Intervju sa Emirom Hadžihafizbegovićem: Da skupiš pare, pa da platiš

Oskarovac Jiří Menzel za njega je rekao da je utemeljio novi tip glume na filmu. Osvojio je više od 40 glumačkih nagrada.

Debitovao je u filmu “Otac na službenom putu” nakon samo 90 dana studija glume. Njegove replike često se ponavljaju u svakodnevnim razgovorima. Nesuđeni je novinar, studij književnosti je okončao tako što je izbačen sa fakulteta. Odnedavno je direktor Kamernog teatra 55 u kojem je odigrao 500 predstava.

Emira Hadžihafizbegovića nije potrebno posebno predstavljati. Nakon okončane pozorišne sezone za Oslobođenje je govorio o glumačkim počecima, ulogama koje je igrao, roli koju je želio, ali nikada nije mogao dobiti, te o glumačkoj profesiji za koju smatra da je zanat koji se najmanje cijeni.

Jednom ste rekli da je glu­ma zanat koji se najma­nj­e cijeni, zbog čega tako mislite?

– Da, rekao sam to i iza toga stojim. Putujući Evropom i svijetom, posao mi je omogućio da vidim kakav odnos prema glumcima imaju neke druge zemlje. Zanimljivo je da su nekadašnje socijalističke zemlje stavile glumce na vrlo ozbiljan statusni nivo. Gotovo da je riječ o nekoj civilizacijskoj inverziji kada govorimo o načinu na koji se glumci doživljavaju na prostorima bivše Jugoslavije.

Ljudi sa margine

Čak se i u Srbiji dešava svojevrsna atrofija glumačkog posla, iako ne znam da li postoji ijedan iole poznatiji srbijanski glumac koji nema jednosatnu dokumentarnu emisiju o životu i radu itd. Do nas je da sačuvamo dignitet profesije. Ne može društvo izraziti netrpeljivost prema poslu koji radim, koliko ga ja mogu voljeti i ne dati mu da se odvoji od mog i životnog i poslovnog kreda. Dakle, do glumaca, reditelja i svih ostalih koji opslužuju jednu pozorišnu predstavu ili igrani film je da sačuvaju dignitet profesije, ne samo kvalitetom onoga što radimo nego i stalnim pokušajem obrazovanja naše publike.

Često ste govorili da su Vašu karijeru odredila tri elementa: Božiji dar, akademija i asfalt. Kako su se spojili ti elementi?

– Svaki talentiran i uspješan čovjek u nekom segmentu, talenat i uspjeh ima kao neki Božiji dar. Naravno, trening, ambicija, proces rada i učenja je jako bitan, ali je vjerovatno moj glumački šarm, kada sam došao na prijemni ispit, prepoznala komisija. A nisam se mislio baviti glumom. Nakon završene mašinske škole otišao sam u vojsku, a htio sam biti novinar. Zakasnio sam na prijemni na žurnalistiku, a prije toga sam upisao književnost, pa su me izbacili sa fakulteta zbog jednog incidenta sa profesorom psihologije. I tako sam završio na glumi.

Drugi segment je škola. Jako je bitan proces rada na akademiji, tehnika glasa, scenski pokret, scenski govor, korepetiranje, da ne govorim o teorijskim predmetima koji daju dodatni kvalitet s kojim možeš ući u razgovore o grčkoj tragediji, renesansnoj komediji, građanskoj Ibzenovoj drami, Shakespeareu. Imao sam sjajne profesore i praktičnih i teoretskih predmeta.

Treći segment je asfalt kao metafora tzv. ljudi sa margine. Volim da se nađem u njihovom društvu. Volim otići na selo i popričati sa ljudima koji godinama ne silaze u grad, volim pričati sa beskućnicima, sa Romima čiji je život karavanske provenijencije, volim pričati sa malim običnim ljudima, sa smetljarima, sa ljudima koji rade teške poslove. Često sam bio svjedokom da su ti ljudi realiziraniji i sređenijeg mentalnog sklopa nego neki dvostruki doktori nauka. Tu sam crpio energiju za svoje filmske i teatarske uloge. Nekada sam znao sjesti u tramvaj, napraviti nekoliko krugova po Sarajevu i samo posmatrati ljude.

Prvu filmsku scenu snimili ste sa Pavlom Vuisićem. Koliko Vas je to usmjerilo u karijeri, kako se sada sjećate te scene?

– To je isto bio neki znak, neka taličnost. Studirao sam tek tri-četiri mjeseca, i Emir Kusturica, koji je režirao film “Otac na službenom putu”, dao mi je veliku ulogu. Imao sam oko 15 dana snimanja na tako grandioznom filmu, sa tako velikim glumcima kakvi su Pavle Vuisić, Miki Manojlović, Mustafa Nadarević, Mira Furlan, Eva Ras, Slobodan Aligrudić, Zoran Radmilović… To je bilo da skupiš pare, pa da platiš da učestvuješ u tome.

Prva scena. Nisam znao ni šta je filmski set, nisam znao šta je far, šta gafer, šta je skript, mizanscen… Odjednom ja i Pavle Vuisić. Moj prvi filmski kadar. Kasnije ću snimiti 55 igranih filmova. Trenutno sam direktor Kamernog teatra 55 sa 55 igranih filmova.

Tada sam osjetio da su veliki glumci jako jednostavni, reducirani i ogoljeni ljudi. Pavle Vuisić me uveo u jednu prostoriju, prošli smo tekst, zagrlio me je, sjećam se da mu je kostim bila neka pidžama, i rekao: “Bravo, ovo će biti super”. I eto, drugi dubl te scene je ušao u film, što je meni imponovalo.

Nakon što je vidio film Og­njena Sviličića “Takva su pra­vila”, Jiří Menzel je govorio o novom tipu glume na filmu. Znate li za tu izjavu?

– Znam, ali mislim da je bilo poslije “Armina”.

Moguće, uglavnom je film Ognjena Sviličića.

– U svakom slučaju, to mi je neobično draga izjava, radi se o čovjeku koji je dobio Oscar za film “Strogo kontrolisani vozovi”. Veliki reditelj. Ali, naigrao sam se raznih žanrova, i grčke tragedije i renesansne komedije, i komedije dell’arte i vodvilja. Ipak, najteži žanr u našem poslu mi je tzv. psihološki realizam.

Skup pauza

Jednom sam rekao da je mjera tačka u kojoj se sudaraju sloboda i odgovornost. Treba imati dosta utakmica da prepoznaš gdje treba sa ekspresijom stati, gdje napraviti pauzu, tišinu itd. Profesor Boro Stjepanović kaže da je gluma između ostalog skup pauza. Te glumačke tišine nekad mogu kod publike izazvati jači efekat nego izgovorena riječ. Nekako sam uspio naći mjeru unutar posla i tu kočiju, brod ili formulu 1 koja se zove gluma dobro vozim. Bar tako izgleda. Znam gdje treba prikočiti, znam gdje treba dodati gas, gdje treba stisnuti kvačilo, pustiti dizgine da kočije idu brže, znam koje jedro treba primiti udar… Mislim da je to jako bitno, jer ovo je težak i složen posao. Hiljade knjige su napisane o glumi.

Grand Prix za najboljeg glumca jugoistočne Evrope, koji se dodjeljuje za najbolju ulogu, dobili ste 2013. godine. U karijeri ste igrali različite uloge. Postoji li ipak neki tip koji Vam reditelji najčešće nude?

– Ta nagrada je prošla u nekoj medijskoj ilegali. Sa ovih prostoru još su je dobili Miki Manojlović i Rade Šerbedžija. To je nagrada velikog festivala See A Paris, koja se dodjeljuje za opus u prethodnoj godini i drago mi je da sam je dobio.

Što se tiče rediteljskih prosedea i onoga što mi se nudi, vrlo je raznolika ta moja glumačka priča. Ne znam šta sve od karaktera nisam igrao, od dobrih ljudi iz naše ulice, do bad momaka i zločinaca. Mislim da me reditelji tretiraju kao nekoga ko može da igra razne karaktere. Sama činjenica da u karijeri imam Bogoljuba Šaulića iz “Audicije”, poručnika Pašića iz “Karaule”, Ivu iz “Takva su pravila”, govori da sam dobro savladao i glumačku tehniku i karaktere koji mi se nude. Poznat sam po tome da prihvatam uloge od jednog dana snimanja, a odbijam glavne, bitno je samo da lik koji mi se predloži prolazi kroz moj glumački habitus. Osnovna je stvar u našem poslu da se pred kamerom ili pred publikom u teatru osjećamo dobro. Čim osjetim nezadovoljstvo u susretu sa kamerom ili sa rediteljem, ili nešto mijenjam ili to ne završim. Bilo je predstava iz kojih sam izlazio, jer se nisam osjećao zadovoljnim. Svaka nelagoda u glumačkom poslu znači da finalni proizvod ne može biti dobar.

Jednom ste rekli da biste, da ste mogli birati film u kojem biste igrali, izabrali “Bilo jednom u Americi” Sergija Leonea. Zašto baš taj film?

– To je jedan jako neobičan film. Bergman je jednom rekao da bi nešto bilo univerzalno, prije svega mora biti lokalno. U tom filmu je fascinantno koliko je univerzalan. Dijelovi filma potpuno korespondiraju sa mojim odrastanjem na Tušnju u Tuzli, iako se u filmu radi o New Yorku i Bronxu.

Na dva kolosijeka

Nisam mogao vjerovati da su neke scene iz tog filma identične mom odrastanju kraj stadiona. Recimo, odlazak onog malog sa krempitom da vidi ženske grudi. Mi smo imali slična iskustva. Onda klanovske tinejdžerske grupice koje su se fajtale. Pa odrastanja i odnosi sa roditeljima. Zaista je Sergio Leone uspio napraviti jedan univerzalan film koji korespondira sa odrastanjima i djetinjstvima miliona djece širom svijeta. Usput je to snažna priča o prijateljstvu, izdaji, licemjerstvu, sa jednom retro-mafijaškom pričom koja je dio života ljudi na raznim meridijanima.

Pozorišna sezona je završila, kakvi su Vam planovi za budućnost?

– Mogu reći da ću raditi na dva kolosijeka. Čeka me nastavak posla u Kamernom teatru, istovremeno je tu i nekoliko filmova kojima idem u susret. Nekako sam postao ljubomoran na ovu kuću koju vodim. Četrnaest godina ovdje igram, nisam pao s Marsa, na ovoj sceni ima 500 izvedenih predstava. Nisam imao ambiciju da budem upravnik. Mjesto direktora prihvatio sam na nagovor ljudi kojima je bilo do toga stalo, kao i zbog moje zaljubljenosti u ovu neobičnu scenu. Imam neke planove za budućnost ovog teatra, uglavnom ponovo mladi ljudi, neafirmisani, a jako kvalitetni reditelji i dramaturzi, pa i glumci. Čeka me film “Žaba”, čeka me film “Muškarci koji ne plaču” Alena Drljevića, čeka me jedan turski film, koji će se snimati na prostorima BiH, i na proljeće ili ljeto iduće godine film u Njemačkoj, u kojem zajedno sa Anicom Dobrom igram glavne uloge.