Irma Zerdo:“ Zapravo je aktivizam moja žila kucavica koja me pokreće, jača i oblikuje u osobu kakva danas jesam“

Razgovarali smo s mladom, pozitivnom i perspektivnom djevojkom, Irmom Zerdo koja nam je otkrila zašto se bavi aktivizmom, zašto je veganka i koliko je naporno pretrčati polumaraton. U nastavku pročitajte intervju.

Šta aktivizam predstavlja za tebe?
-Aktivizam se duboko urezao u moj život i prati me u stopu od najranijih dana. Zapravo je aktivizam moja žila kucavica koja me pokreće, jača i oblikuje u osobu kakva danas jesam. Prisutan je u svim segmentima mog života, u svakom pokretu, mislima, riječima, koraku kojeg danas napravim i zaista mi je važno biti aktivistkinja.

Kako i kada počinje tvoja aktivistička priča?
– Korijeni moje aktivističke priče zapravo počinju rođenjem moje sestre sa Down sindromom u svijetu i vremenu kada je to bilo sramota i kada su se takva djeca krila i zatvarala među svoja četiri zida. Kad god bi se ja igrala sa djecom na ulici, igrala bi se i moja sestra jer mene i moju porodicu to nije bilo sramota. Kasnije nisam oklijevala biti članica više udruženja odjednom i baviti se različitim pitanjima od ekologije, preko kulture do ljudskih prava. Moram spomenuti da sam prve zvanične aktivističke ali i značajne sportske korake napravila u Udruženju za zaštitu rijeka, riječnih slivova i ekstremne sportove „Eko viking“ Visoko, čija sam aktivna članica i danas. Na polju ljudskih prava sam radila kroz volontiranje u Udruženju „Budi mi prijatelj“, a svoj aktivistički vrhunac do sada postigla u radu sa djecom i mladima u Udruženju „Damar omladine“.

Koliko često se susrećeš sa neugodnim situacijama kada je u pitanju aktivizam i koje su to situacije?
– Ako se zalažete za manjine, ako se odlučite izaći iz okvira nametnutih normi, ako se vaše mišljenje bar malo razlikuje od večine, onda vam ljudi uglavnom lijepe „etikete“, dobacuju, odbace vas i pišu prijeteće poruke na društvenim mrežama. Uglavnom drugih neugodnosti nisam imala.

Zašto si odabrala da živiš kao veganka?
– Oduvijek sam voljela životinje i bilo je pitanje samo vremena kada ću ih prestati jesti. Vrlo brzo nakon što sam iz ishrane izbacila meso, osvijestila sam činjenicu da ne želim biti dio okrutnog svijeta koji ubija, jede, muči i koristi životinje samo radi užitka, jer bez mesa, kože, krzna danas čovjek može živjeti. Veganstvo je sada moj način života, moj mali doprinos našoj planeti, moj glas „za“ prava životinja.

Mnogi su upoznati sa činjenicom da si istrčala nekoliko polumaratona, zašto polumaratoni, šta je to što te je navelo da počneš trčati polumaratone?
– Istrčati polumaraton mi je bio izazov koji sam sebi postavila početkom 2016. godine. A samo trčanje mi je tada mnogo pomoglo da se lakše nosima sa teškoćama u životu. Dodatno me motivisala i činjenica da je rijetkost bilo vidjeti ženu na ulicama Visokog kako trči. Trčale su žene, ali samo na stadionu. Ja sam htjela biti promjena koju želim vidjeti u Visokom i trčala sam ulicama, okolnim selima, suočavala se sa raznim komentarima ali sam uspjela istrčati svoju promjenu i svojih pet polumaratona.

Koliko je potrebno psihičke i fizičke snage da bi se istrčao jedan maraton?
– Da istrčim svoj prvi polumaraton mi je trebalo 6 mjeseci priprema krenuvši bukvalno od nule. Pripreme zahtijevaju mnogo odricanja, mnogo fizičke ali puno više psihičke snage. Polumaraton je dug 21 kilometar,što znači da ste to vrijeme potpuno sami bez obzira koliko vas ljudi okružuje. Zato ja biram različite rute kako mi ne bi bilo dosadno trčati trening dužine koji obično traju po dva sata i duže.

Kako izgledaju tvoje pripreme za maraton?
– Pripreme počinju odlukom koju trku želite trčati mjesecima prije tog datuma. Obzirom da nemam trenera i da obično trčim sama, kada se pripremam za neki polumaraton trudim se da radim po nekom programu koji skinem sa trkačkih sajtova. To podrazumijeva 3 do 4 puta sedmično različitih treninga od kojih je jedan neizbježan, a to je taj trening dužine koji se trči vikendom. Moje pripreme su još uvijek na rekreativnom nivou, bez nekih posebnih ciljeva i rezultata. Ja trčim sporo i uživam u osjećaju pomijeranja svojih granica. Ono što je bitno u samoj pripremi jeste da se naviknete i na različite vremenske uslove, jer niko vam ne garantuje da će na dan trke biti ugodno vrijeme za trčanje.

Koje si sve maratone istrčala i koji ti je najdraži?
– Do sad sam istrčala pet polumaratona i to:
– sarajevski polumaraton (2016),
-mostarski polumaraton (2017),
-banjalučki polumaraton (2017),
-drugi mostarski polumaraton (2018) i
-tuzlasnki polumaraton (2018).
Sve ove trke imaju posebne priče o kojima bih mogla posebno pisati, ali ni jedenu ne mogu izdvojiti kao najdražu jer su mi svih pet posebno drage. Prvi polumaraton mi je pokazao koliko sam zapravo jaka, drugi mi je darovao nova prijateljstva, treči me naučio kaliko je opasno doći nepripremljen na trku, četvrti je bio moj prvi polumaraton kojeg sam pretrčala kao veganka a peti sam posvetila bolesnoj majci.

Šta želiš poručiti onima koji žele da se bave trčanjem?
– Ako se odlučite početi trčati ne obazirite se na vrijeme, tempo niti vremenske prilike, samo trčite i pružite ruke promjenama koje će vam sigurno donijeti trčanje u vaš život.

Šta je ono što voliš raditi u slobodno vrijeme?
– U slobodno vrijeme volim da vozim biciklo, istražujem nova mjesta, putujem, upoznajem nove ljude, planinarim i boravim u prirodi.

I za kraj, koji je tvoj životni moto i zašto?
– Šta god da ti se desi u životu, prihvati i nastavi dalje koračati kroz život. U svemu nađem svijetlu tačku, jer mi je tako mnogo ljepše i ugodnije živjeti.

U fotogaleriji možete vidjeti djelić Irminih aktivnosti:

1 of 8