Iskustva visočkog gimnazijalca: Do Amerike i nazad u doba koronavirusa

Koliko sam samo čudnih pitanja dobio od Amerikanaca: „Je li Bosna blizu Afganistana?“ „Jesi li ikada probao pizzu?“ „A hambuger?“ – prisjeća se Muhamed Dlakić, sada već maturant Gimnazije „Visoko“, svog školovanja i boravka u dalekoj Americi, ali i naglog povratka zbog pandemije korona virusa.

1. aprila 2019. godine u toku časa geografije dobijam telefonski poziv. Saznajem da sam izabran kao učesnik YES programa koji finansira State Department. 14. augusta sa Aerodroma „Sarajevo“ putujem za Beč, a iz Beča za Vašington DC u Sjedinjenim Američkim Državama. Narednih osam mjeseci provodim u Sjevernoj Karolini sa domaćinskom porodicom: Andy i Ginger Cordes. Išao sam u Internacionalnu Millbrook srednju školu dok sam bio na razmjeni učenika.

Već u decembru 2019. godine se pojavljuje korona virus. Vremenom situacija postaje sve gora i gora. U martu 2020. godine sve škole su zatvorene. Zbog nestabilne situacije 8. aprila 2020. godine se vraćam u Bosnu i Hercegovinu jer je situacija bila haotična. Niko se nije spremao za ovakve situacije. Bilo mi je žao jer moj povratak u BiH se trebao desiti tek u junu, a ne u aprilu. Američko vijeće, organizacija koja stoji iza YES programa, pokušavala je da svakog internacionalnog studenta vrati kući što prije. Iz glavnog grada Sjeverne Karoline sam odletio za Atlantu, Džordžiju. Nije bilo jednostavno putovati sam kroz najveće aerodrome svijeta. Srećom, nisam imao nikakvih poteškoća dok se nisam sastao sa ostalim učenicima iz Bosne u Vašingtonu. Iz Vašingtona smo se zajedno sa crnogorskim učesnicima YES programa posebnim letom vratili u Ujedinjeno Kraljevstvo gdje nas je dočekao ambasador BiH. Tu smo se nakratko zadržali i onda uputili za Sarajevo. Na Sarajevskom aerodromu nas je dočekala skupina ljudi u medicinskim odjelima. Zbog tadašnjih restrikcija morali smo ići u obavezni petnaestodnevni karantin.

Posebnim busem smo prebačeni u Studentski dom „Bjelave“ u Sarajevu. Svako je dobio svoju sobu. Moram priznati da uslovi nisu bili najidealniji. Svaki dan roditelji su ostavljali potrebne namirnice i stvari na recepciji. Sve se tako brzo izdešavalo da sam imao vrlo malo vremena da se adaptiram na vremensku zonu, novo okruženje, nove-stare ljude itd. Soba je bila poprilično oskudna: krevet, polica, ormar i malo kupatilo. Vrijeme sam provodio čitajući knjige, gledajući filmove, razgovarajući sa porodicom i prijateljima, hraneći golubove i igrajući igrice. Obroke smo dobijali tri puta dnevno koji, moram priznati, nisu bili loši.

Već dok sam bio u karantinu, priključujem se online nastavi Gimnazije „Visoko“. Tada se upoznajem sa novim profesorima i dogovaram sa njima polaganje razlike predmeta, a sa Upravom Gimnazije nastavak daljnjeg školovanja. Nekoliko dana prije nego što ću izaći iz karantina testirali su moje prijatelje i mene. Svi su bili negativni. Poslije šesnaest dana, 24. aprila, napuštam studentski dom i napokon prelazim kućni prag. Tu sam se sastao sa cjelokupnom porodicom. Prvu stvar koju sam uradio nakon što sam se sreo sam bližnjim i prijateljima bila je prijeko potrebna posjeta mom frizeru.

Koliko god volio Ameriku, sretan sam se vraćao Bosni. Ugasio sam onu nostalgiju koja se probudila u meni već sa prvim danima u stranoj državi. Sjećam se citata Meše Selimovića koji je ostao duboko urezan u mom biću onog dana kad sam ga pročitao u Americi: „Ali što sam se više udaljavao od Sarajeva, i od Bosne, obuzimala me sve veća malodušnost i gotovo strah. Naročito pred veče, i noću. Nije postojao vidljiv razlog, nisam se plašio ničeg određenog, a nesigurnost je neprestano rasla. Kao da se sve u meni ispremetalo, kao da sam obolio od neke nepoznate bolesti koja se ne javlja bolom već strepnjom. Osjećao sam prazninu u duši, i tugu, sve je tuđe, kraj tužan, ljudi hladni, nebo daleko, svijet nesiguran, misao usplahirena. Ono što vidim, nije moje, sve je zatvoreno nedodirljivo. Sve sam nespokojniji.“ (Tvrđava)

Početkom ljeta već završavam poneke školske obaveze i dobijam svjedočanstvo za treći razred. Tokom ljetnog raspusta često sam dolazio u školu i radio sa profesorima kako bih nadoknadio propušteno gradivo. Krajem augusta uspješno polažem razliku predmeta i upisujem se u četvrti razred informaciono-komunikaciong smjera. Iako sam kaskao za ostalim učenicima, uz trud i zalaganje približavam se kraju četvrtog razreda sa odličnim uspjehom.

Bio sam jedan od rijetkih koji su imali priliku da posjete SAD, da tamo žive i da se školuju. Upoznao sam različite kulture, jezike, religije, nacionalnosti i norme. Proživio sam razne avanture i posjetio poznate američke atrakcije. Ostvario kontakte i ustanovio odnose sa vršnjacima, ali i starijim ljudima. Aktivno doprinosio zajednici kroz volontiranje. Čak sam radio i privremeni posao kao baštovan u komšiluku.

Shvatio da se sistemi obrazovanja u SAD-u i BiH drastično razlikuju. Prvi je ustrojen, naporan i površan, dok je drugi staromodan, jednostavniji i opušteniji, rekao bih. Imao sam blizak odnos i sa američkim i sa bosanskim profesorima. Prosjek ocjena u Americi je bio malo viši od onog u Bosni, 4.4/4.5 naspram 4.8/5.0. Brzo sam se asimilirao i prilagodio američkom sistemu i jeziku. Na prvu, bilo je neobično vratiti se starom modelu predavanja, ali bez obzira, zbog psihičkog zdravlja radije bih odabrao bosanski sistem obrazovanja. Iako je daleko od savršenog, kvaliteta gradiva i njegova praktična primjena je bolja u našem sistemu nego u Americi.

Bilo je čak situacija kada sam znao bolje jezik i neko osnovno gradivo od samih Amerikanaca. Za moj akademski uspjeh, prije nego što ću otići, pozvan sam da se pridružim društvu počasnih i naprednih učenika, tj. izvrsnih i uzornih studenata. Što se tiče moje američke generacije, bio sam na rang-listi 30. od 600+ učenika. Također, bio sam član Modela UN, debatnog kluba, latinskog kluba i raznih volonterskih organizacija (VolunteerMatch, Vijeće mladih grada Ralija itd.) Trenutno sam YES Alumni i predstavnik Grada Visoko. Svaki mjesec uz pomoć Američkog vijeća organizujem volonterske akcije na nivou lokalne zajednice.

Moj plan za budućnost jeste ponovo internacionalno iskustvo i daljne obrazovanje, ali sada u Evropi. Zahvaljujući razmjeni učenika, otkrio sam novi dio sebe i spoznao u kojem pravcu želim da usmjerim svoj životni put.

Ovim putem bih se zahvalio svim profesorima koji su predano i požrtvovano radili sa mnom tokom mog povratka i kroz period četvrtog razreda. Zahvaljujem im se na razumijevanju i ukazanoj prilici. Znam da je ovo bila samo jedna životna avantura i priča i da ih uskoro predstoji još mnogo.

Gimnazija Visoko Facebook page/Tekst i fotografije: Muhamed Dlakić

https://www.facebook.com/gvisoko/posts/2664094683881553