INTERVJU: Husein-kapetan Gradaščević nije umro prirodnom smrću, ubio ga je turski sultan!

Halid Kadrić, pisac koji je u četiri knjige predstavio 19. stoljeće Bosne i Hercegovine

903

Devetnaesto stoljeće, satkano od historijskih činjenica i fikcija, kroz literarno štivo u četiri knjige, predstavio je književnik Halid Kadrić. Nedavno su objavljene prve dvije knjige: „Kobno raspuće – Užarena zemlja“ i „Zmajev let“, a Kadrić je, sudeći prema prvim komentarima čitalaca i struke, uspio spojiti nespojivo.

Osnovne teme višetomnog historijskog romana „Kobno raspuće“ su Bošnjaci u osmanskim ratovima janjičarske vojske, Gradaščevićev pokret za autonomiju BiH, raskol Bošnjaka u nacionalnom osvješćivanju i transformacija feudalnog društva u kapitalističko. Historijski događaji i ličnosti cijelog 19. stoljeća su vjerno prikazani na visoko literaran način.

Gori od goreg

– U prvom planu mi je bilo približiti čitaocima našu historiju. Ako smo svjesni prošlog vremena, to nas vodi ka budućnosti. Uspio sam 19. stoljeće predstaviti u te četiri knjige, koje zajedno imaju negdje oko 2.700 stranica ili je to deset „običnih knjiga“. Roman je neopterećen bilo kakvim digresijama, pisan je jednostavnim, razumljivim stilom, tako da ga može čitati i srednjoškolac i akademik s jednakim zanimanjem, jer je svojim duhom blizak svakome – ističe u ovaj hroničar.

Naslov knjige „Užarena zemlja“ govori sve sam za sebe, odnosno o zemlji u kojoj se stalno ratuje. Kako ste predstavili BiH?

– Predstavio sam onako kakva jeste, a to znači zemlja koja nije imala mira nikada. Ni danju, ni noću, niti jedne jedine godine naši preci u 19. stoljeću nisu imali mira. Niti jedne. Ti veziri koji su dolazili u Bosnu bili su samo gori od goreg, nikako bolji od boljeg i svaki je nametao svoj nekakav sistem vladavine, neovisno od sultana. Sami sultani nisu bili toliko rigorozni. Mnoge su porodice iz BiH, počevši od begova, kapetana koji su tada bili, pa do nižih staleža slali žalbe sultanu. Sultan ih je uvažavao, mijenjao vezire, šta sve nije činio, ali džaba, nikakvih rezultata nije bilo. A pogotovo je išlo na gore kako je Tursko carstvo slabilo. Svi su bili u boljoj poziciji nego Bošnjaci. Naše komšije sadašnje u ono doba, pod pritiskom uglavnom sveštenstva, ali i političara, pokušavali su da razjedine Bosnu, njen narod.

Porodica Gradaščević se u to vrijeme pobunila protiv tadašnjeg sistema vladavine

– Jeste. Na početku 19. stoljeća, čak i prije, Osman-beg Gradaščević otkazivao je poslušnost sultanu otvoreno, ali na lukav način, uvijek nalazeći razlog zašto ne može prisustvovati divanima u Travniku, obaveznim sjednicama. Uvijek je slao svoga izaslanika, a to pravdao riječima da on ima kapetaniju i ne može je ostaviti i doći tamo sjediti i pričati, a ovamo nesigurno stanje. I za to vrijeme je pokušavao da razjedinjene bošnjačke plemiće begove i age koliko je moguće ujedini, jer su bili zavađeni. To je katastrofa. Osman, inače otac Huseina-kapetana Gradaščevića, začetnik je ideja koje će on poslije zamalo provesti u djelo. Tražilo se da se Osman smakne jer koči reforme, međutim, hoće se da prirodna smrt ukloni Osmana. Dolazi onda njegov sin Murat-kapetan, kojeg su zadavili iz istih razloga. Na kraju kao treći kapetan, u 19.  stoljeću, dolazi Husein Gradaščević. E, on će pokušati tu ideju da provede u djelo. I da nije bilo izdaje Hercegovaca, Smail-age Čengića i Ali-age Rizvanbegovića, gotovo da bi uspio.

Nekako se ponavlja ta historija da uvijek sami sebe rušimo, da smo sami sebi neprijatelji

– Jeste. Koliko god smo imali dušmana i neprijatelja svana, toliko smo ih imali između sebe. Sami smo sebi bili dušmani. Naši kapetani i begovi međusobno su se svađali i tukli. To je bila prava svađa. Nisu smjeli jedni drugima preko teritorija prijeći. Većina ljudi to ne zna. Mislim da je na takav mentalitet utjecala tegoba pod kojom su živjeli, težak teret koji su podnosili. Strahovito velika tegoba. Jedan od razloga zašto su naši ljudi morali biti nezadovoljni je da su nemuslimani, hrišćani i kršćani, bili opterećeni raznim porezima, ali oni su bili oslobođeni vojne obaveze. U tim ratnim uvjetima imali su priliku da proširuju porodična stabla, da opstanu, da se bave zanatima, zemljoradnjom, stočarstvom. Čak su bili oslobađani od harača ako su davali logističku podršku turskoj vojsci. Za razliku od Bošnjaka muslimana koji su, htjeli-ne htjeli, osim poreza, morali ići u vojne akcije, u vojne pohode i ratovali po svim mogućim ratištima. Do Perzije su stigli i ostavljali svoje kosti tamo.

Vratimo se Huseinu-kapetanu. Historija je zabilježila da je on nakon pada kod Ilidže morao napustiti domovinu, da je čak došao do Istanbula, gdje mu je sultan davao visoke funkcije koje je odbijao i na kraju umro od kolere…

– Podijeljena su mišljenja historičara je li on umro prirodnom smrću ili je otrovan. Mnogo više argumenata je koji kazuju da je otrovan, nego da je umro prirodnom smrću. Tamo se kaže i obrazlaže da je umro prirodnom smrću, jer je inače bio boležljiv. Jeste on bio slabunjav, ali je ozdravio. Da je on bio bolestan, zar bi takav bio potreban sultanu. A sultan je, itekako, sve napore ulagao u to da ga pridobije. Sve kapetanove drugove, ahbabe, koji su s njim ratovali on je prognao i zatvorio, bez želje da s njima ima više ikakvog kontakta, jer ga ne zanimaju. Nisu više opasni. Tako bi postupio i s Husein-kapetanom. Njega je ostavio tu kod sebe, da mu je na očima. I kada ga veliki vezir, iznerviran, pita zašto ga toliko dugo drži, zašto ne odluči ili da ga smakne ili da ga pusti, on odgovara: „Pa koliko puta je Husein-kapetan porazio našu vojsku, a ti mene pitaš što mi treba takav čovjek?“. Dakle, Husein-kapetan je bio itekako zdrav u to doba. Itekako. A činjenica da je odbio sve sultanove prijedloge, ne samo da bude u Bosni vezir ,već da bude prvi do njega, najuvjerljiviji je razlog da nije umro prirodnom smrću. Zašto se nije smjelo znati da je Husein-kapetan otrovan, ubijen? Nije, jer je sultan morao bečkom caru dati garanciju da Husein-kapetan neće biti pogubljen, inače ga Austrija ne bi isporučila.

Iz današnjeg konteksta, koliko je Husein-kapetan Gradaščević bitan za BiH?

– Mora biti bitan zbog ideja koje je provodio. Svi njegovi su bili velike patriote i toliko su cijenili ljude da su, vjerovali ili ne, hrišćani ili kršćani isto tako uvažavali Husein-kapetana kao bilo koga svoga. Oni nisu morali da idu u rat, ali sami su se dobrovoljno javljali, sami su dolazili. Iz poštovanja prema njemu.

Neuništiv narod: Očigledno nam fali danas takav jedan čovjek, da nas ujedini. Ima li neko sličan?

– Da je pola takvog! Ne možemo reći da nema. Puno naših šehida je ostavljalo porodice, goli i bosi su branili Bosnu. Bosnu jesu sačuvali šehidi.

Tematika kojom se bavite pokazuje Vašu ljubav prema BiH. Nakon što ste sagledali prošlost, kakvu budućnost možete predvidjeti?

– Silne godine koje su preživjeli naši preci pokazale su da smo i u težim uvjetima ostali neuništiv narod. Bilo je kriza ogromnih, neprijatelja mnogo više nego danas, međutim, ono što mi sada proživljavamo, prema meni, više je produkt promjena koje nastaju, jer mi mijenjamo i društvene sisteme, nego utjecaja nekakve sile sa strane koja namjerava da nas uništi. Imam običaj kazati za naše sunarodnjake drugih religija da oni jednako vole Bosnu, ništa manje od nas Bošnjaka muslimana. Samo je razlika u tome što bi oni voljeli da joj malo granicu pomjere. Ali, neka ih, oni ginu za nju isto kao i mi, ali pod drugim uvjetima.

Ima li straha od nekog novog bunta, rata?

– Ne, ne rata, ni govora. Ali štrajkova i buna će biti. Više socijalnog karaktera, ne nacionalnog. Čovjek mora od nečega da živi, a nema od čega zaista. To je žalosno i bolno i to je naša teška nesreća. Moramo zahtijevati od naših ljudi koji nas predstavljaju da urade više nego njihovi prethodnici.

I kad uhapse ratne zločince, štite ih: Dvadeset godina od genocida obilježit ćemo 11. jula. U Srebrenici se očekuje dolazak mnogih važnih ljudi iz BiH, regiona i svijeta.

– Doći će oni i mi ćemo čuti dosta lijepih riječi, osuda. Sutradan ništa. Jer, pogledajte, 20 godina poslije rata, nekako dođu do tih ratnih zločinaca, uhapse ih, i šta rade? Prave cirkus od suđenja. Osude čovjeka, činjenice sve imaju ispred sebe, brdo dakaza, trebaju im godine da oni sastave nešto, decenije im trebaju i na kraju šta dobijemo. Krivac dobije nekakvu presudu, ali onda mu smanje trećinu, a i tako su male kazne. A onda, kada vide da ga žigne negdje, puste ga kući neka se odmori pa ćemo mi njega opet zvati. I to sud. To je cirkus. To je ono što je ljude do kraja razočaralo.

Bosanci moraju ostati podignute ruke, otvoreni ka svijetu, kao na stećcima: Hoće li Bosanac ostati onakav kakav je na stećku predstavljen. Podignute ruke, otvoren prema svijetu, nikada nikome pokoren?

– Mora! Bit će zanimljivo kako će se ta međunarodna zajednica i taj sud pravde ponašati i šta će kazati kad ne stignu osuditi Šešelja, ne stignu osuditi Mladića, nisu osudili Miloševića… Postavlja li se pitanje je li oni to njih tamo čuvaju, a ne kažnjavaju da ih ne bi neko ovamo kaznio, pa ih drže tamo…

Teroristički napad – posljedica ukupnog stanja u zemlji: Kako Vi komentirate teroristički napad u Zvorniku?

– To je posljedica ukupnog stanja u zemlji. To je jedna manifestacija nezadovoljstva stanjem koje postoji. Prema mom mišljenju, ne bi se trebalo tom događaju pridavati neko drugačije značenje osim onoga koje ono u svojoj praksi ima, a to je da je običan terorizam, bez neke naglašene političke konotacije. Jedan teroristički akt koji, nažalost, nije ništa novo i bojim se da će takvih i sličnih biti i ubuduće sve dok se zemlja kao država ne konstituira na pravednim odnosima i na zakonitosti prava ustava. Dakle, nesređena zemlja i ne možemo očekivati da sve bude potaman i da bude dobro. U tom smislu gledam taj akt. Naravno, to svako osuđuje i treba. Ali, to je malo i nedovoljno. Treba nešto praktično činiti. Treba djelovati, a to mogu naši organi koji se bave sigurnošću zemlje.

Komentari

komentara