‘Novi rekord broja zaraženih’ vrišti kao naslov na svakom portalu ne samo u BiH nego i u regionu. Iz sata u sat, iz minute u minutu se ta cifra povećava. Kao da je epidemija buknula prije 3-4 dana pa nas sve ovo nespremno zatiče.
Uporno se nižu pitanja onih koji prate statistiku – odakle nagli skok kada je sve izgledalo da ide na bolje?
Gdje odjednom nestadoše oni sa idejama tipa „popij tople vode, ona ubija virus“ ili „ne razvija se virus kad je toplo“ ili oni još gori „to je obična gripa, pa svi znaju ali raja dobija lovu da prijavi da je od korone neko njegov umro“?
I kad čovjek pomisli da je to dno, da ne može niže, jave se oni najodvratniji. Pardon, ne jave se nego hinjski šute.
Hinjski šute da su pozitivni.
Kriju od okoline da imaju virus.
Od familije, komšija, pa čak i radnih kolega.
Zamislite da šetate ulicom i stanete sa poznanikom da se ispričate a zatim vam neko sav u šoku kaže da je to nemoguće jer je osoba pozitivna i trebala bi biti u samoizolaciji.
Nemoguće?
Svakodnevnica, nažalost.
Čitam kako osoba viđa komšiju, pozitivnog na koronu, koji lijepo izađe da se prošeće dok je još sunca, gospođa supruga uredno ide na posao a kao pravi nana i dedo ili vam ga baba i djed čak i unuće pričuvaju ako snajka ima koju obavezu pozavršavati.
Ovakvih i sličnih primjera ima svako od nas barem 5 nabrojati od početka pandemije u martu pa do sada.
A nadležni?
Nadležni se očigledno češljaju dok selo gori.
Može im se.
Rijetko pišem puna ljutnje. Ako se kada i desi, izbrišem ili pak ostavim da odstoji i ne šaljem redakciji na objavu.
Ovo više nije ljutnja. Ovo je bijes. I to opravdan.
Zamislite da radite na poslu gdje se konstantno već duže od 7 mjeseci sa najviših nivoa vrši pritisak da se radi po nekakvim uputama koje su čista degradacija svega što predstavlja vaša profesija i ono čime se bavite. Zamislite da te više instance ne žele u situaciji pandemije preuzeti odgovornost, iako su to dužne i za to plaćene od naših narodnih para, nego vama prepuštaju da sami odlučite i ako se šta dogodi vi snosite punu i isključivu odgovornost. I u svom tom ludilu, gdje je čitav jedan kolektiv izložen svemu tome (bez da se osvrćemo na privatne živote i svakodnevnicu mimo posla) se nađe hinja koja šuti.
Hinjski. Odvratno. Da je pozitivna.
Krije.
A ne bi se ni znalo da ne mora doznake dostaviti poslodavcu, u kojima je naveden razlog odsustva.
Realno, mahala prije i poslodavca zna, tako da je možda i prethodna rečenica suvisla.
Sve se zna. Ništa se ne može sakriti.
21. stoljeće je. Nema više tabu tema. Sve je na dohvat klika, sve se sazna u 3 sekunde.
Virus je.
Takav kakav je ali je naša svakodnevnica.
Pobogu, nije guba pa da se krije. Nije ni SIDA. Pa i da jeste i jedno i drugo, pa šta? Ni prvi ni posljednji, što se kaže.
Sve se zajedno rješava, ma kakva đubrad nekad znamo biti prema bližnjem svome. Rijetke su priče da neko kaže da mu drugi u nevolji nije pomogao, priskoćio ako mu je zatražio pomoć.
Zašto onda se ne može biti čovjek, insan, imati mrvu ljudskosti i javiti kolektivu s kojim si do jučer na pauzama bio, da si pozitivan, da ti je član porodice pozitivan a ti u samoizolaciji, da čekaš nalaz?
Je l’ da da ti ne bi bilo mrsko, odvratno, hinjski, mahalski poslat poruku da nešto raskopaš iz tuđeg života? Je l’ da da ne bi?!
Uvijek je važnije znat ko se s kim švalera i sl nego u svojoj sićušnoj sivoj masi, što neki zovu mozak, nakon 7 mjeseci pandemije svjetskih razmjera, shvatiti da imaš zakonsku obavezu izvijestiti ne samo nadređenog nego i kolege da si bio potencijalno hodajuće biološko oružje koje je možda ugorzilo nečiji drugi život.
Ti od ljudskosti i savjesti biraš da budeš gnjida.
To je čak niže od one hinje.
Ljudska gnjida.
Dopuštaš da desetine osoba razmišljaju i naglabaju je li možda nešto bilo, šta se dogodilo i šta bi se moglo dogoditi i i dalje hinjski šutiš.
Čega se plašiš?
Da ćeš biti obilježen jer si se zarazio i da će se drugi prema tebi drugačije ponašati kada se vratiš?
Vidiš, da si imao i mrvu ljudskosti u sebi to se ne bi dogodilo. Nizale bi ti se poruke podrške. Dolazile bi kolege da ti nešto ostave bar okaćeno na šteku ulaznih vrata dajući ti tako do znanja da nisi zaboravljen, da su uz tebe, da ti čuvaju leđa.
Čuj, možda ćeš imati više sreće od pameti pa zaista bude sve ok i niko se ne usudi iz ovog ili onog razloga da ti išta kaže iako zna da si se hinjski ponio poput gnjide.
Znaš mene. Znaš da ja nisam ta. Oni ti možda mogu oprostiti, mogu halaliti. Ja ne mogu.
NEĆU.
Ni riječi ti neću reći. Ljubazna ću biti. Ono, preodvratno ljubazna. Da ti pozli.
Ali u mojim očima si nula.
Niko i ništa.
Ne može se poštivati neko ko je spreman žrtvovati tuđe zdravlje, tuđi život zarad čega? Obraza u mahali?
Hinjska šutnja je glasnija od svake poruke u kojoj je mogla biti obavijest.
Tebi na čast jer obraza, očigledno, nemaš.
Visoko.co.ba/Irma Antonia Plavčić
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.