Irma Antonia Plavčić: Kada Merjem progovori

Ima tako učenika koji od prvog momenta prirastu srcu a da ni ne znate zašto jer ih zapravo ne poznajete. Ali osjećate da se u dubini negdje krije nešto što samo čeka pravi momenat da izađe na površinu i osvoji sve oko sebe.

Takva je i moja Merjem.

Inače nikada ne imenujem svoje učenike, ne pišem o njima, mada znam na društvenim mrežama podijeliti kako me uspiju nasmijati. Sinoćnja poruka me ponukala da upravo jednoj svojoj učenici posvetim blog jer to zaslužuje.

Mnogo je djece divno odgojene, kulturne, fine, skromne, koja ne dolaze do izražaja u trmoru cijelog razreda, gdje grlatiji neprestano žele voditi riječ a oni finiji se po strani drže i samo vrijedno rade a pričaju isključivo ako im se direktno obratiš.

Igrom slučaja sam od septembra uz normu dobila i razredništvo devetog razreda i pojavila se pred grupom od 24 učenika puna pravila kojih se moraju pridržavati. Dok se sada pokušavam prisjetiti tih prvih časova, čak se i nasmijem koliko sam ih vjerovatno preplašila.

24 mlada bića, 8 djevojčica i 16 dječaka. Ne poznaju me, ne poznajem ih. Kod njih strah, kod mene neizvjesnost. Pa,čas po čas, lekcija po lekcija, osmijeh po osmijeh i led se otopi.

I tako do marta.

11. marta kada smo se posljednji put vidjeli zajedno u klupama. Tačno na dan kada je proglašeno vanredno stanje i najavljen prekid nastave u ZDK.

Kao da sam predosjetila da će se sve promijeniti. Kao da mi je nešto šapnulo da taj dan mora biti drugačiji.

Samo koji dan nakon Dana žena smo pričali o ženskim pravima, o položaju žene u društvu, o dječijim snovima i željama. Iako zvuči kao preozbilljna tema za uzrast od 15 godina, s ponosom mogu reći da su MOJA DJECA imala poprilično zrele i jasno definisane stavove.

Moja sreća i oduševljenje se riječima ne mogu opisati.

I tu nastupa ONA.

Merjem.

Jedna od osam djevojčica u razredu koja i pored toga što je superodlikašica uvijek nekako skromna, kao da ne želi nekoga zasjeniti. Odlučila je da progovori. I to kako da progovori. Djevojčica od 15 godina je argumentovano branila žene i djevojčice, navodeći za svaku izjavu i po jedan primjer. A kako je bilo važno što je pričala, govori činjenica da su svi pomjerili svoje stolice i posjedali oko nje da je pažljivo slušaju.

Svih 23 oko jedne osobe. Niko je nije prekidao. Svakog je saslušala i opet se javljala za riječ.

Gledam u Merjem i ostajem bez riječi. Ja, koja ima komentar na apsolutno sve živo gledam i slušam bez riječi djevojčicu od 15 godina koja drži govor. Prvi put u devetom kako je slušam da se za nešto tako bori i želi svima svoj stav da približi. Ne da nametne, nego jednostavno svoje stajalište bolje da prezentuje.

I uspjela je.

A meni srce puca od ponosa.

I kao da je znala da joj je to jedina prilika da se obrati svojim drugarima. I iskoristila je maksimalno.

Online nastava pođe, djeca se odvojiše a ja samo mislim o tom 11.3. i o Merjem.

Sreli smo se jučer svi zajedno prvi put nakon duže od dva mjeseca. Maturanti su se slikali i uspjedoh s njima progovoriti još koju riječ. A Merjem … ona ponovno šuti. Skromno gleda oko sebe, ljubazno sa svima. Upitah je sjeća li se posljednjeg časa na šta mi samo reče – Kao da sam znala.

I možda i ne bih ovo nikada ni pretočila u blog da sinoć u neka doba, usred dopisivanja sa svojim razredom i šala o jučerašnjem viđanju u zajedničkoj viber grupi ne osvanu poduža poruka.

Bila je od Merjem.

Prikazuje viber da njenu poruku u tom momentu čita više do 15 nas u grupi istovremeno.

Budući da nije sigurno hoće li se više svi zajedno okupiti ove godine na dodjeli svjedočanstava, odlučila je da zahvali svom razredu na provedenim godinama zajedno. Poruku dijelim uz njeno dopuštenje:

„Devet godina. Devet godina je sve osim kratak vremenski period. Ne znam kako da se pomirimo sa činjenicom da se jedno putovanje završava, da se jedno poglavlje naših života završava. Isto tako ne znam kako da počnem a kako da završim ovaj tekst, ali pokušat ću. Došli smo u ovu ustanovu tako mali, nismo znali šta znači riječ prijatelj. Bili smo preplašeni i skrivali se iza roditelja. Bilo nas je strah nove sredine. I sad nas je strah. Ali nije nas strah nove sredine, to smo prevazišli. Sad nas je strah da napustimo staru. Svi smo navikli jedni na druge i postali smo jedna cjelina. Naviknut ćemo se i na nove prijatelje, samo što to neće biti isto. Neće biti isto jer mi nismo samo prijatelji. Mnogo smo više od prijatelja. Mi smo porodica. Jedna cjelina. Svi smo tako različiti, a opet smo isti. To je ono što nas čini posebnima. Za devet godina smo doživjeli mnogo toga. Lijepe i dobre stvari. Svađe i pomirenja. Radost i tugu. Sve smo zajedno doživjeli. Bilo je divno. Ja bih sve ponovila. Želim još samo jedno da kažem iako sam već dosadila. Hvala Vam. Hvala Vama, nastavnice. Hvala Vam što ste nas prihvatili sa svim našim manama i vrlinama. Za samo par mjeseci smo vas mnogo zavoljeli. Hvala Vam što ste nam prije pričali o životnim lekcijama nego o njemačkom. Hvala jer ste divna osoba. Hvala što niste odustali od nas. Žao mi je što svi mi ne shvaćamo koliku smo sreću imali da Vas dobijemo za razrednicu. Hvala vama razrede. Drago mi je što ste bili dio mog odrastanja i dio najvažnijeg dijela mog života. Hvala za sve uspomene kojih ću se rado sjećati. Uspomene koje nikad neću zaboraviti. Volim vas.” (Merjem Šehović, IX-4)

Ne mogu da se ne zapitam šta bi bilo da se vanredno stanje nije dogodilo, da se naprasno nismo rastali jedni od drugih. Šta bi još Merjem pričala. Koliko se još otvorila. Možda čak i ponukala nekoga drugog da krene njenim putem.

Ostavila nas je sinoć i bez riječi i sa očima punih suza. Ja sam još jednom dobila potvrdu da sam bila blagoslovljena sa tako divnim razredom koji sam dobila i kojem sam imala čast predavati ovu školsku godinu.

Trebamo se osvrnuti oko nas i potražiti nekoga poput Merjem, koji će riječima zaustaviti dah i dotaknuti naša srca. Samo im treba dati priliku da procvjetaju pred našim očima.

Frontal / Visoko.co.ba