Isprika vrijedi više od psovke

Kao za nevolju, gledao sam tu utakmicu Reala i Manchester Cityja, i vidio sam onaj trenutak kada je sucu Skomini i ekipi njegovih pomoćnika mater slovenska pošla na trg. Ustvari ne, nije to bila mater slovenska, nego mater slovenačka, pa bi se moglo reći da je psovka ispaljena na stranom jeziku. Povod je bio prekršaj nad Cristianom Ronaldom – velikim igračem koji je počesto žrtva neidentificiranih prekršitelja – a opsovao je hrvatski nogometaš Luka Modrić. Naravno, najzaslužniji za sve su televizijski snimatelj, te genijalni redatelj izravnog prijenosa, koji je iskoristio kratki kadar reakcija s Realove klupe, a da nije imao pojma što to izgovara malo prije toga zamijenjeni igrač. Umalo zatim, nakon svršetka utakmice, na hrvatskim se tabloid-portalima pojavila snimka s Modrićevom psovkom, uz šeretski komentar: “sami procijenite što je Modrić rekao slovenskom sucu”. Biva, mater slovenačka, a sve posred onog što se rimuje s koječim što se rimuje s “ička”, nešto je što se u novinama ne piše, premda se nekako naglasi kako se Modrić i ovim dokazao kao “vođa ekipe” i igrač s “karakterom”. Na kraju, zahvaljujući hrvatskim senzacionalističkim općilima, jedna ne baš sasvim privatna psovka dodatno je kolektivizirana i poopćena, ne bez nekakvog blesavog ponosa, pošto smo svi, kroz usta idola nacije na privremenom radu u Madridu, Damiru Skomini, njegovim suradnicima, a onda i svima koji se osjete pogođenim i obuhvaćenim, hebali mater slovenačku u, recimo, kričku. U biti, reakcija tabloida je do zla boga infantilna, pripada diskursu nižih razreda osmoljetke, kada se učeništvo, naročito muško, erotizira nakon što jedan od njih opsuje direktoru škole mater. Pa još, na primjer, slovensku (tojest slovenačku). Što su nam, konkretno, ovog časa Slovenci krivi, to ne treba ni pitati. Ako i nisu, naknadno će nešto skriviti.

Ubrzo zatim reagirao je izvršni direktor FARE-a (Football Against Racism in Europe), jer su se već nadigli uvrijeđeni Slovenci, kojima nikako nije prijalo ono što prija hrvatskim tabloidima i inoj domoljubnoj čeljadi. Piara Powar, gospodin nepoznata kulturnog i etničkog podrijetla, svakako dalek našim krajevima, naravno nema pojma kako Balkanci reagiraju kad im se psuje mater, pa još i “po nacionalnoj liniji”, i do kakve tu identifikacije i autoviktimizacije dolazi. Ali i ovo što mu je bilo jasno, spajanje nacionalnog imena sa spolnim organom nečije majke, sasvim je dostatno za njegovu reakciju.

I tu onda započinje prava priča: prozvani Luka Modrić lijepo se ispričao i sucu Damiru Skomini, “a potom i svakome, poglavito u Sloveniji” koga je uvrijedila njegova “prostačka reakcija”. E sad, naravno da će neka skeptična duša sad reći da se nogometaš ispričao da ne bi nagrabusio i postradao u Uefinoj kampanji protiv rasizma i šovinizma, i da je lakše ceremonijalno se posuti pepelom, nego ići za posljednjim konsekvencama vlastitih riječi (no, zar to nije stari hrvatski pozdrav iz opere Zrinyi Miklos?), koliko god one godile domovinskoj publici? Jest, ima i tu nešto, pogotovu što Modrić u isprici izgovara kako je tek vidjevši snimku postao svjestan vlastitih riječi – biva, bio je u nekom naročitom stanju svijesti, skroz neuračunljiv i neubrojiv, te samim tim i nekažnjiv – ali, opet, što čovjek i da kaže u takvoj situaciji?

On se ne sjeća vremena kad je psovanje majke slovenačke, srpske, muslimanske, hrvatske ili albanske moglo čovjeka vrlo skupo koštati. Ako ne višednevnog ili višemjesečnog zatvora, onda barem totalne profesionalne i društvene diskvalifikacije, na duže vrijeme ili čak trajno. Dobro de, ne bi to ni onda nogometaša koštalo karijere, ali bi mu pametnije bilo da nakon toga ode u neko vrlo daleko inozemstvo dok stvari malo ne legnu. Istina je, međutim, i to da u to vrijeme nogometaši jedni drugima, a onda ni sucima, niti nisu psovali majku slovenačku, srpsku, muslimansku, hrvatsku i albansku. To su radili pisci kad se dobro podnapiju. Oni su tih godina za narod bili ono što su danas nogometaši: proroci, nositelji nacionalne ideje, preporoditelji…

Nije to bilo baš neko sretno vrijeme, ali kad je o psovkama riječ, a pogotovu psovkama s nacionalnim atributom, možemo ga se s nostalgijom sjetiti. Od tada, naime, znamo, ili je tačnije reći osjećamo kako je teška i definitivna takva psovka. Kada nekom opsuješ mater, sasvim je moguće, pače i vjerojatno, da to neće biti kraj vašemu druženju, možda i prijateljstvu. Opsuješ li mu, međutim, mater srpsku ili albansku, tojest četničku i šiptarsku, ili sa suprotnih strana mater hrvatsku ili ustašku, činiš nešto što je doživotno i što je zauvijek. To su riječi protjerivanja, zatiranja, odricanja.

Luka Modrić o tome, naravno, nema pojma. Premlad je i nema se odakle sjećati toga. Ali svejedno zna da se pridjevom uz imenicu njegova psovka poopćila na nezgodan način. I to mu je, zapravo, sasvim dovoljno znanje. Ispričao se onako kako je sam znao i umio, nema tu odvjetničkih savjeta, a nema ni nekakvog ali, koje bi relativiziralo stvari, preraspoređivalo krivnju i pretvaralo ispriku u nešto suprotno. Njemu je, izgleda, stvarno krivo što je sucima (Skomini i suradnicima) psovao mater, pa još slovensku. I biva nekako utješno što mu je krivo, a meni najednom više nije žao što sam gledao tu utakmicu i što mi je jedna psovka zgadila večer.

Naime, u određenom smislu više vrijedi Modrićeva isprika od njegove psovke. Divlje riječi, riječi koje kolju ljude, čupaju im utrobe i protjeruju ih, odavno su oslobođene, izašle su na ulice i trgove, odomaćile su se i prenose se s generacije na generaciju, tako da su danas samo stariji od četrdeset svjesni njihove težine. A nikome nije ni na kraj pameti da se ispričava ili izvinjava, osim kada ga dopadne ta nevolja da se kao državnik, predsjednik ili premijer ceremonijalno ispričava obiteljima i sunarodnicima onih koji su poklani u ime njegova naroda. Ali takve se isprike ne računaju, jer ih još nitko, ni na jednoj strani fronte i ni s jedne strane psovke, nije izgovorio bezrezervno i čista srca. Ako se tu netko nekome ispričavao, uvijek bi to bilo uz nekakav dodatak, koji bi poništio ispriku i stvar suštinski učinio još mnogo gorom. Dobro, ispričali smo vam se, a sada se vi ispričajte nama! Ili: ispričali smo se, a dalje neka se prošlošću bave povjesničari! Umjesto: oprostite nam, a mi nikada nećemo zaboraviti što smo vam učinili, i vazda će nas biti sram. Tako bi glasila stvarna isprika, koju nikada nitko nije izgovorio.

I to je, najednom, ono što je, bio svjestan toga ili ne, učinio jedan nogometaš. Umjesto da kaže kako ga je uzrujala sudačka pogreška, pa je, eto, neprimjereno reagirao, on prvi dio sasvim preskače, baš kao da je svjestan da nema te sudačke pogreške koja bi čovjeku dopustila da nekome psuje mater slovenačku. Kao što, uostalom, nema tog ratnog zločina koji bi nekome dopustio da na njega odgovori ratnim zločinom. Ništa neće umanjiti sram čovjeka koji se doista srami, a ponajmanje to što bi se, možda, onaj drugi trebao sramiti još i više. U tuđi sram i tuđu savjest nemoguće je ulaziti, jednako kao što se ne može proći kroz ogledalo.

Onoliko koliko je Luki Modriću stvarno neugodno, toliko njegova isprika i vrijedi. A izgleda da mu je stvarno neugodno. Nije važno što će o tome misliti Damir Skomina i njegova ekipa, niti što će misliti svi Slovenci redom, jer smisao isprike se ne ispunjava i ne ostvaruje u Drugome, nego se ispunjava i ostvaruje u onome tko se ispričava, i u onima u čije se ime ispričava. Posljedice isprike ćemo, dakle, osjetiti mi, skupa s Lukom, jer ni njegova psovka nije samo njegova. Kako sad to, već ste pobjesnili? Pa lijepo, ako su tabloidi guštali nad materom slovenačkom i ako je, recimo, meni bilo neugodno što sam u izravnom prijenosu doživio Modrićevu psovku, to znači kako i tabloidi i ja u svemu tome sudjelujemo. Samo je isprika privatna i intimna stvar. Nju je Modrić izgovorio u svoje ime, a opsovao je u ime svih nas i u ime kulture u kojoj je takva psovka normalna.

I je li onda uopće moguće ispričati se u ime svih? Recimo, u ime naroda? Je li moguće učiniti ono što je učinio Willy Brandt? Zapravo i nije. Ili jest, ali u nekom posve drugom smislu: kada je taj veliki i genijalni čovjek kleknuo u Varšavi pred poljskim i židovskim žrtvama pogubljenim u njemačko ime, on se, zapravo, obratio Nijemcima. Rekao je: pogledajte, njemački kancelar kleči! Tako je strašno i nepopravljivo ono što smo učinili da njemački kancelar kleči. S njime kleči simbolička, a ne stvarna Njemačka, ali to je već mnogo.

I tako smo od Luke Modrića došli i do Willyja Brandta. Dobro je tako. Ispričavajući se taj je novcem prebogati dječarac postao dostojan nečeg što ga daleko nadrasta, a što nadrasta i sve nas koji se, gledajući Modrića i čitajući mu s usana, osjećamo ovako ili onako. Eto kamo se i s najružnijom psovkom može stići.