisnik njegovog obraćanja unese, zbog svoje iznimne važnosti i cijeli „uznemirujući“ tekst Davida Rohdea, koji je CSM objavio 24. oktobra, pod naslovom Serbia held responsible for Massacre of Bosnian, a koji potom Smith pred Kongresom čita.

Kongresmen Smith u tom momentu nije znao da je autor „uzemirujućeg teksta“ samo dan ranije 29. oktobra uhapšen u Zvorniku.

„Kako smo došli na to mjesto neko je rekao ‘lezite’. Neki su vikali ‘dajte nam vode pa nas onda ubijte’. I… stvarno mi je bilo žao umrijeti žedan. I zavlačio sam se među ljude dok sam mogao, kao i svi ostali. Možda, možda još koju sekundu da živim… Pomislio sam… da ću, da ću brzo umrijeti, neću se patiti… i… mislio sam da moja mama nikad neće znati gdje sam.“preživjeli, tada 17-godišnji, svjedok masovnog ubijanja oko 1.000 ljudi na brani u Petkovcima. Strijeljanja su izvršena 14 i 15. jula 1995.

Tjeran novinarskom ambicijom, ali, kako će kasnije sam izjaviti, i izmiješanim osjećanjima krivnje i moralne obaveze prema svjedocima sa kojima je razgovarao u Tuzli, Rohde je smatrao da mora nastaviti sa otkrivanjem istine o masovnim likvidacijama muslimanskih muškaraca i dječaka. Ovaj put je pored vjerodostojnih svjedočenja preživjelih imao i precizne informacije o lokacijama četiri masovne grobnice.

Smatrao je da su informacije pouzdane, jer je i njihov izvor bio vrlo pouzdan – radilo se o američkim obavještajnim zvaničnicima. U subotu 28. oktobra je obavio telefonski razgovor iz Zagreba sa urednicom CSM iz Bostona Faye Bowers, najavivši da će tekst o mirovnim razgovorima u Daytonu poslati tek u ponedjeljak 30. oktobra. Ono što je tada izostavio da joj kaže bilo je to da se odlučio vratiti na područje Srebrenice. Rohde je imao još jedan mali problem. Naime, datum važenja novinarske akreditacije koju su mu prethodno izdale vlasti bosanskih Srba je istekao. Problem je brzo riješio. Sopstvenom rukom je prepravio datum važenja.

U nedjeljno jutro 29. oktobra 1995. Rohde, naoružan isteklom novinarskom akreditacijom i fotoaparatom, dolazi iz Zagreba vozeći se sam u unajmljenom crvenom citroenu. Preko sarajevskog aerodroma, prolazi kroz kontrolni punkt srpske vojske gdje vojniku objašnjava da ide u press centar na Pale. Ipak, on samo prolazi pored Pala i nakon sat vožnje, na sljedećem kontrolnom punktu ponovo pokazuje akreditaciju sa prepravljenim datumom objašnjavajući da je u tranzitu za Beograd. Vojnik ne uočava Rohdeovu korekciju datuma važenja akreditacije, ali na punktu američki dopisnik dobija saputnika, srpskog vojnika s kojim se vozi do novog kontrolnog punkta. Vojnik na tom punktu izlazi iz kola i Rohde odjednom shvata da je „vojnika-stopera“ ostavio na istom onom mjestu gdje je sredinom augusta pronašao prve masovne grobnice u blizini stadiona Nova Kasaba.

Očekujući da će kontrolni punktovi kao i vojska biti sve češće na putu, te da u kolima ima „ne baš bezazlenu“ kartu sa označenim lokacijama masovnih grobnica i fotoaparat, Rohde mijenja plan i odlučuje da umjesto planiranih četiri, posjeti samo dva mjesta masovnih egzekucija. S obzirom da su odabrane lokacije, blizu graničnog prelaza Karakaj, planira da nakon toga odmah preko Drine ode u Srbiju. Procjenjuje da je navedene dvije lokacije masovnih grobnica i egzekucija, o kojima ima svjedočenja pet preživjelih, najlakše naći jer se nalaze blizu glavnog puta.

Rohde se vozi na prvu lokaciju. Nakon što uoči da je pogrešno skrenuo, vraća se i na lijevoj strani vidi željezničku prugu. Upravo onako kako su mu preživjeli svjedoci i rekli. Skreće na makadamski put, te kola parkira ispod željezničkog podvožnjaka, kako bi ih sakrio od pogleda. Orijentiše se prema karti i sa svoje lijeve strane odmah ugleda veliku površinu nedavno iskopane zemlje, do koje vode jasni tragovi velikih kamionskih guma. Na prvi pogled izgleda mu da se radi o nekoliko zasebnih grobnica. U strahu da ne bude primijećen, osmatra oko sebe i šokiran uviđa da sve što vidi odgovara opisima iz svjedočenja. Polje izraslih kukuruza, koje se proteže do blagog brežuljka je tu. Baš kako su mu i rekli. Dan je sunčan. Na obližnjim njivama vidi ljude kako rade.

U vrtlogu uzbuđenja i straha, kao u transu fotografiše gomile odjeće, cipele, konzerve. Svjestan je da može biti uhapšen svakog momenta. Ne vidi nikakva tijela niti ljudske kosti, ali iz jedne od grobnica dopire oštri smrad mesa koje se raspada. Zatim nalazi crne francuske beretke, francuzice (stariji bosanski muslimani su ih često nosili), ličnu kartu čovjeka iz Srebrenice, te nekoliko fotografija sa ispisanim muslimanskim imenima na poleđinama. Tek kad pogleda na sat, novinar CSM shvati da je prošlo već nekoliko sati otkako je u polju smrti. Potom nekoliko puta fotografiše obližnju školu za koju su mu preživjeli rekli da su u njoj držani prije no što su odvedeni na pogubljenje. Već je tri sata popodne. Razmišlja da odmah krene preko Drine za Srbiju.

Ipak se odlučuje da brzo ode i na drugu lokaciju na području Karakaja, branu koja je neka vrsta nasipa (radi se o brani u rejonu Petkovci) do koje mu treba oko 20 minuta vožnje. Vrlo brzo dolazi pred golemi i strmi nasip u čijem širokom pošljunčanom podnožju parkira citroen iznajmljen u Austriji. Pretražuje područje i ne nalazi ništa. Vidi starijeg čovjeka koji hoda uz branu vodeći psa. Čovjek mu maše, a Rohde mu odmahuje. Čovjek potom nestaje. Zatim se kolima vozi na drugu pošljunčanu zonu brane. Odjednom, dok je još u kolima, sa svoje lijeve strane ugleda zapanjujući prizor – dvije ljudske butne kosti. U namjeri da slika nestvarni prizor užasa, brzo stavlja film u kameru, i izlazi iz kola. Odjednom se pred njim stvori čovjek kojeg je pozdravio i koji drži pušku uperenu u njega. Čovjek galami, naređuje mu da se udalji od automobila i da podigne ruke uvis. Oko šest sati popodne, Rohde je u policijskoj stanici u Zvorniku.

Glogova 05
„U grobnici su se nalazila 73 čitava ili skoro čitava tijela i više dijelova tijela. Većina tijela je imala višestruke prelome kostiju i nedostajali su im donji ili gornji udovi… Iskomadanost ostataka i činjenica da su pokopani sa velikom količinom sedimenta sugeriše da su tijela iskomadana prije nego što su pokopana i da su sa nepoznate lokacije pokupljena mašinom (poput rovokopača).“Izvještaj o ekshumaciji masovnih grobnica u istočnoj Bosni, august-oktobar 1999, Hose Pablo Baraybar, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju

Nakon pet dana isljeđivanja u policijskoj stanici pod sumnjom za špijunažu, nedozvoljeno snimanje i falsifikovanje dokumenata, novinar David Rohde je 03. oktobra 1995. izveden pred sud u Zvorniku. Ipak optužbu za špijunažu protiv Rohdea sud nije izrekao. U kratkoj sudskoj farsi američki novinar je osuđen na 15 dana zatvora (uračunato je 6 dana provedenih sa isljednikom Markom), te biva otpremljen u Bijeljinu.

Za to vrijeme vlasti bosanskih Srba su negirale da su zarobili američkog novinara. U javnosti se za njegovu sudbinu čulo zahvaljujući bostonskom CSM-u, čije uredništvo je počelo postavljati pitanja američkoj administraciji o svom nestalom novinaru, ali i članku The Washington Posta od 3. novembra 1995. sa naslovom čije samo četiri imenice odlično opisuju suštinu genocida nakon pada zaštićene enklave UN-a: Tragovi buldožera, zemlja i kosti (Buldozer Tracks, Soil and Bones). Tekst koji je napisala buduća američka ambasadorica u UN-u i tadašnja ratna dopisnica sa prostora zemlje raspadnute krvavim ratovima Samantha Power, započinje rečenicom koja treba da probudi američku administraciju: „Američki izvještač koji je otkrio srebrenički masakr je sada u rukama ubica.“

Rohdeova porodica zajedno novinarima CSM-a odlazi u Dayton, gdje su u toku mirovni pregovori, a na kojima učestvuju i predstavnici režima koji drži novinara u zatvoru Nikola Koljević i Slobodan Milošević. Davidov otac, Harvey Rohde iz Daytona šalje pismo Radovanu Karadžiću u kojem ga moli da mu pusti sina.

Te 1995. godine novinarka mađarskog porijekla Kati Marton, čiji su djed i baka ubijeni u Auschwitzu, a roditelji proveli dvije godine u zatvoru zbog lažnih optužbi za špijunažu za SAD, na čelu je Komiteta za zaštitu novinara (CPJ). I upravo te godine, nakon vjenčanja u Budimpešti, ona je postala supruga jednog od glavnih američkih pregovarača u Daytonu Richarda Holbrookea. Kati koristi uticaj muža, te se urednici CSM-a i članovi porodice zatočenog novinara sastaju sa Holbrookeom i američkim ambasadorom u BiH Johnom Menzisom. Sudbina novinara CSM-a postaje udarna vijest.

Konačno press služba Karadžićevog režima, 5. novembra 1995, sedam dana od Rohdeovog hapšenja, nakon upornog negiranja, priznaje da je novinar priveden zbog “ilegalnog prelaska granice, boravka na teritoriji Republike Srpske i falsifikovanja dokumenta“. Glasnogovornik State Departmenta Nicholas Burns, izrazivši otvorenu ljutnju zbog podmuklog skrivanja informacija o sudbini američkog novinara od strane notornih vođa bosanskih Srba, je jasan: „SAD zahtijevaju trenutno oslobađanje gospodina Rohdea“. U diskreciji američke vazduhoplovne baze Wright-Patterson, američka administracija, putem državnog sekretara Christophera, upozorava glavnog kreatora srpske paradržave u Bosni Slobodana Miloševića da mirovni pregovori mogu biti ugroženi ako se Rohdeov pritvor nastavi. U toku razgovora sa Nikolom Koljevićem o sudbini zatočenog novinara, Richard Holbrooke, dajući mu na znanje da je u američkoj bazi, uzima njegov šešir i pita ga: „Možda bih ga (šešir) trebao zadržati kao taoca“.

O diplomatskim pregovorima oko Rohdeovog oslobađanja, još dok je njihov novinar u ćeliji sa pet zatvorenika u zatvoru u Bijeljini, 6. novembra CSM objavljuje tekst pod naslovom: Nastavljaju se pregovori za oslobađanje Monitorovog novinara kojeg drže bosanski Srbi (Negotations Continue To Free Monitor Writer Held by Bosnian Serbs).

Konačno, 8. novembra David Rohde, novinar koji je, ne svojom voljom, postao i sam dio vijesti o kojima je izvještavao, pušten je na slobodu. Nekoliko sati prije oslobađanja i prelaska u Srbiju, u pratnji naoružanih srpskih specijanih snaga sa crvenim beretkama, u režiranom „intervjuu“ pred vojnim isljednikom Markom i srpskim režimskim TV kamerama, on priznaje da nije našao dokaze o masakru. Odlukom suda u Zvorniku, Rohdeov iznajmljeni crveni citroen postaje vlasništvo paradržave za koju većina Amerikanaca nije čula.

Nakon Rohdeovog oslobađanja, uredništvo bostonskog lista, objavljuje serijal u tri dramatična dijela, čiji prvi tekst izlazi 17. novembra 1995, nazvan U bosanskim poljima ubijanja (In the Bosnian Killing Fields). U tim tekstovima, koji su rezultat ispovijesti novinara koji je tražio i pronašao masovne grobnice sa tijelima ubijanih muslimanskih muškaraca nakon pada Srebrenice, skoro 9 mjeseci prije ulaska međunarodnih timova za ekshumaciju, su detaljno opisani njegovo traganje i pronalaženje dvije masovne grobnice Karakaj i Brana kod Petkovaca, poznatija kao Brana crvenog mulja. Dati su i detalji hapšenja, intenzivnih šestodnevnih isljeđivanja, sudske farse u zvorničkom sudu i zatvorskih dana u Bijeljini. Ove tekstove ne potpisuje Rohde, nego urednici CSM-a. Novinar koji je intervjuisao svjedoke sada je sam intervjuisan kao svjedok.

Na dan kad je parafiran Dejtonski mirovni ugovor, 21. novembra 1995., CSM objavljuje posljednji tekst iz serijala o 10 dana koje je u zatočenju proveo njihov novinar, i koji na njegovu sreću nije završio tragično poput novinara Kjašifa Smajlovića, dopisnika Oslobođenja iz Zvornika, zvjerski ubijenog 9. aprila 1992. na radnom mjestu. Tijelo ubijenog Kjašifa Smajlovića, koji je svoj posljednji izvještaj slao u Tuzlu, slušajući korake ubica dok su prilazili njegovom novinarskom uredu, tek 24 godine kasnije pronađeno je u masovnoj grobnici Kazanbašče u Zvorniku, mjestu u kojem je 1995. u novembru zarobljen, ispitivan i „osuđen“ uporni novinar, tragač za istinom David Rohde. Ime ovog bosanskog novinara, kojem su ubice, prije nego što su ga ubile vatrenim oružjem, razbile glavu njegovom pisaćom mašinom je među 2.344 imena novinara ubijenih širom svijeta, i David Rohde ga danas može pročitati ispisano u svojoj zemlji, u Washingtonu, u memorijalnom muzeju ubijenih novinara, Fallen Journalists Memorial.

Pulitzer za istinu

Pisanja novinara Davida Rohdea i CSM-a nisu mijenjala niti su mogla mijenjati globalnu politiku, ali su bila prva istraživačka svjedočenja o postojanju masovnih grobnica koja su se počele pojavljivati širom srednjeg Podrinja poslije masovnih ubijanja muškaraca i dječaka, a nakon pada Srebrenice. Njegova sistematičnost i upornost u pronalasku dokaza o postojanju masovnih grobnica i dokaza o organizovanom, koordiniranom i izvršenom zločinu genocida srpskih vojnih i civilnih vlasti, je prokazala, ogolila i na kraju uznemirila globalnu politiku. Prije svega raspršila je iluzije o moći, te dovela u pitanje samu svrhu postojanja UN-a. Dodijelivši mu svoju nagradu, za pet tekstova objavljenih u CSM-u, od sredine augusta do sredine novembra 1995, uz simboličnih 3.000 dolara (konfiskovani crveni citron oduzet u Zvorniku, star samo godinu dana je vrijedio mnogo više) za međunarodno izvještavanje 1996, Pulitzerov komitet je kratko, ali veoma precizno objasnio šta je to bilo vrijedno u radu Davida Rohdea: „Za njegovo uporno izvještavanje sa lica mjesta o masakru hiljada bosanskih muslimana u Srebrenici.“

Dvadeset godina kasnije, 13. aprila 2016. u interjvuu datom Sukanyji Roy, i objavljenom na njegovom matičnom univerzitetu Brown, sam Rohde će jednostavno objasniti zašto je istraživačko novinarstvo tako važno:

Mnogi ovi ljudi su ubijeni ovdje ovog dana od strane ovog počinioca. Moći izvjestiti o tome traži izlazak na teren. Postoji izraz u novinarstvu ‘ground truth’, gdje doslovno svjedočite događajima ili razgovarate sa svjedocima događaja ili vidite dokaze o tome i vi te činjenice iznosite na vidjelo.“

I upravo to Rohdeovo uporno istraživanje i pisanje je bilo usmjereno na jednu jedinu i najvažniju stvar. Istinu. Istinu koju je tražio nije dobio sjedeći u dopisništvu nego je to radio empirijski, direktnim kontaktom sa učesnicima, očevicima i na lokacijama. Ono je potaklo sve ostale zapadne medije da priča o zločinima i njihovom prikrivanju nastavi biti važna i da se podigne na najviši mogući nivo, što je vrhunski domet svakog istraživačkog novinarstva.

Poslije njegovih saznanja, sistematsko prikrivanje genocida, prekinuto dolaskom američkih vojnih snaga u Bosnu, je metastaziralo u novo zločinačko ludilo vlasti i vojske koja je stvarala čistu etničku teritoriju, „poklonjenu srpskom narodu“. Nakon primarnih grobnica koje su bile dokazi masovnih ubijanja, kopale su se i raskomadanim tijelima punile sekundarne i tercijarne grobnice kako bi se dokazi tih ubijanja sakrili. Ova druga faza genocida, odnosno njegova bestijalna nadgradnja trajala je od početka augusta do početka novembra 1995. Srebrenički genocid sa svojom „nadgradnjom“ izvršen je sistematski planiranim i dobro koordiniranim radnjama u koje je prema procjenama bilo uključno oko 21.500 ljudi, vojske i civila sa prostora koji se danas zvanično zove Republika Srpska. U tom periodu na teritoriji površine od oko 2.000 kvadratnih kilometara u području srednjeg Podrinja, tijela više hiljada ubijenih, iz šest glavnih primarnih masovnih grobnica će, na način lišen ikakve ljudskosti, biti otkopavana i prevožena na najmanje 39 novih sekundarnih grobnica. Pri tome je korištena teška mehanizacija koja je tijela, jednom već rastrgana paljbom iz automatskog oružja, nanovao uništavala. Ubijeni ljudi, pretežno muškarci i dječaci su na taj način ciljano dehumanizirani, te im je uskraćeno pravo na pristojan smiraj. Organizovani, koordinirani i nadzirani sistem skrivanja zločina je bio opsežna operacija koja se odvijala na prostoru srednjeg Podrinja napravivši sramnu geografiju genocida na kraju 20. vijeka. Taj sistem je pokazao svoju punu bestijalnost u nastojanju da se žrtve što teže ili nikako ne pronađu ili ne identifikuju i pri tome potpuno dehumaniziraju.

Ujedno bio je to završetak temeljnih triipogodišnjih radova na kojima je izgrađen entitet, republika, koja u svom imenu nosi ime samo jedne etničke grupe kao dokaz da je posao etničkog čišćenja, isplaniran i kooordiniran u Srbiji, a sa svojim genocidnim vrhuncem iz krvavog ljeta 1995., uspješno i sa zadovoljstvom okončan i konačno priznat Dejtonskim mirovnim sporazumom.

Pukovnik Kimmitt u Čančarima

Radeći kao prevodilac za vojsku Sjedinjenih Američkih Država, u proljeće 1998. godine prvi put sam svojim očima na lokaciji smještenoj između Kamenice i Čančara, u opštini Zvornik vidio otvorenu masovnu grobnicu. Na to mjesto sam stigao vozeći se oklopnim Hummerom sa, tada 44-godišnjim pukovnikom Markom Kimmittom, artiljerijskom zapovjednikom 1. oklopne divizije. Oficir sa West Pointa, full-bird collonell, kako bi rekli u američkom vojnom slengu, visoki i vitki Kimmitt je bio čovjek za kojeg i sa kojim je bilo veliko zadovoljstvo raditi.

Široka naobrazba harvardskog magistra i sjajan smisao za humor, ponekad začinjen blagim sarkazmom, kao i uvažavanje svakog sagovornika su bili razlozi zbog kojeg sam ga iskreno poštovao. Njegov familijarni, vojni, ali i politički republikanski pedigre je bio impresivan. Pukovnikov otac Joseph Kimmitt, veteran Drugog svjetskog i Korejskog rata bio je komandant 8. oklopne divizije američke vojske. U administraciji Ronalda Reagana je bio, između ostalog, sekretar Američkog senata, a po napuštanju politike radio je na Boeingovom razvojnom programu projekta AH-64 iz kojeg će se roditi Apache helikopter. Njegov 7 godina stariji brat Robert, također svršeni westpointovac, penzionisani two star-general je u administraciji Busha seniora bio ambasador SAD-a u Njemačkoj. U kasnijoj administraciji Busha juniora, će u dva navrata biti zamjenik državnog sekretara za trezor. I drugi brat Jay je oficir sa West Pointa i kasniji potpredsjednik korporacije Osh Kosh.

Kimmitt je bio pasionarni čitatelj knjiga o historiji Balkana i vrhunski analitičar, koji mi je pričao o političkim greškama tadašnje demokratske administracije u Washingtonu uvijek argumentirano. Simpatično šuškajući dok izgovara pojedine glasove, uvijek uredno podšišane salt and pepper frizure, u toku dugih vožnji u neudobnom Hummeru ponekad bi mi prepričavao šta je gledao na Late Night with David Letterman ili šta je pročitao u Foreign Affairsu. Da skratim, pričati sa Kimmittom bilo je vrijedno životno iskustvo.

Stajali smo pored sekundarne grobnice, čiji su rubovi dosezali do dvorišta kuće iz koje nas je, ne baš zainteresovano, posmatrao muškarac srednjih godina, opušteno pušeći cigaru. Po kraćem obodu, uz grobnicu skoro pravilnog trapeznog oblika, u dužini od 25 do 30 metara potpuno novi betonski stubovi obnovljene nadzemne električne mreže, naglo su skretali, te se ponovo, na kraju grobnice vraćali na osnovnu liniju, prateći stubove u nastavku. Iz ovog se moglo zaključiti da je lokalna elektrodistribucija imala informaciju šta se nalazi u utrobi parcele pored koje je prolazila trasa nadzemnog električnog voda. Svi smo, uključujući i pukovnika Kimmitta, bez riječi posmatrali istražitelje kako sa ostalim ljudima u dubokoj jami pažljivo izvlače tijela. Ustvari, bili su to više izdrobljeni ostaci ubijenih izmiješani sa tamnosmeđom zemljom koja je služila kao tampon između više slojeva nabacanih tijela.

U toku povratka prema američkoj vojnoj bazi Eagle, nismo progovorili gotovo niti riječ. Kimmmit je samo nekoliko puta ponovio: „Ne razumijem. Zaista ne razumijem“.

Nekoliko dana kasnije, ujutro po dolasku u svoju malu kancelariju, zatekao sam kapetana Statsona, koji je prema Kimmittu pokazivao onu vrstu poštovanja, koje zahvalni sinovi imaju prema svojim očevima. Rekao mi je da me zove pukovnik Kimmitt. Otišao sam odmah i zatekao ga kako stojeći ispija svoju filter kafu. Ponudio me je da sjednem i bez riječi mi pružio šolju vruće kafe. Zatim je otišao do stola sa kojeg je uzeo knjigu sa crnim omotom. Pružio mi je rekavši: Ovu knjigu moraš pročitati. Ovo je nešto najbolje što sam o ovom ratu pročitao.

Pogledao sam knjigu. Na crnoj naslovnoj stranici u razbacana četiri reda velikim sivim slovima u Bodoni classic fontu, bile su ispisane četiri riječi:

Završna igra (End game) David Rohde

Između druge i treće riječi bilo je ispisano:

Izdaja i pad Srebrenice: Najgori masakr u Evropi od drugog svjetskog rata
(The Betrayal and Fall of Srebrenica: Europe’s Worst Massacre since World War II)

nomad.ba