Islamski svjetonazor: jedno i mnoštvo

Piše: Zahra Al Zeera

Islamski svjetonazor je religijski, racionalan, filozofski, sveobuhvatan i vodi prema jedinstvu. Krajnji cilj islama je obznanjivanje Jedinstva božanskog načela i integriranje svijeta mnoštva u svjetlu tog Jedinstva. Duhovnost u islamu je neodvojiva od svijesti o Jednom, Allahu, dž. š., i življenja u skladu sa Njegovom voljom.

Načelo Jedinstva (tevhid) leži u srcu islamske poruke i određuje islamsku duhovnost u svim njenim raznolikim dimenzijama i oblicima. Duhovnost je tevhid i stepen duhovnog dostignuća ljudskog bića, stepen njegove ili njezine ostvarenosti tevhida.

U ovom poglavlju nastojat ću rasvijetliti islamski svjetonazor u cilju pomaganja čitaocu da uoči jasnu razliku između zapadne sekularne filozofije i islamske religijske filozofije. Islamska filozofija je duboko ukorijenjena u religijskim i teološkim učenjima.

Islamska religija, filozofija i epistemologija su usredsređene na razvoj čovjeka kao ljudskog bića. Pročišćenje duše moralnim i etičkim kur’anskim učenjima kao i izoštravanje uma rasuđivanjem i promišljanjem o Božijem stvaranju, univerzumu, razmišljanjem o sebi su krajnji ciljevi islamskog učenja/poučavanja i prakse.

“A zašto ne razmisle sami o sebi? Allah je stvorio nebesa i Zemlju i ono što je između njih – sa ciljem i do roka određenog. A mnogi ljudi ne vjeruju da će pred Gospodara svoga doista izaći.” (Kur’an, 30: 8).

Cilj razvijanja unutarnje čovjekove moći uz naređivanje dobra i odvraćanje od zla propisan je u islamu s obzirom da je ljudskim bićima namijenjen viši viši položaj u Božijem stvaranju. Stoga je cilj čovječanstva na zemlji da dosegne najviši stepen savršenstva kroz znanje o sebi, univerzumu i Bogu, koji je Krajnja Istina i djelima koja bi trebala biti ukorijenjena u moralnosti i etičnosti. Čovječanstvo zauzima najviši i najznačajniji položaj na zemlji. Kada je Bog stvorio Adema, zatražio je od meleka da mu se poklone, prije Adema samog, učinivši ga svjesnim njegovoga položaja tako da ne bi trebao sam sebe poniziti.

“… i kad je melekima Gospodar tvoj rekao: ‘Stvoriću čovjeka od ilovače, pa kad mu savršen oblik dam i život u nj udahnem, vi mu se poklonite!’ meleki su se, svi do posljednjeg, zajedno poklonili…” (Kur’an, 38: 71-73).

Važno je na ovom mjestu napraviti razliku između islama, koji je suština i muslimana ili muslimanskih društava koji su stvarna praksa a ponekad i u oštroj suprotnosti sa suštinom islama. Al-Faruki ističe: 

Prema pisanju brojnih autora islam je poistovijećen sa muslimanima. Takvi autori razumijevaju naslijeđe mišljenja, djelovanja i izražaje od strane muslimana kao sastavni dio islama tvrdeći da je savršena i primordijalna religija Božija. Islam se ne može poistovijetiti sa muslimanskom historijom. To je ideal kojemu muslimani teže i prema kojemu bi trebali biti određeni. Međutim, istinska objektivnost traži razlikovanje islama i muslimanske historije te umjesto toga zahtijeva da se islam posmatra kao suština, kriterij i mjera.

Savršenstvo je, sa islamske tačke gledišta, povezano sa znanjem i djelovanjem. Ovo znanje, međutim, nije samome sebi svrha. Ono je pravi put za razumijevanje sebe, univerzuma i naposlijetku Boga te približavanja Njemu. Kao što je Ibn Sina kazao, ljudska duša stalno uči kako bi dosegla “aktivni intelekt”. Kur’an je utemeljen na krajnjoj istini Božijega znanja, a prvi objavljeni ajet Poslaniku glasi:

“Čitaj, u ime Gospodara tvoga, koji stvara. Stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna.” (Kur’an, 96: 1-5).

Muslimanski naučnici i filozofi u ranom periodu islama su vjerovali u Boga i u svojoj potrazi za istinom poduzimali svaki napor da razumiju Njegove riječi u Svetom tekstu. Oni su bili istinski muslimani koji su se predali istinitosti Božijih riječi i potčinili svoje moćne umove i mudre duše riječima Gospodara kako bi ugasili žeđ na najčistijem izvoru znanja.

Muslimanske zemlje su godinama patile od neprodukcije i propadanja, degeneracije i dezintegracije znanja i djelovanja. Nedostatak harmonije, stalna nedosljednost i narušavanje karakterizira muslimanska društva. Opet su ova društva, usprkos modernizaciji i pozapadnjačenju, religiozna i tradicionalna. Većina muslimana još uvijek vjeruje u Boga, poslanike, Sveti tekst, meleke, Sudnji dan i budući svijet. U većini muslimanskih zemalja danas se može primijetiti raskol između političkih i ekonomskih sistema i socijalnog sistema. Borbe su između centra i periferije. Sukob postoji između vlasti, educirane elite, finansijski moćnih ljudi i ostatka društva, običnih ljudi. Većina obrazovnih, socijalnih i ekonomskih sistema, na jednoj strani, utemeljena su na zapadnom sekularnom svjetonazoru rezultirajući nametanjem zapadnog obrazovanja i tehnologije uz kulturu koja dolazi uz njih. Ostatak društva, s druge strane, još uvijek ima nekih sličnosti sa ranim muslimanskim društvima. Zajednice i porodični život zasnovani na zakonskim brakovima, još uvijek su temelj muslimanskih društava. Poštovanje prema starijima, roditeljima i nastavnicima još uvijek odiše u ovakvim društvima. Duhovnost, pobožnost, umjerenost, skromnost, čestitost i samopožrtvovanje nisu potpuno iščeznuli. 

Obrazovni sistem u muslimanskim društvima je uvezen i nametnut izvana. Ovo se posebno odnosi na visoko obrazovanje, koje je potpuna transplantacija zapadnog sistema sa svim materijalističkim i sekularnim karakteristikama u tijelo islamskih društava uz njihov religijski, duhovni i tradicionalni identitet. Ovo neslaganje između islamskog, religijski utemeljnog društva i sekularnog, modernog, zapadnog obrazovnog sistema koji je utemeljen na drugim osnovama, bez sumnje će prouzrokovati lomove i pukotine u toj konstrukciji. Na kraju će se raspasti prouzrokujući ozbiljnu štetu koja će trajati dugo vremena prije nego se to društvo počne oporavljati.

S obzirom da islamski svjetonazor zagovara jednu primordijalnu prirodu, favorizira i jednu ideologiju i jednu posebnu kulturu. Samo humana ideologija, a ne korporativna, ujedinjujuća ideologija, a ne ona koja je zasnovana na podjelama i fragmentaciji čovjeka, primordijalna ideologija, a ne profitno orijentirana, može počivati na humanim vrijednostima i biti humana u svojoj suštini.

Islamski svjetonazor nije čisto religijski. Jedinstvenost islama je u smislenom i izazovnom vjerovanju u materijalne i religijske svjetove: muslimani trebaju živjeti ovaj život i uživati Božije blagodati umjereno, a vjerovati i u budući svijet i razumijevati ovaj život smislenim putovanjem protkanim znanjem i ispunjenim dobrim djelima. Znanje i djelovanje kojima muslimani žive cijeli svoj život i koje njeguju trebaju ih dovesti na vrh ljestvi čovječnosti i savršenstva, približiti ih Bogu te stoga i vječnom životu.

Ova mješavina dviju suprotnosti je ono o čemu islam govori: kombinacija religijskog, kontemplativnog života i materijalnog, praktičnog, svjetovnog života. Otuda zapadni mislilac, Habermas, iz nepoznatog razloga, barem meni nepoznatog, ne može ujediniti ovu kombinaciju u svoju konceptulanu shemu. On je podijelio svjetonazore na istočne i zapadne i kreirao tabelu isključivo na toj podjeli (tabela 4). Na jednoj strani opisuje judaistički i kršćanski stav prem svijetu kao “Aktivan: asketizam ili vita activa, asketično okretanje prema svijetu i ovladavanje svijetom”. Na drugoj strani opisuje konfučijanske i hinduističke svjetonazore kao “Pasivne: misticizam ili vita contemplativa,bijeg od svijeta, mistično okretanje od svijeta”. Islam, kao jedna od najvećih svjetskih religija, u potpunosti je isključena iz Habermasove diskusije. Islam, ustvari, leži između ove dvije krajnosti i postavlja izazov svojim sljedbenicima da održavaju ravnotežu između aktivnog i pasivnog, kako bi stvorili uravnotežen i harmoničan način življenja i promišljanja.

Islamski svjetonazor zahtijeva od sljedbenika da ujedine znanje i djelovanje, da kreiraju sintezu ujedinjujućeg znanja i uvide da je islamski svjetonazor tevhid. Za sintetiziranje oprečnosti i suprotnosti potrebno je dijalektično promišljanje, po mome gledištu, kako bi se bilo u mogućnosti dostići jedinstvo i tevhid.

Tabela 4. Stavovi prema svijetu

Načini postizanja spasenja ili sigurnosti svijeta

Evaluacija svijeta u cijelosti

Odbijanje svijeta
Prihvatanje svijeta
Aktivni asketizam (vita activa)

Ovladavanje svijetom

Prilagođavanje svijetu (Konfučijanizam)
Pasivni misticizam (vita contemplativa)

Bijeg od svijeta (Hinduizam)

Sljedeći odjeljak bavi se 1) Islamskim svjetonazorom; 2) Islamskom epistemologijom; i 3) Ghazalijevom teorijom znanja i vrijednosti (etike).

ISLAMSKI SVJETONAZOR ILI TEVHID

Islamski svjetonazor, kako navodi Mutahhari, religijski je, filozofski i racionalan. To je svjetonazor tevhida ili jedinstva. Ovaj svjetonazor posmatra Boga kao apsolutnu realnost i izvor bivstvovanja. Tevhid je suština islama, čin potvrđivanja Boga kao Jednog i Jedinog, Apsolutnog, Vječnog i Transcendentalnog Stvaraoca.

Poput priznanja apsolutnog Božijeg Jedinstva, tevhid je priznanje jedinstva istine. Bog, u islamu, istina je. Njegovo jedinstvo je jedinstvo izvora istine. Bog je stvaralac prirode odakle čovjek crpi svoje znanje. Predmet znanja su obrasci prirode koji su djelo Božije. Bog ih svakako poznaje jer ih je stvorio i jednako tako On je izvor objave. On čovjeku daje od svoga znanja, a Njegovo znanje je apsolutno i univerzalno… Bog je Savršen i Sveznajući. Ne čini nikakve greške. U suprotnom, ne bi bio transcendentni Bog islama.

S obzirom da je tevhid suština islama, bit će raspravljen detaljno, posebno zbog toga što se koncept proteže kroz cijelu ovu knjigu, baš kao što rijeka protiče dolinama i ravnicama donoseći život obližnjoj zemlji. “Dijalektika tevhida” je osnova ove knjige, ujedinjujući i oživljavajući ideje. Koncept “dijalektike tevhida” – njegove različite i očito suprotstavljene manifestacije – mogu prouzrokovati nelagode kod čitaoca zbog paradoksalnog značenja koje nosi u sebi. Međutim, za mene to je drugi put razumijevanja “Jednog i mnoštva”. Dijalektika je utjelovljena u tevhid prirodno, što će biti i objašnjeno ispod. O tevhidu su raspravljali muslimanski naučnici na dva nivoa: teorijskom i praktičnom. Sa teorijske tačke gledišta muslimanski naučnici vjeruju u Boga kao Jednog i Apsolutnog i jedinog izvora istine i znanja.

Prema Ibn Sini, s obzirom da beskonačna stvarnost izgleda nemoguća, ovaj lanac (postojanja) u cjelosti mora se okončati u postojanje koje je sveto, jednostavno i jedno, čija suština je postojanje, koje je samodovoljno i ne treba ništa za svoje postojanje. S obzirom da to postojanje nije slučajno i ne potrebuje ništa drugo, nego je nužno i vječno po sebi, udovoljava uvjetu postojanja nužnog uzroka cijelog lanca koji čini vječni svijet mogućih postojećih stvari.

Sa praktične tačke gledišta, međutim, muslimani su obavezni slijediti dijalektički put tevhida ne samo kao suštinu svoga vjerovanja, nego da unesu jedinstvo i harmoniju u svoje živote i misao. Stvarnost se sastoji od dvije osnovne vrste: apsolutne i relativne, duhovne i materijalne, svjetovne i izvansvjetovne, vječne i trenutne. Muslimani, međutim, upotrebljavaju koncept dijalektike tevhida da ujedine ove naizgled suprotne koncepte. Sa islamskog stajališta, ovi koncepti su nadopunjujući, a ne suprotstavljeni. Upravo zbog toga istinski muslimani ne vjeruju u jedno ili drugo – ili škole mišljenja. Stvarnosti su dvostruke: jednostavan i samodokazujući primjer je čovječanstvo. Ljudsko biće se sastoji od tijela, razuma i duše. Kako bi odgovarajuće djelovao, jedan aspekt ne bi trebao biti razvijan na štetu drugoga. Obaveza čovječanstva je da održava ravnotežu tako da svaki dio nadopunjava drugi umjesto da bude u sukobu s njim. Ujedinjavanje ili održavanje ravnoteže između suprotnosti nije nimalo lagan zadatak. Život je pun ironije i paradoksa u kojima se moraju donositi odluke i uz to održavati izvanjsku i unutarnju ravnotežu svoga bića. “S obzirom da je božanski obrazac norma koju stvarnost treba aktualizirati, analiza onoga što se nikada ne smije zanemariti je ono što bi trebalo biti.” Na površini ovo zvuči kao druga verzija Hegelovog dijalektičkog idealizma ili Marksovog dijalektičkog realizma. Sharif, u pokušaju da razjasni razlike između islamskog gledišta, predstavlja sljedeću hipotezu: hegelijanske ideje i marksistički realiteti nisu suprotstavljene prirode; oni su u sukobu.

One su uzajamno zaraćene ideje ili zaraćene stvarnosti. U slučaju Marksovih klasa, razdvajaju ih neprijateljstvo i mržnja.

U historijskom kretanju (shodno islamskom svjetonazoru) bića privlače ideali ali u njihovom ostvarivanju sintetiziraju se. Ovo kretanje je dijalektičko ali potpuno drugačije od hegelijanske i marksističke dijalektike. Njihove teze i antiteze se suprotstavljaju jedne drugima. U ovom slučaju se ne bore “protiv” nego “za” druge. Dijalektika ljudskog društva, shodno ovoj formuli, nije borba zaraćenih klasa ili zaraćenih nacija nego borba protiv ograničenja u ostvarivanju ciljeva i ideja čiji ciljevi i ideali su željeni i voljeni a ne u sukobu.

Usvajajući i prakticirajući tevhid kao svjetonazor musliman je izvježban za samointegraciju, koja ima krajnji cilj, a to je dosezanje najvišeg stepena savršenstva kroz borbu za idealnim znanjem i djelovanjem. To je konačna sreća, prema Al-Ghazaliju. Tevhid i koncept jedinstva spašava čovječanstvo u stalnoj borbi naspram ideala, od podjele društva i podijeljene ličnosti koja misli, govori i djeluje na kontradiktoran način.

Ovo jedinstvo se ne smije zaustaviti na ličnoj razini, nego se mora protegnuti i na društvo. Život u zajednici i porodična struktura su temelji islamskih društava. Ako dijalektika tevhidaijedinstvo podupiru veze u ovim zajednicama, ljudi različitih životnih filozofija uče, ne nužno bez poteškoća, kako da zbliže te različitosti i harmoniziraju ih u društvu. Mnogo važnije, uče kako biti tolerantan i prihvatiti međusobne razlike. Ovo ne znači konformizam prema jednoj ili drugoj ideologiji.

“(…) svima vama smo zakon i pravac propisali. A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti.” (Kur’an, 5: 48).

Tevhid je princip koji ohrabruje ljude da budu otvorenog uma i tolerantni prema različitim gledištima u razmatranju različitosti i pokušaju izbora gledišta koje je bliže konačnoj istini, koja je Božija riječ, ili gledištu koje ne odstupa od pravoga puta.

“Ovo je dijalektika ljubavi umjesto mržnje. Vodi pojedince, mase, klase, nacije i civilizacije od nižih prema višim i od viših prema još višim postignućima.”

Tako dijalektika koja je ugrađena u tevhiduzdiže ljudsko biće od materijalnog prema duhovnom životu putem znanja i djelovanja. Poznavanje samoga sebe, univerzuma, Boga, vodi prema ostvarenju konačne istine i prema Stvaraocu ovih stvorenja Koji je Konačna Istina. Ovo ohrabruje istinske vjernike da teže prema tom idealu i da shvate kako je stvarnost samo sredstvo uzdizanja iznad vlastitih želja i uspinjanje prema istinskoj svjetlosti, poput suncokreta koji usmjerava svoje okretanje prema suncu ili bilo koja biljka koja hrli svjetlosti ako je smještena u tmini.

Čovjek zauzima središnju poziciju između životinja i meleka; njegovo razlikujuće svojstvo je znanje. Može se uzdići do nivoa meleka pomoću znanja ili pasti na nivo životinja dopuštajući svojoj srdžbi i požudi da dominira njime. Stoga, znanje je ono koje pomaže rastu božanskog elementa u čovjeku i čini mogućim ostvarenje ideala.

Dakle, koncept tevhidaukazuje muslimanima na potrebu stalnog traganja za istinom, balansiranja dijalektike stvarnosti i ideala, prodiranja u neviđeno i nevidljivo kako bi bili u stanju pronaći istinu i prosuditi valjanost te istine. Tevhid je Božanski Princip za slobodno promišljanje, takvu vrstu promišljanja koja je utemeljena na dijalektici između naizgled suprotstavljenih ideja i pruža svakome mogućnost da iskaže svoje mišljenje. Ovo iskazivanje mišljenja mora biti utemeljeno na traganju za istinom i na znanju. Slobodan govor i slobodan izbor jedne filozofije u odnosu na drugu su utemeljeni na znanju i stvarnim činjenicama, a ne na javnom mišljenju i iskrivljenoj slici prikazanoj u medijima, kontroliranoj od strane grupe političara i poslovnih ljudi koji žele upravljati cijelim svijetom. 

Tevhid je suština islama, njegove osobine jedinstva, harmonije i jedinosti su ono što islam čini jedinstvenim i sveobuhvatnim. Svojim osjećajem tajnovitosti jednostavan je i razumljiv običnim ljudima, ali i dalje složen i težak za izvanredne naučnike i filozofe koji provedu cijeli svoj životni vijek tragajući za istinom i nastojeći da razotkriju tajne Kur’ana. Mješavina jednostavnosti i složenosti, apsolutnosti i relativnosti, stabilnosti i promjenjivosti, vječnog i trenutnog, duše i tijela, dobra i zla, izazov je čovječanstvu i zahtijeva traganje za istinom. Stoga je izazov za muslimane, na jednoj strani, da vjeruju u Jedinstvo Božije među svim suprotstavljenim fenomenima, da je On Jedini izvor bivstvovanja i istine i da je Njegovo znanje sveobuhvatno. Na drugoj strani, muslimani su pred izazovom harmoničnog i ujedinjujućeg življenja i mišljenja u odnosu na različite i očito suprotstavljene fenomene, kako bi bili u mogućnosti ostvariti ideal i istinu, težiti za istinom kroz poznavanje sebe, univerzuma i djelovati kroz izražavanje dobrih djela u cilju služenja društvu i čovječanstvu općenito. Usvajanjem islamskog svjetonazora tevhida muslimani mogu doseći ovaj nivo savršenstva.

RAZVOJ IZ ISLAMSKE PERSPEKTIVE

Koncept društvenog razvoja u islamu potpuno se razlikuje od razlikuje od zapadne ideje razvoja. Krajnji cilj u većini zapadnih, sekularnih projekata razvoja koji su dizajnirani i uvezeni u islamske zemlje je materijalna i ekonomska dobit. U islamu takav cilj je samo polazna etapa dugog putovanja ljudskog i društvenog razvoja. Materijalni razvoj predstavlja jednu etapu u prevazilaženju prema višim etapama. S obzirom da se ljudska bića posmatraju kao mikrokosmos a društvo kao makrokosmos, ovo pitanje se mora bolje razumjeti kada se razmatra razvoj, prvo na ljudskom a potom na društvenom nivou. Poređenje razvojne psihologije i teorija o razvoju djeteta i odraslih pokazuje da većina ovih teorija polazi od konkretnog materijalnog stanja i pomjera se prema apstraktnim i nepoznatim etapama. Ovo pomjeranje naviše je urođena želja u cijelom stvaranju kako bi se postiglo savršenstvo. Spiralno kretanje prema savršenstvu od fizičkog do duhovnog je glavna briga obrazovnih teorija. 

Razvojne etape su u unutrašnjoj vezi sa načinima promišljanja. Ako ciljevi razvoja počinju i završavaju na materijalnom nivou, kakvi jesu sekularni uvezeni modeli, odražavaju i nivo promišljanja projektanta. Ciljevi također reflektiraju nivo odanosti i promišljanja u islamskim društvima koja su prihvatila implementirati ove otuđene sekularne modele ugrožavajući islamski identitet. Razvijanje dijalektike tevhida je najviša razvojna etapa u islamu. Bez dijalektičkog promišljanja muslimani ne mogu prihvatiti izazove u potpunosti. Harmoniziranje dviju suprotstavljenosti u jednu cjelinu nije jednostavan zadatak. Ali, visoki standardi, bolji kvalitet života, obrazovanje i posao su teški zadaci. Izazovni su. Umni okvir “ili-ili” može učiniti život lakšim, ali je jednodimenzionalan. Sukob, različitosti i suprotstavljenosti pripadaju samo materijalnom ili duhovnom svijetu, razmatrani odvojeno. Rješavanjem teškoće zadatka, islam zagovara dijalektiku tevhida kao načina postizanja i ispunjenja Božije volje za savršenstvom.

UM U ISLAMSKOJ PERSPEKTIVI

Važan element u tranziciji od fizičkog prema duhovnom jeste um. Posredstvom uma ljudska bića dosežu razvoj viših etapa svoga bića – duša. Um i mišljenje je ono što odvaja ljudska od neljudskih bića. Prema kur’anskim učenjima, ljudsko biće je smješteno u hijerarhiji između meleka i životinja. Meleki se razlikuju po svome čistom intelektu i predstavljaju duhovni svijet kojemu ljudska bića trebaju težiti; životinje predstavljaju materijalni svijet od kojeg se ljudska bića postepeno moraju udaljavati na svome razvojnom putu. Izazov ljudima u islamu je što posjeduju um da misle i odlučuju za sebe da li će se uzdizati prema višim nivoima ili padati prema nižim. Ni meleki ni životinje ne posjeduju oba svojstva: ni izazov, niti borba nije iskustvo u njihovim životima. Životinje prirodno slijede svoje životinjske instinkte, a meleki slijede svoj čisti intelekt i duhovnu želju za obožavanjem Boga danju i noću. Ali ljudska bića su prihvatila izazov koji je univerzum odbio prihvatiti.

“Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek – a on je, zaista, prema sebi nepravedan i lahkomislen…” (Kur’an, 33: 72).

Dakle, u islamu, razvoj ima potpuno drugačiji cilj i drugačije dimenzije. Svaki razvoj u islamskim društvima se mora usmjeriti na razvoj ljudskih bića kao integrirane cjeline – tijela, uma i duše. Ljudska bića su temelj i građevina svakoga društva. Ako su razjedinjeni i odvojeni, svaka konstrukcija na takvim temeljima će propasti. Ono što ujedinjuje tijelo i dušu je um. Iz tog razloga, promišljanje i refleksija u islamskim školama mišljenja zauzima najviši položaj. Pomoću razmišljanja i refleksije o stvaranju univerzuma moguće se uspinjati od konkretnog do apstraktnog, od trenutnog do vječnog, od relativnog prema apsolutnom, od materijalnog prema duhovnom, od onoga stvarnog “što jeste” do onoga “što bi trebalo biti”. Tako je put ljudskog razvoja, prema kur’anskim školama, kroz znanje. 

Islam stavlja maksimalni naglasak na unapređivanje moći razmišljanja u Božijem univerzumu. Nejednakost među ljudskim bićima, iz islamske perspektive, može biti opravdana, čak i u potpunosti, na temelju njihovog različitog znanja. Može se primijetiti da je u Svetom Kur’anu nakon riječi “Allah” druga najviše ponavljana riječ “znanje”.

Ibn Haldun, muslimanski naučnik iz 14. stoljeća, u svome enciklopedijskom djelu El- Mukaddima, detaljno opisuje posljedice pretjeranog materijalnog razvoja te kako to narušava ljudske psihe i civilizacije. Na temelju Ibn Haldunove paradigme civilizacijskog razvoja i pada stoji i njegovo viđenje ljudske prirode, posebno dijalektičkog tipa: potencijalno konfliktne koegzistencije ljudskih i životinjskih sklonosti. Daoudi rezimira Ibn Haldunov pristup kako slijedi:

S jedne strane, različite ljudske predispozicije, posebno razmišljanje i razumijevanje, omogućavaju čovjeku da gradi i kontinuirano transformira ljudsku civilizaciju nabolje. S druge strane, Ibn Haldun u teoriji razumijeva dominaciju ljudskog ponašanja od strane animalističkih materijalističkih sila kao glavnu prepreku uspostavljanja temelja ljudske civilizacije, a u praksi prepreku razvoja ovih temelja. Stoga je za autora Mukaddime veliki razvoj arapske muslimanske civilizacije bio moguć zahvaljujući uvjetima koji su postojali među ranijim osnivačima/beduinima imperije. Ibn Haldun opisuje beduine kao ljude čiji svjetovni poslovi ne idu izvan neophodnih potreba. Njihova priroda je zaštićena i slobodna od iskrivljenih navika. Oni su ljudi koji brzo prihvataju religijsku istinu i pravu uputu. Saradnja među njima je snažna zbog dominirajućeg duha asabije (grupnog osjećaja).

Dakle, prema Ibn Haldunu pretjerani materijalistički razvoj neizbježno vodi korupciji i propadanju društava i pojedinaca. U islamu, materijalističko ostvarenje treba biti prakticirano na način da zadovolji osnovne čovjekove potrebe i omogući mu nastavak transformacijskog uspinjanja prema višim nivoima. Korupcija u većini muslimanskih država i kod pojedinih muslimana je dijelom zbog modernizacije programa pokrenutih u islamskim društvima. Ekonomski razvoj i materijalistički rast osnovne su karakteristike ovih programa. Ibn Haldunove ideje iz 14. stoljeća su upečatljivo relevantne:

U ovoj vrsti kulture tipična individua postala je duboko materijalistički i luksuzno orijentirana. Njegovo razmišljanje i razumijevanje (različite ljudske osobine prema Ibn Haldunu) sve više i više je opsjednuto zadovoljavanjem vlastite pritiskajuće materijalističke (animalističke) pohlepe. Širenjem ovih nastojanja u svim društvenim klasama i kategorijama populacije, rađa se rastući individualistički egoizam. Uz to, društvo/civilizacijska društvena solidarnost se ozbiljno podriva.

Oštar kontrast postoji između sekularnog, materijalistički orijentiranog svjetonazora i islamskog svjetonazora. Prema islamu, život se ne završava na ovom svijetu. To je tek materijalno tijelo koje propada; duh nastavlja svoje putovanje na drugom svijetu. Na drugom svijetu će se prosuđivati i vrednovati ljudska djela i znanje. Život je svrhovito putovanje čiji krajnji cilj je jedinstvo Božijeg znanja. Tako, krajnji cilj je ostvarenje suštine egzistencije kroz znanje o samome sebi koje vodi do ostvarivanja suštine u Božijem znanju, Koji je Krajnja Istina. Da bi se ostvario taj cilj, ljudi prvo moraju ostvariti suštinu svoga bića.

SAMOSVIJEST

Iz islamske perspektive, savršenstvo predstavlja svijest o duši koja je situirana u središtu svake osobe. Shvatanjem da život ima viši značaj, a ne samo zadovoljavanje osnovnih materijalnih potreba, pojedinci su motivirani da postignu taj viši cilj. Kada duhovnost postane središte nečijeg bića a materijalizam zauzme sporedno mjesto, pojedinci se postepeno i dijalektično mijenjaju i pomjeraju od svijeta mnoštva prema jedinstvu Božanskog Principa. Samosvijest u svim religijama je povezana sa poznavanjem duše. Međutim, duša je tajnoviti fenomen koja ne otkriva svoje tajne, čak ni drevnoj mudrosti.

Putovanje počinje iz unutrašnjeg ja kako bi dosegla Konačnost, Jedno. To je samotransformacija koja može biti opisana u smislu putovanja od nesavršenstva do savršenstva, od zaboravnosti do pamćenja i svjesnosti, može se također razumjeti kao prolaz od raspršenja do jedinstva. Biće je jednostavna realnost sa višestrukim moćima i dimenzijama. Jedinstvo leži u usmjeravanju božanskog/ljudskog duha, dok se višestrukost odnosi na tijelo sa njegovim mnogim dijelovima i funkcijama.

Ovdje je geometrijska slika tačke u središtu kruga, što se više biće okreće prema centru ili izvoru, duhu, sve više postaje povezano i cjelovito. Ali ako se više kreće prema opsegu kruga, tijelu i svijetu, sve se više raspršuje. “Savršenstvo” ili potpuno “sjećanje” odgovara smještanju u centru kruga. Opseg (obod) ne privlači biće, ne raspršuje ga, već umjesto toga predstavlja aktivnu i svjesnu samomanifestaciju bića unutar granica njegove savršene prirode.

Pročišćenje duše je drugi izazov za muslimane koje ih dovodi do unutrašnjosti njihovog bića, čak veći nego razotkrivanje tajni bića.

Sufija Dželaluddin Rumi kazuje:

Poslanik je povezao spoznaju Boga sa spoznajom svoje duše i postavio je kao preduslov spoznaju duše za spoznaju Boga kada je kazao: “Ko spozna sebe, spoznao je Gospodara”. Ovo ukazuje da ni jedno stvoreno biće ne može spoznati dušu sa svim njenim svojstvima ili doseći najskriveniju srž znanja, niti može postići spoznaju o najdubljoj suštini Božijoj.

Samosvijest, spoznaja duše i savršenstvo su međusobno povezani i vode ka razumijevanju jedinstva Božanskog Principa. U procesu usavršavanja duša je rastrgnuta između svjetovnih i izvansvjetovnih stanja. Što se više duša opire iskušenju zadovoljavanja materijalističkih želja, sve dalje se kreće na putu pročišćenja i savršenstva.

Prevod: Dina Sijamhodžić-Nadarević

Tekst je poglavlje knjige Cjelovitost i svetost u obrazovanju Zahre Al Zeerai koju je2019. godine publikovao Centar za napredne studije.

algoritam.net