Nedavno održani koncert pod nazivom “Bilo jednom na Balkanu” potvrdio je još jednom tezu da je Kakanj uvijek bio i da će biti neiscrpan izvor muzičkih talenata. Za Benjamina Drijenčića, mladog muzičara kažu da ima talent da postane jedan od najvećih trubača na našim prostorima.
Benjamin Drijenčić ima 17 godina. Završio je O.Š.“Hamdija Kreševljaković“ u Kaknju a sada je učenik 3. razreda Srednje muzičke škole u Zenici, na solističkom i na teoretskom smjeru. Benjamin dolazi iz muzičke porodice. Njegov djed je Jožef Špringer kojeg Kakanjci prije svega pamte kao Kapelnika Orkestra Rudarske glazbe, čiji je i Benjamin član. Benjamin također svira i u AlterVal bendu i aktivan je član lokalne zajednice. Ekipa Kaportal.ba razgovarala je sa Benjaminom o muzici, trubi, planovima…
Benjamine, dolaziš iz muzičke porodice. Kada si prvi put uzeo neki instrument u ruke?
Da, dolazim iz muzičke porodice. Djed mi je bio muzičar. Bio je nastavnik muzike i dirigent Rudarske glazbe pune 43 godine. On je u meni probudio ljubav prema muzici. Također, moja mama Davorka Drijenčić je dugi niz godina u KUD-u „Dikan“, prvo kao igrač ,a poslije i kao koreograf. Moj prvi instrument bio je doboš. Doboš sam naučio svirati još kao dječak ,prije nego sam krenuo u školu.
Zašto, kako i koliko dugo truba?
Moj djed je svirao nekoliko instrumenata, ali je najviše volio i svirao trubu. Slušajući dedu kako svira, zaljubio sam se u taj instrument. Na početku sam svirao po desetak minuta, jer sam bio veoma mali i nisam mogao više, a s vremenom kako sam rastao sve više i više napredovao.
Rudarska glazba, od kada si angažovan i kako je biti član jednog takvog kolektiva?
U Rudarsku glazbu sam ušao još kao mali dječak i svirao dječiji plastični doboš, jer mi je pravi bio pretežak, i to je trajalo par godina sve dok nisam narastao da mogu nositi pravi. S vremenom, kako sam već naveo prije, sa šest godina sam počeo pomalo da sviram trubu. Znači u glazbi sam maltene od kada znam za sebe.
Biti član takvog jednog kolektiva je nešto što se ne može opisati, nešto što je to u mom srcu.
Ko su ti uzori u muzici?
Moj najveći uzor bio je moj djed, od kojeg sam imao veliku podršku. Poslije dedine smrti veliku podršku imam od mog profesora Arnesa Bajramovića, koji mi je također uzor i koji sada marljivo radi sa mnom .
Osvrt na projekat “Bilo jednom na Balkanu”?
Za mene je ovo jedan veliki projekat, veliki izazov, na koji sam se ja sa ponosom odazvao. Ovo što je Kakanj napravio malo koja općina ima, toliko mladih talentiranih muzičara postavljenih na scenu u sat i po u jednoj maloj rudarskoj općini, mislim da je to jedno veliko bogatstvo.
Sviraš i u kakanjskom bendu AlterVal?
AlterVal bend je nastao na inicijativu mog prijatelja Perice Ramljaka i mene. Bend se odazvao na sve pozive upućene od strane Općine Kakanj, JU za kulturu i sport, na skoro svim kulturnim manifestacijama i čak smo imali i jedan samostalan koncert. Bend broji šest članova, koji se jako zalažu i vježbaju.
Šta najviše sviraš i šta voliš svirati?
Najviše sviram klasiku, ali moram reći da uživam svirajući i džez, pop, rok pa čak rege.
Postoji li neki nastup koji ti je ostao posebno urezan u sjećanje?
Svaki nastup ima svoju veličinu. Iza mene je mnogo nastupa. Neke bi izdvojio, kao što je nastup u Livnu na Federalnom takmičenju, na kojem sam osvojio Visoku prvu nagradu, My Way koncert Srednje muzičke škole Zenica, Bilo jednom na Balkanu u Kaknju, te nastup na JAZZ festivalu sa orkestrom Slovenskog Udruženja građana „Jožef Špringer“ Kakanj u Ljubljani.
Tvoji planovi za budućnost?
Moji planovi za budućnost su upisati muzičku akademiju u Ljubljani, te postati vrsni trubač.
